Pogrešna ruža
On je pravi VIP-i
Fotografija abolishpestcontrol.com
Nije svaki blog - blog i nije svaki bloger - bloger
Prvo poglavlje
Postoje neke nevidljive sile, koje
imaju moć nad našim životima, nad nama samima. Okrenu naopačke naš život, naša
osećanja, ali otvore nova vrata, ukažu na nove mogućnosti. Izvuku iz nas ono
što nismo ni znali da nosimo u sebi. Neko to naziva sudbinom, neko spletom
okolnosti, neko Božjim prstom. Imam svega sedamnaest godina i ta nevidljiva
sila se već par puta poigrala sa mnom.
Prvi put se to desilo kad mi je bilo
jedanaest. Kao danas se sećam trenutka kad se mama stropoštala na pod usred
telefonskog razgovora i preplašila me. Bila je nedelja, kasno posle podne i
očekivale smo tatin povratak. Umesto njega, stigao je poziv iz Lunca.
„Tata je poginuo,” jedva je
protisnula te strašne reči.
Nastradao je u saobraćajnoj nesreći nedaleko imanja porodice Telus, mesta gde je odrastao i koje je napustio kako bi bio sa nama, svojom novom porodicom. Dvanaest godina se nije vraćao tamo, ali sada ga više nikad neće napustiti. Sahranili su ga na porodičnom groblju a nama je ostalo samo da mu održimo pomen, na koji je došao i moj stric Benjamin i doneo njegove lične stvari i reči utehe.
Posle toga se naš život
promenio. Našu trosobnu kuću u donjem delu Kamenice smo prodale i preselile se
u dvosoban stan u Novom Sadu. Tatu smo retko kad pominjale. Drugi su ga spominjali,
a onda bi primetili suze u našim očima. Izvinili se. Sažaljivo nas pogledali i
promenili temu.
Četiri godine smo životarile
obavijene tugom i taman kad je bol u grudima počeo da popušta. Kad smo se
okrenuli planiranju moje budućnosti i biranju srednje škole, ta nevidljiva sila
se još jednom poigrala sa mnom i oduzela mi je i drugu najbitniju osobu iz
života.
Znam da je bio maj, sreda, fizika. Razredna me je izvukla sa časa i već po njenim očima, crvenim i zacakljenim, znala sam da se nešto desilo. Osećala sam da se nešto desilo. Aneurizma. Mama je umrla, kažu, na licu mesta.
Događaji koji su usledili ostali
su u magli, obavijeni tugom i potisnutim gnevom.
Našla sam se u Petrovcu, u
hraniteljskoj porodici, u Gimnaziji i prepustila se struji života da me odnese
kuda je naumila.
Rodbine nemam, ne one koja bi
marila za mene. Mamina porodica se odrekla nje još kad je bila beba. Odrasla je
u domu za nezbrinutu decu i sa njene strane nemam nikoga a tatina porodica me
je uvek smatrala nepoželjnim kopiletom. Baka je umrla nekoliko dana pre tatine
pogibije, starija sestra po ocu me mrzi a stric nije odgovorio ni na jedno
pismo koje mu je poslao Centar za socijalni rad.
Tako sam se našla kod
hranitelja, Vladimira i Anke, bračnog para koji nije povlašćen vlastitom decom.
Umesto toga, svu svoju dobrotu i ljubav poklanjaju tuđoj. Prihvatili su me i
poštuju granice koje sam postavila.
Zatekla sam se u školi koju
nisam planirala upisati, u malom nepoznatom mestu, koje nije daleko od moje
rodne Kamenice, ali ipak nije moje. Život prolazi pored mene, pored mog zida
samoočuvanja, već pune dve godine, devet meseci i osam dana... ali nije da
brojim.
Nemam prijatelje, nemam rodbine, nemam nikoga.
...ali zato imam ovu prokletu tetovažu na levoj ruci, za koju ne znam kako
sam je dobila. Da li sam mesečarila do nekog tatoo majstora ili je to samo
priviđenje? Ne, ne priviđa mi se. I drugi su je danas primetili, buljili,
provocirali i podsmevali se, kao mnogo puta pre toga, ali tako je kad sami sebi
nametnete ulogu dežurnog čudaka koji ne komunicira sa okolinom.
Zagledala sam se u plavi trokut
okrenut svojim oštrim uglom prema dlanu. Njegova donja strana se provlači celom
širinom moje mršave ruke. Prokletinja mi zauzima celu donju polovinu podlaktice
i jutros je tamo bio samo trokut. Par sati kasnije u njemu se pojavila spirala
koja simbolizira plamen.
Tata je imao istu takvu
tetovažu, ali na gornjem delu desne podlaktice i još tri slične njoj. Po dve na
svakoj ruci. Simboli četiri elementa.
Voda, vatra, zemlja, vazduh.
Baka ih je imala, isto. To je
simbol njihove vere, koju nikad nisam shvatila, iako mi je tata jednom pokušao
objasniti o čemu se radi. Verovali su u Majku Zemlju a baka je navodno nosila
njen duh ili nešto tome slično.
Jutros sam mislila da sam u snu
nacrtala očevu tetovažu, međutim, niti sapun, niti krema, niti losion, alkohol,
nisu skinuli tintu.
Možda sam podvojena ličnost pa se ona druga otišla tetovirati, javilo se u
jednom trenu „razumno“ objašnjenje, koje nije objašnjavalo postepeno
pojavljivanje tetovaže.
Iz misli me je izvuklo zvono i
uskoro začuh tiho kucanje. Na vratima moje sobe se pojavila Anka i naterala me
da na tren zaboravim na svoju muku.
„Lili, siđi dole,” rekla je niska crnka. To su nam zajedničke crte, obe smo sitne i crnokose. „Došla je Mirjana,” obavestila me je tihim glasom o onome što sam već i sama znala. Radnica Centra za socijalni rad je došla u svoju redovnu kontrolu. Iako za time nije bilo potrebe. Kod Anke i Vladimira je sve savršeno. Kuća, dvorište, domaćinstvo. Kad bih im dozvolila, verujem da bi i naš odnos bio savršen.
Navukla sam svoju omiljenu teget
duksericu. Poslednji poklon koji sam dobila od mame. Povukla sam rukave dole,
kako bih sprečila onu prokletinju da slučajno virne i sišla do prizemlja. Već u
hodniku sam začula poznati piskutavi glas. Ušla sam u dnevnu sobu i tiho se
pozdravila.
Sem ljudi, u toj sobi nije bilo
ničeg posebnog. Obična dnevna soba, okrečena u maslac žutu, sa ugaonom
garniturom braon boje i jastucima boje peska i ponekim žutim jastučićem,
velikim regalom preko celog zida, uvek upaljenim televizorom i jednom foteljom
koja je bila deo druge, stare, garniture.
„Kako si Lili? Kako škola?”
pitala me je Mirjana čim sam se smestila na udaljeniji deo ugaone. Uvek biram
najudaljeniji deo bilo čega. Što dalje od ostatka sveta. Tamo se osećam
najprijatnije.
„Dobro sam a i škola je dobro.”
„Da, da. Kod tebe je sa školom
uvek više nego dobro. Karanović i Jovanovićka ti još uvek prave probleme?” Moja
razredna je njena komšinica i kućna prijateljica, tako da Mirjana zna sve i ako
je razredna čula za tetovažu, čula je i Mirjana.
„Ne, ja sa vršnjacima nemam
problema, oni imaju problem sa mnom.” Pogledala me prekorno sitnim plavim
očima. „Zar se moram uklopiti? Mislim da se to ne bi promenilo gde god bi me
smestili. Uostalom, pravo svakog tinejdžera je da bude neshvaćen i da se ne
uklapa.” Moj najveći strah je bio da će me premestiti kod drugih hranitelja ili
u dom, ali crvenokosoj ženi je zatitrao osmeh na usnama.
„Nećemo mi tebe nigde premeštati, to sam ti već rekla i nadalje ću se praviti da si se sasvim uspešno uklopila u sredinu.” Zaustila sam da joj objasnim da sam se odlično uklopila, ali je podigla svoj kratki debeli kažiprst i prekinula me. „Nego da mi pređemo na ono drugo. Ako imaš domaći, slobodna si.”
Vratila sam se u svoju sobu
drage volje i provela ostatak dana u pretraživanju interneta o iznenadnim
pojavama tetovaža, naravno da bezuspešno. Strahovala sam da ova jedna na mojoj
levoj ruci nije i poslednja a zajedno sa tim strahom rasla je i panika.
Odlomak iz 20 poglavlja
Priča o gardi
Fotografija pixgood.com
-
Prvi deo: link Drugi deo: link Treći deo: link Četvrti deo: link Peti deo: link Šesti deo: link Sed...
-
Prvi deo: link Drugi deo: link Treći deo: link Četvrti deo: link Peti deo: link Šesti deo: link Sedmi deo:...
-
Svet se promenio. Ljudska rasa je dovedena na samu granicu egzistencije. Neplodnost se kao zaraza proširila Zemljom. Bilo je sve manje...