Prvi deo: link Drugi deo: link Treći deo: link Četvrti deo: link
11
Ksander
Najbolja
strana snova je ta što se na kraju probudiš. Možda je realnost koja me čeka sa
druge strane sna teška. Ispunjena krivicom, stidom i žaljenjem, ali naučio sam
da živim s njom isto kao što sam naučio da se suočim sa dečakom crne kovrdžave
kose koji me pohodi u skoro svakom snu i podseća me na to ko sam bio. Obično me
drži na nišanu. Puška je veća od njega i položena je na ruševine iza kojih se
krije. Znam da će prljavom rukom obrisati suze sa svojih crnih okruglih očiju,
svestan da je ostao samo on da zaštiti majku i brata. Nije planirao da se preda
bez borbe, jer borba je sve što je u životu znao. Navikao sam već na taj pogled
pun prezira i prkosa, i uvek pre nego što ispali metak odlučno isturi bradu i
klimne samo na njemu znanu zapovest. Ponekad sam brži i ispalim metak pre
njega, ponekad oboje odbacimo pušku i naklonimo se jedan drugom i odemo svako
na svoju stranu... da smo to barem učinili u stvarnom životu. Samo što ovog
puta momčić nije držao mene na nišanu, već Nju. Ja sam bio samo nemi posmatrač
poznatog prizora. Strepeo sam od trenutka kad će klimnuti glavom a ona, za
razliku od mene, nije nosila pancir, već snežno belu košulju koja se
presijavala u sivilu sna. Prvo je bila uplašena a zatim je preklinjala dečaka
da je poštedi, a on je odmahivao glavom. Oboje su plakali a onda mu je rekla da
je u redu, osmehnula se nežno i obrisala svoje suze. „Spremna sam... ako će
tebi biti lakše onda pucaj,“ ohrabrivala ga je odlučnim glasom, „u redu je...
pucaj... spasi sebe.“ Obasjala ga je onim širokim, iskrenim, osmehom koji je
jednom i meni poklonila. Klimnuli su jedan drugom a onda je crnokosi dečak
ispalio metak. Video sam ga kako probija vazduh ostavljajući svetli trag.
Pratio sam pogledom njegovu putanju koja je vodila pravo ka njenom srcu.
Pokušao sam da je upozorim, ali moje reči su bile bez glasa. Želeo sam da
potrčim i da se bacim na nju kako bih ju spasao, ali i noge i ruke kao da su mi
bile okovane. Krv je obojila njenu belu košulju a iz grudi joj je virio nož.
Pogledao sam u svoje šake, prekrivene njenom krvi. Ležala je na mojim rukama i
tiho ponavljala, „izdrži, Ksandere... samo izdrži... bićeš dobro... bićeš
dobro...“
San
je bio na izmaku, osetio sam da mi se vraćaju, i svest, i kontrola nad telom a
onda je toplina donela novu obamrlost a san se ponovio i u njemu bi ona iznova
i iznova umirala a ja nisam mogao da je spasim.
„U
redu je Ksandere. U redu je,“ ponavljao je ženski glas dok su me nečije ruke
držale prikovane za krevet i sprečavale me da ustanem.
„Seti
se gde si, lovče,“ rekao je neko drugi.
„Pogledaj
me... Ksandere... pogledaj me,“ pogled mi se izoštrio i našao usko žensko lice.
Pripadalo je doktorici.
„Znaš
ko sam?“ pitala je. Klimnuo sam.
„Znaš
gde si?“ pitao je Timo. Klimnuo sam ponovo. „Već sam pomislio da ćeš nam
pobeći.“
Ne,
odavde nema bega.
Pogledao
sam u plafon koji odavno nije bio beo i pokušao da ostavim iza sebe san ubeđujući
samog sebe... Samo san. To je bio samo san.
Timo
me je znatiželjnim pogledom proučavao i na tren me podsetio na nju a ja
sam shvatio da će taj san jednom postati stvarnost a ja neću biti u stanju ni
tada da je spasim... jer više neću biti tu... a nju će odabrati. Jednom će je odabrati, setio sam se
svojih misli nastalih u blizini reke. To shvatanje je probudilo u meni čudan
osećaj. Već sam se susreo s njim i mislim da je to bio strah, ali ne zbog sebe
i svoje sudbine već zbog njene.
Zašto
bih se brinuo zbog nje, zbog jedne nečiste? Pokušao sam oterati od sebe osećaj nemoći
koji me je preplavio, a te misli su ga samo pojačale.
Zatvorio
sam oči na tren a onda postao svestan bola u levom boku, probadanja u leđima, u
grudima, u rukama, glavi, a onda se vratilo sećanje na lupanje na vrata u kasni
sat. Grupicu koja mi je upala u kuću. Njihove uvrede, njihov bes, njihove
pesnice, njihove cipele i na kraju nož koji je ostavio svoje tragove svugde po
mom telu da bi na kraju završio zariven u moj bok. Uhvatio sam se za to mesto.
Rana se zatvorila ali bol je ostao i još će neko vreme boraviti tu.
„Dobro
sam,“ rekao sam doktorki dok me je pregledala. „Bio sam i u gorem stanju.“
„Ali
tada nisi bio na mojoj savesti,“ odgovorila je odmahujući glavom dok je
pregledala svaku modricu i svaki ožiljak.
Među
prvim stvarima kojima nas je Ren naučio još kao dečake ne starije od Markusa je
bilo kako da primamo udarce bez uzvraćanja. Bio je to deo naše obuke. Učio nas
je kako da čuvamo taj bol i kako da ga kasnije pretvorimo u gnev koji ćemo
zatim promeniti u našu snagu. Međutim ovaj bol, sam samo potisnuo u sebe.
„Zašto
im nisi uzvratio?“
„Da
li bi to izlečilo njihovu mržnju? Obuzdalo njihov bes?“ odgovorio sam Timu i
izmolio od doktorke odobrenje da izađem napolje. San je još uvek lebdeo oko
mene i zaposedao moje misli. Svež vazduh
bi mogao da ga najzad otera u moju podsvest.
„Nemoj
da preteraš. Svakom telu je potrebno vreme za oporavak, čak i tvom.“ Dala mi je
još po neku instrukciju u vezi ishrane a onda se pozdravila, odbijajući nadoknadu
za troškove lečenja.
„To
ćemo rešiti na zboru, ti mi ništa ne duguješ.“
Pogledao
sam u plavokosog momka tražeći objašnjenje.
„Zar
si mislio da ćemo dozvoliti divljačko i nasilničko ponašanje? Čak ni jedan
lovac ne zaslužuje da mu neko u sred noći upadne u kuću i isprebija ga na mrtvo
ime.“
„Ne
želim izazivati nove probleme. Ako ste zbog toga sazvali zbor, onda ga
otkažite.“
Izašao
sam na trem i udahnuo poznati miris. Miris zemlje i njenih plodova, miris trave
pomešan sa mirisom živine iz komšijskog dvorišta. Što me je podsetilo da sam
babi obećao da ću joj očistiti kokošinjac. Međutim, trenutno sam bio u stanju
samo sebe da držim na nogama. Obaveze će morati da sačekaju.
„Ja
bi ih ostavio do sutra,“ zaustavio me je Timo u nameri da uberem paradajz koji
se zarumeneo na stabljici. Osećaj nekog čudnog ponosa i radosti me je ispunio.
Eto,
uz malo truda u stanju sam i da nešto stvorim, ne samo da uništim.
„Agnet
je rekla da bi trebao nešto pojesti.“ Pozvao me je unutra a ja sam se tek tada
zapitao zašto je on tu. Objašnjenje je brzo usledilo.
„Smenjivali
smo se ja, baba i Agnet, ovo je moja smena... a mislim da baba baš i nije
slušala šta joj Agnet govori,“ rekao je pošto je zavirio u babin lonac u koji
mi je obično pakovala hranu. Sudeći po mirisu unutra je bio pileći paprikaš sa
noklicama. „Ela je spremala musaku, to ti je laganije.“ Otvorio je drugu posudu
ostavljenu u frižideru. „A spakovala ti je i nešto mleka i sira.“
„Nisam
gladan.“
„A
ovo ti je doneo Kvintus.“ Pokazao je na malu kutiju sledovanja ostavljenu na
sred kuhinjskog stola. Pre godinu dana mi je rekao da će pokušati da ih nabavi.
Bila je to hrana namenjena prvenstveno specijalnim jedinicama i nekad sam
mislio da je ukusna. Sadržavala je sve potrebne sastojke da bi održavala telo
zdravim i sitim. Dodavala je energiju i snagu i trebao bih pojesti jednu
porciju kako bi se moje telo lakše i brže zalečilo, ali sama pomisao na tu
želatinastu bezličnu masu mi je zavrtala stomak i budila mučninu u njemu.
„Moramo
da razgovaramo,“ rekao je Timo dok se radoznalo poigravao sa kutijom od
Kvintusa.
„Da,
moramo,“ potvrdio sam premda sam znao da ne želimo razgovarati o istoj stvari.
„Ali
prvo moraš nešto da pojedeš.“ Klimnuo sam i pokazao mu na stolicu i za sebe sam
privukao onu koja mi je služila kao natkasna.
Mučila
ga je Kvintusova kutija, te sam je otvorio i pogledao unutra. Čini se da je to
bila kutija sa uzorcima jer su unutra bili svi mogući ukusi. Odabrao sam
piletinu i otvorio kutijicu sa pet tabletica. Uzeo sam tanjir i sipao vode u
čašu. Stavio sam tabletu na tanjir a zatim kanuo malo vode. Tableta je počela
da se peni uz prepoznatljiv zvuk šuštanja sve dok tanjir nije ispunila bezlična
bela masa, nalik želatinastoj peni.
„Odvratno,“
rekao je pošto sam gurnuo tanjir ka njemu. „Šta je to?“ Pomirisao je ali masa
nije imala miris. Tek u ustima je dobijala predviđeni ukus. Otkinuo sam komad i
stavio ga u usta. Bio je u pravu, bilo je odvratno, ali i poznato. Ohrabrio sam
ga da proba. Mršteći se otkinuo je komadić, prineo ga nosu a onda uz oklevanje
stavio u usta.
„Podseća
na kuvano pileće belo meso?“ Klimnuo sam i uzeo još jedan komad a uzeo je i on.
Ovog puta je bio hrabriji. „Mislim nije loše, ali ipak je...“
„Izgleda
čudno, ali je hranljivo. Ova porcija ti menja celodnevni obrok. Uz uštedu
energije možeš preživeti i sledećih nedelju dana samo na toj jednoj tableti.“
„Sa
ovim vas hrane?“
„Samo
na terenu... Timo... nešto ti moram reći,“ počeo sam dok se on poigravao sa još
jednim komadom bele penaste mase razvlačeći je prstima.
„Ela
mi je već rekla da se ništa nije desilo,“ uskočio mi je u reč još uvek obuzet
belom masom, „ali lovče, ako joj želiš dobro, držaćeš se podalje od nje,“ rekao
je ono što sam i sam nameravao učiniti.
Bio
je nestvaran i nadasve prijatan taj ukradeni sat vremena proveden sa njom pored
reke, ali bilo je to nesmotreno s moje strane. Bio je to moj trenutak slabosti,
trenutak u kom sam dozvolio sebi da poželim nekoga samo za sebe a nju je bilo
tako lako poželeti.
„Znam
da sam prešao granicu i zbog toga ti se izvinjavam.“
„Nema
potrebe da se izvinjavaš... ali nemoj njoj davati lažnu nadu. Dovoljno je
izgubila.“ Znam da nije mislio samo na njihove roditelje, čuo sam za Učinog
sina i ovo je bio idealan čas da mu najzad kažem ono što sam odlagao.
„Možda
nije izgubila sve. Možda vi niste izgubili onoliko koliko mislite da
jeste.“
Njegova
zbunjenost je potrajala samo tren a onda se osmehnuo.
„Pitao
sam se kad ćeš najzad skupiti hrabrost da išta kažeš.“ Bio je red na meni da
ostanem zbunjen. „Znači istina je?“
„Šta?“
„Znao
si mog tatu,“ rekao je pun nade i iščekivanja.
Kako on to zna? Tada je bio pod
anestezijom... ili možda nije?
„Doktor
Rov mi je rekao da bih od tebe mogao saznati njegovu sudbinu.“
„Ne
znam njegovu sudbinu.“ Bila je to istina. Mogli su ih uloviti već sledećeg
dana. Napali su pećine, čuo sam detonacije iz tog smera. Mogao je nastradati na
putu do pobunjenika. Mogao je poginuti u borbama. Moglo se svašta desiti.
„Ali
znaš šta se s njim desilo u lovu. Da li si učestvovao u tom lovu? Nisi bio među
lovcima.“
„Timo,“
zaustavio sam ga i tražio reči kako mu saopštiti ono što znam.
„Moram
da saznam šta se desilo sa mojim ocem. Sedam godina nas izjeda neizvesnost... Da
li je ulovljen... da li je pobegao... šta se desilo i kako znaš za njega ako
nikad nisi kročio u naše Selo?“ Sipao je pitanja a svaka njegova reč je bila
glasnija i glasnija.
Uzdahnuo
sam a zatim mu ispripovedao sve od trenutka kad sam odlučio da pobegnem pa sve
do trenutka kad smo se rastali.
„Ne
znam šta se dalje desilo s njima.“
„Živ
je,“ rekao je radosno i poklopio usne rukom, dok su mu suze radosnice vlažile
oči. „Uvek sam znao da jeste. Možda je još uvek u tim pećinama.“ Bio je pun
nade koju sam odmah razbio.
„Ako
su bili u pećinama onda više nisu živi. Pećine su zatrpane.“ Osmeh je nestao sa
njegovog lica.
„I
nisi ništa učinio da im pomogneš?“ optužio me je.
„Učinio
sam sasvim dovoljno.“
„Da,
iskoristio si ih kao mamac kako bi pobegao.“
„Dao
sam im šansu.“ Branio sam se ali bio je u pravu, iskoristio sam ih.
„Izvini...
hvala. Zaista... hvala... zašto si im rekao da idu na severoistok.“ Znao sam da
njemu neće pobeći iz priče ni jedan detalj.
„Znaš
da to ne smem da vam kažem...“ kao po navici pribegao sam već ustaljenom
odgovoru.
„Prefekt
nije tu, lovče... Uostalom, uvek govore da si samo još jedan stanovnik ovog
rezervata... možda je došlo vreme da to i sam prihvatiš i počneš da se ponašaš
tako.“ Zagledao sam se u njega shvatajući da je u pravu. Više nisam bio pripadnik
vojske IHCIja. Odbacili su me. Osudili na smrt. Zašto bi im bio lojalan?
„Postoji
teritorija na severoistoku gde bi mogli biti sigurni. Pripada ljudima.“
Osmeh
je nestao s njegovog lica a zamenila ga je ozbiljnost.
„Znači
zato si tu, kako bi nam usadio neku novu ideju o pobuni?“
„Ne,
to sigurno ne. Ne znam zašto sam ovde,“ priznao sam. „To još uvek pokušavam da
shvatim... Moja jedinica nikad ne bi odabrala za lov teren koji je meni poznat.“
Zamišljeno
je zavrteo prazan tanjir i osmehnuo se na jednu stranu onako kako to njegova
sestra radi.
„Znaš,
moja mama je uvek govorila da nam je rešenje uvek tačno ispred nosa, samo što
ga od nosa ne vidimo... Moram da kažem Eli.“ Ustao je, ali sam ga zaustavio,
rekao sam samo deo onog što sam nameravao.
„Još
nešto... odabraće je za lov.“ Pogledao me je zbunjeno.
„Ti
stvarno umeš ljudima pokvariti sreću.“
„Tebe više ne mogu da biraju.“ Pokazao sam na njegove štake. „Znači da će nju sigurno odabrati, možda ne sada, možda ne sledeći put, ali sigurno će je odabrati. Ima očeve gene a IHCI voli dobru genetiku.“ Bio sam svestan da sam upravo otvorio pandorinu kutiju, samo što je ovog puta nada prva pobegla, verovatno je predugo bila zatvorena.
Autor Dana Hill
***
Sa ovim nastavkom završavam objavljivanje celih poglavlja ove priče na blogu.
Za nastavak priče moraćete sačekati štampanu knjigu... a verujte mi dogodovštine Ele, Ksandera i ostalih tek počinju.
Hvala na čitanju.