Prvi deo: link
6
Ksander
Sa
stare izbledele fotografije na zidu zurio je u mene mršavi muškarac izduženog
umornog lica, upalih obraza i visokog čela. Pratio je svaki moj pokret svojim
prodornim plavim očima. Bilo je nečeg veoma poznatog u njemu ili na njemu. U
tom trenu nisam mogao odgonetnuti šta je podstaklo to prepoznavanje. Možda je
to bila njegova sličnost sa decom a možda je razlog bio njegov pogled u kom se mešao ponos sa odlučnošću
i tugom.
Pored
njega je na fotografiji stajala visoka mršavica. Za razliku od svojg muškarsa,
imala je neprirodan i izveštačen osmeh na licu. Njene tanke ruke počivale su na
ramenima sitne devojčice obučene u svetlo plavu haljinicu. Plava, skoro bela,
kosa devojčice bila je upletena u dve tanke pletenice. Radoznalog pogleda je
gledala u kameru očevim očima. Pored oca je sa druge strane stajao ozbiljan
momak. Stav i čelo su bili očevi, ali oči i lice majčino.
Svojim
pogledima pratili su me tokom cele operacije a ja sam se svim silama trudio
sakriti svoj radoznali pogled koji je često leteo njima u susret.
„Bili
su lepa i srećna... složna porodica,“ rekao je doktor pošto je primetio da
ponovo gledam u uramljenu porodičnu fotografiju umesto u monitore, što je bio
moj zadatak, dodeljen na početku operacije. Pratiti monitore i na vreme javiti
neke bitnije promene u otkucajima srca ili pritisku. „Veoma su bili ponosni
nakon što se Tibor vratio iz lova.“ Znao je da ga slušam, te je nastavio sa
pripovedanjem dok je ušivao Timov patrljak navlačeći kožu. „Naravno, odbio je
nagradu. On nikad ne bi ostavio svoju porodicu a niko od nas tada nije ni znao šta
čeka onog ko se vrati iz lova a odbije nagradu. On je bio prvi iz našeg sela koji
je uopšte preživeo lov.“
Klimnuo
sam, takvi kao Timov otac bili su retkost a još su ređi bili oni koji bi odbili
nagradu. Bio je to pametan izbor s njegove strane, čak i po cenu
ponovnog izbora, barem je zadržao dostojanstvo i kupio sebi još malo vremena.
Da li je znao, ili je možda predosećao na kakav život bi osudio sebe ili je
lojalnost ovoj zajednici prevagnula kod donošenja takve odluke?
„Znači,
sledeći put su ga uhvatili,“ progovorio sam kako bih saznao više i razrešio
zagonetku koja me je mučila. Možda mi je zato delovao poznato. Znam da se
jednom neko hvalio da je učestvovao u lovu na kapitalca. Možda sam video
njegov profil ili sliku.
„Oh
ne. Nisu ga uhvatili ni drugi put,“ odgovorila je doktorova kći, pokazujući
glavom na fotografiju. Zvučala je ponosno. „Ova fotografija je nastala nakon
tog lova.“
Da
li je moguće da je to on? Pogled mi je ponovo poleteo ka fotografiji na zidu. Znao sam samo za
jednog koji je preživeo dva lova... i pobegao iz trećeg.
„Ni
treći put ga nisu uhvatili, ako je do računanja,“ potvrdila je moje sumnje
babica skupljajući krvavu gazu.
„To
ne znamo, Ina. Niko to ne zna. Iz trećeg lova se nije vratio u plahti. Niko od
odabranih se nije vratio,“ rekla je doktorova kći.
Susreo
sam doktorov radoznali pogled a onda pogledao u upalo lice muškarca a zatim i u
momka koji je ležao na stolu između nas, pitajući se, kako to da ga IHCI još
uvek nije odabrao za lov. Vole dobru genetiku. Možda čekaju da dođe do pravih
godina... možda ga je ova nesreća upravo spasla sigurne smrti. Ne, ne možda...
sigurno ga je spasla.
„Kad
je to bilo?“ pitao sam najzad.
„Pre
šest godina... jesi li dobro, lovče?“ pitao je doktor proučavajući me sitnim
očima.
„I
kako ste rekli da se zvao?“
„Tibor
Slasnik... čuo si za njega.“ Zaključio je bez toga da mu to potvrdim.
Ne,
nisam samo čuo za njega.
Susreo
sam poznati pogled koji je zurio u mene sa fotografije, istim tim pogledom je
gledao u mene preko cevi pištolja.
„Vodi
nas na sigurno,“ rekao je tada.
Pištolj
u njegovoj ruci je bio otkočen i miran. Uperen u moje čelo. Njegov stav preteći
a glas odlučan. Zurili smo jedan u drugog. Odmeravali se. Njih je bilo sedam a
ja sam bio sam, ali prednost je još uvek bila na mojoj strani. Lako bih ga
razoružao a ostale pobio u samo nekoliko sekundi, ali moj plan za beg je
uključivao i njih. Bili su mi potrebni kako bi odvukli deo potere za sobom.
„Izvešću
vas iz stanice, ali onda se rastajemo.“
„Ne
možemo mu verovati. Ovo je samo još jedna njihova igra. Odvešće nas u zamku,“ histerisala
je starija punačka žena. Poznavao sam takve kao što je bila ona. Psihički su se
raspadali na samom izboru, a sam lov na njih je trajao svega par sati.
„Već
smo u zamci,“ odgovorio je mirno, sklonio je pištolj i obratio se ostalima. „Neki
od vas me ne poznaju i nemate razlog verovati mi ništa više ili manje, nego što
možemo verovati njemu,“ pokazao je na mene. „Nikoga od vas neću terati na beg. Ko
želi ostati ovde i vratiti se u plahti onda neka ostane, ali ja se na njihov
sto više ne vraćam.“
Skinuo
je jaknu sa mrtvog stražara i pretresao mu džepove vadeći iz njih sve što je našao
a zatim ga odvukao u jednu od ćelija. Ostali su ga sledili primerom, sem one
koja je bila moj plen. Sve vreme me je ćutke posmatrala svojim ukošenim očima a
prezir i strah smenjivali su se u njenom pogledu.
Lako
sam ih izveo iz prikupne stanice u oblačnu noć. Stražari, lovci, lekari,
suservis, svi su bili zaokupljeni saniranjem požara koje sam podmetnuo svugde
okolo.
Diverzija...
haos... beg,
bio je to proveren recept.
Vodio
sam ih šumom prema istoku. Posrtali su i padali ali su bežali gonjeni strahom.
Sam bih bio brži, ali pomagao sam im i terao ih na beg. Čovek koji se nametnuo
kao njihov predvodnik je sve vreme zaostajao, ali ne zato što je bio spor već
zato što je pokušavao zametnuti naše tragove ostavljajući lažne koji su vodili
u krug. Znao sam da se neki od njih služe tim trikovima u lovu, ali umeo sam i
ja da čitam takve tragove. Bilo je to čisto gubljenje vremena.
„Ne
gubi vreme na te gluposti,“ upozorio sam ga.
„Nisu
to gluposti, Tibor je preživeo već dva lova,“ rekao je ponosno najmlađi u
grupi. Visok i jak momak, ali mlitav. Nije imao više od šesnaest godina.
„Ovuda...
prema reci,“ pokazao je i potrčao ka severoistoku sada on predvodeći grupu. Bio
je brz a neki nisu bili u stanju da drže korak s njim. Posebno ona starija
punačka žena a ona koja je bila moj plen zaostajala je zato što joj je sve
vreme pomagala.
Zbog
nje sam se našao u celom ovom haosu. Trebao sam ostaviti Klopa da se iživljava
nad njom, ali skrnavio je moj plen. Moj plen! Bilo je to protiv svih pravila,
bilo je to nečovečno i perverzno. Znao sam da postoje takvi kao što je on, oni
koji vole da napastvuju nečiste. Znam da su postojali i rezervati gde su prefekti
podvodili nečiste perverznjacima nalik Klopu. Sve kuće zadovoljstva su u svojoj
ponudi imale nečiste, i većinom su to bili lažnjaci. Govorilo se da ih i neki
pripadnici elite poseduju zarad lične zabave i potreba. Bilo je to zabranjeno ali
nadasve bilo je to nemoralno. Međutim, elita je uvek imala svoja pravila koja
su se razlikovala od pravila koja su važila za ostale građane.
Lov
je imao svoja pravila i striktno je zabranjen bilo kakav oblik zlostavljanja
ili mučenja plena, upravo zbog procedure koja je nakon lova trebala uslediti.
Bez obzira na sve dokaze i snimak iz drona, ja bih na kraju ionako ispaštao
zbog Klopovog postupka, ali nije me to nateralo da skočim na njega, već strah i
molba za pomoć u očima žene koji su probudili sećanje na čistku u regionu 83.
Sećanje na molbu u očima majke koja je privijala svoje mrtvo novorođenče na
grudi. Sećanje na mržnju u očima momčića koji ih je štitio puškom većom od
njega. Proganjali su me u snovima i proganjaće me dokle god sam živ. Nakon akcije
u tom rezervatu, više ništa nije bilo isto. Trebao sam poslušati Kseroksa i
podvrgnuti se lobogramu, ali video sam šta je to učinilo nekima, resetovalo ih
a ja nisam želeo izgubiti samog sebe a možda sam trebao. Bio bi to lakši put.
Tek
kad su me sklonili sa Klopovog beživotnog tela, shvatio sam šta sam učinio, ali
kaznu koju su mi odredili, nisam prihvatio. Život za život, zahtevala je
njegova jedinica. Međutim, ja svoj život nisam želeo da im dam i zato sam
pobegao.
„Zašto
ja?“ pitala je pošto me je sustigla.
„A
zašto ne?“ odgovorio sam pitanjem i pogledao ka nebu koje je gomilalo kišu u
svojim oblacima.
„Zašto
tako velik i snažan lovac izabere da lovi ovako sitnu ženu. Zašto nisi odabrao nekog
svoje veličine.“ U njenim rečima je bilo mržnje i prekora i bila je u pravu i
sam bih radije lovio nekog kao što je bio onaj predvodnik grupe, ali nisam ja
birao koga ću loviti.
„Požurite...
Do svitanja moramo preći na drugu stranu,“ doviknuo je predvodnik otpozadi,
sada on pomažući najsporijoj koja je jedva hodala. „Na onoj strani su pećine.
Tamo ćemo ih izgubiti.“
„Tamo
si se krio prvi put,“ rekao je oduševljeno onaj momčić a vođa mu je to potvrdio
kratkim mhm. Retki su bili oni koji bi preživeli lov i mogli preneti
tajne koje krije okoliš što okružuje njihov rezervat a ovaj je krio mnoge tajne.
Pećine na istoku, bunkere na severu i tunele na zapadu koji su spajali obe
strane planine. Zagledao sam se u planinu sa druge strene brzog planinskog
potoka i prišao vođi.
„Ne
možete ostati u pećinama. Ako si se jednom krio u njima, onda mi znamo za njih.
Morate nastaviti prema severoistoku.“
„Zašto?
Šta je na severoistoku?“ pitao je neko. Napravili su kraću pauzu kako bi se
napili vode. Bilo je vreme za rastanak sa njima.
„Tražite
ratno područje, tamo ćete naći svoje.“
Slobodna
republika, kako su sebe nazvali, bila je najveća i najbolje čuvana tajna koja
je skrivana od nečistih. Čim bi saznali za nju pobuna bi buknula poput požara a
Republička vojska bi im odmah pritekla u pomoć i zato su se borbe držale što
dalje od ovih zabačenih i pomalo zaboravljenih rezervata, kako bi elita
sačuvala barem njih.
„Ponovo
neke lažne kolonije?“ pitao je predvodnik.
„Kolonije
nikad nisu bile lažne, samo što smo mi stigli do njih pre vas. Republika je
nešto drugo.“ Bila je bolje organizovana, bolje naoružana. Njihovi vojnici su
nosili kibernetička odela kojima su nadoknađivali slabosti ljudskog tela i bili
su nemilosrdni. Kod njih nisu postojali ratni zarobljenici a kad sam prvi put
čuo njihov poklič do poslednjeg klona, kao i ostali i ja sam osetio jezu.
Tog dana smo odneli pobedu, jedva, ali već sledećeg smo se povukli prepuštajući
im teritoriju i prebacujući preostale nečiste na neke nove lokacije.
„Ne
možemo mu verovati. Nikome od njih,“ ponovo je histerisala ona ista. Bila je
spora, jedva hodala, teško dolazila do daha, ali nije odustajala od bega. Trebali
bi je ostaviti, ali to nije bilo u ljudskoj prirodi i to je bila njihova
najveća slabost.
„Nemam
razlog da vas lažem. Idite na severoistok to vam je jedina šansa.“ Ponovio sam
i izvukao mapu iz džepa jakne i rastvorio je. „Ovde smo mi.“ Pokazao sam prstom
u kartu. „Ovo sve pripada Republici.“ Pokazao sam na središnji deo azijskog
kontinenta. „Ovo je ratna zona. Razdvojte se. Bićete brži a teže je pratiti
više tragova.“
„Zašto
ovo radiš?“ pitao je najmlađi.
„Zbog
nje.“ Pogledao sam u sitnu ženicu koja je trebala biti moj plen. „Da sam te
uhvatio pre Klopa sada bih na miru večerao u kantini i čekao da genetičari
završe sa vama. Međutim, nisam te prvi uhvatio i sada sam za njih samo još
jedan plen.“
Sklopio
sam mapu i dao je predvodniku. Klimnuo mi je u znak zahvalnosti. „Nastavite na severoistok,“
rekao sam im umesto pozdrava.
Ulica
je bila pusta. Sneg nošen hladnim vetrom je poput stotinu sitnih iglica šibao
moje lice, ali meni nije bilo hladno. Sećanja na moj beg su podgrejala stari
bes i probudila novu sumnju. Jedva sam dočekao trenutak kad je doktor rekao da
smo završili kako bih izašao napolje.
Nisam
bio u stanju da sedim u kući, stoga sam otišao do reke, do mesta na kojem sam
provodio većinu vremena. Bila je to mala uvala na reci koja je proticala
graničnim delom šume. Bila je prepuna ribe koju niko nije pecao i to je postalo
moje mesto, daleko od plaže na koju su mladi dolazili preko leta a još dalje od
Bromasove radionice. Ovde nikome nisam smetao i niko meni nije smetao. Primetio
sam patrolu kako prolazi duž ograde, daleko na drugoj strani iza stubova. Prvo
što sam učinio nakon svog dolaske bilo je da obiđem svaki granični stub. Naravno
da su svi bili u funkciji i tiho zujali ispuštajući smrtonosni zrak koji bi te
ubio ako bi samo napravio korak između njih. Elita je čuvala svoje preostalo
blago. Pobrinuli su se da ovi nečisti žive mirno i da imaju svega dovoljno a
ipak ne previše. Prefekt je bio diplomata a komandant pas čuvar koji laje a ne
ujeda. Bilo je ovo idilično mesto, slika i prilika onog kako su rezervati u
samom početku zamišljeni, i zato mi nije bilo jasno, zašto su odlučili remetiti
taj mir smeštajući jednog klona u ovaj rezervat. One koje sam oslobodio bili su
odavde i iz rezervata koji je bio u podnožju planine koja se videla u daljini. Poznavao
sam ovaj krajolik, lovio sam u njemu, u njemu su lovili mene i pobegao sam im.
Odgovore trenutno nisam znao a sumnjao sam da ih prefekt zna, bio je na samom
dnu vladajuće piramide, ono što sam znao je da mi je hladno. Vratio sam se
kući, ali prvo sam svratio kod babe da joj donesem još drva na verandu, sigurno
je već sve potrošila a i znao sam da je čekala informaciju kako je Slasnik.
Autor Dana Hill