2
Ela
„Bašta je život, Ela. Upamti to. Sve što će ti ikad trebati da preživiš su zemlja, voda, poneko zrno semena i malo ljubavi”, govorila je baka Anja. Od najranijeg detinjstva me je vodila sa sobom u baštu i prenela mi svu svoju ljubav i znanje o baštovanstvu. Zahvaljujući njoj, naš komadić zemlje je uvek bio bogat plodovima a mi nikad nismo bili gladni. Umrla je kad mi je bilo deset, ali njena bašta je nastavila svoj život. Za to se prvo pobrinula mama a zatim i ja. Volela sam rad u bašti. Opuštao me je, smirivao i davao mi je osećaj svrhe i zadovoljstva. Bio je to način na koji sam i ja doprinosila našem malom domaćinstvu. Brat je donedavno bio isplaćivan u naturi. Moj kvartalni posao u školi donosio nam je malo kredita a hrana se morala staviti na sto svaki dan i za to se pobrinula naša bašta.
Ispravila
sam bolna leđa i pogledala ka susednoj kući. Danas sam sa povećom dozom straha
izašla u dvorište, ali nisam nikog, niti videla, niti čula, te sam se
prihvatila posla. Kuća je delovala prazno kao i do sada. Jedino što sam čula bili
su glasovi radnika u polju.
Govorili
su da imamo sreće što je naš rezervat smeštem u plodnoj dolini. Pretpostavljam
da je tako. Kad su određivali njegov položaj, verovatno su samo zaboli šestar u
mapu i napravili krug koji je označio gde da se postave granični stubovi.
Sakriveni su duboko u šumi koja okružuje naše Selo. Nakon šume dolazi
zajedničko polje, koje obrađuju ratari. Zatim slede kuće i svakoj porodici
pripada četvorosobna kuća sa okućnicom i velikom baštom. Nasuprot porodičnih
kuća nalaze se kuće zanatlija. Njihove radnje su okrenute ka trgu prema kojem
vode krojački i mesarski prolaz. Tu se svakog dana održava pijaca, a tu je i
administrativni deo regiona sa upravnim holom, ambulantom, školom i
bibliotekom, onaj treći prolaz vodi ka izlazu iz regiona koji je obeležen sa
dve bele crte izvučene od memorijalnog kamena ka kapiji. Na te crte se staje
samo kod izbora za lov. Do sada sam imala tu sreću da stanem na crtu tri puta i
nakon toga se vratim kući sa izbora.
Osmehnula
sam se Puslici, koja me je svojim meketanjem upozorila da prestanem sa
zabušavanjem. Očekivala je svoju porciju zelenila.
„Nemoj
biti dosadna”, odgovorila sam joj i nastavila sa okopavanjem paradajza koji je
obećavao bogat rod. Radovala sam se sočnim crvenim plodovima. Ubrala sam prva
dva zrela paradajza i udahnula njihov miris. Mirisali su na leto. Izvadila sam
mladu šargarepu, luk i krompir koji su mi bili potrebni za večeru. Sa jednom
šargarepom sam počastila moju malu proždrljivicu. Imala je neograničen apetit i
nije bila probirljiva, ali sve nam je to vraćala mlekom.
Oprala
sam ruke i povrće kod bunara a zatim ušla u kuhinju kako bih počela sa
pripremom večere. Timo je rekao da će danas zbog zbora raditi skraćeno. Proletos
je dobio posao kod stolara Bromasa. Uzeo ga je pošto je Jonas izabran za lov.
Na iznenađenje svih uspeo je da ga preživi. Devet godina to nikome nije pošlo
za rukom. Zadnji koji se vratio iz lova je bio naš tata. Međutim, za razliku od
tate, Jonas je prihvatio nagradu IHCIja da napusti region i nastavi svoj život
među kloniranima.
„Odabrati
život sa tim zverima što nas love zarad sopstvene zabave”, gunđao je moj brat
mršteći svoje visoko čelo. Samo dan pre toga se divio Jonasu. Slavio ga je kao
najvećeg junaka da bi ga već sledećeg prozvao izdajnikom.
Za
razliku od Tima, ja nisam zamerala Jonasu. Pretpostavila sam da je želeo poštedeti
sebe sledećeg lova. Na sledećem izboru bi bio odabran kao prvi. Možda će među
klonovima imati normalan život. Ne verujem da su svi klonovi zli, i među njima
ima normalnih... valjda. Ne znamo puno o njihovom načinu života, ali ubeđena
sam da je tako. Među čuvarima postoje razlike, neki su agresivni kao što je to komandant
Luik, drugi su razgovorljivi i prijatni, kao što je prefektov sluga Kvintus.
Momak dečačkog izgleda redovno dolazi na pijacu i kupuje robu od nas. Svima je
u selu drag. Uvek se trudi da nam na neki način pomogne.
Naš
tata je dva puta odbio nagradu i bio je biran čak tri puta za lov. Iz trećeg
lova se nije vratio. Niko od izabranih se nije vratio. Nikad nam nije saopšteno
šta se desilo s njima, ali nakon tog lova smenjeni su svi čuvari, zajedno sa komandantom
i prefektom regiona. Mama i članovi ostalih izabranih su u više navrata
pokušavali saznati šta se desilo. Nisu naišli na razumevanje kod novog prefekta,
a na izboru za sledeći lov, oni najglasniji su prvi izabrani. Kad se na
poslednjoj večeri opraštala od nas, zahtevala je da je joj oboje obećamo da
nećemo zahtevati odgovore i da ćemo prihvatiti činjenicu da je tata ubijen u
lovu. Bila je to njena poslednja želja kojom nas je pokušala zaštiti. Poslušali
smo je, ali pitanja na to šta se desilo sa našim ocem nisu nestala, samo smo ih
za sada prestali postavljati.
„Misliš
da će doći?“
„Ko?“,
pitao je Timo uzimajući još jednu porciju pite od povrća.
„On.“
Pokazala sam glavom ka trošnoj susednoj kući koja je godinama zjapila prazna.
„Ne
znam ko bi ga pozvao. Videla si ga danas?“
Odmahnula
sam glavom i priznala, „na tren sam zaboravila da je tu.“
„Nadajmo
se da neće još dugo. Učo je rekao da će večeras predložiti proterivanje.“ Samo
pominjanje Mikinog oca je u meni izazvalo onaj poznati grč u želucu.
Mika
je bio Timov najbolji prijatelj, ali meni je bio više od prijatelja. Prošle
zime sam se nadala da ćemo kao mnogi drugi i mi ozvaničiti našu vezu. Mogli smo
kao mladenci izbeći lov, ali on je uvek prezirao one koji su se izvlačili na
taj način. Zvao ih je kukavicama i bio je ubeđen da će ukoliko bude izabran, preživeti
lov. Nije ga preživeo. Vratio se u plahti nakon deset dana. Ponekad kad
zatvorim oči vidim njegovu kuštravu crvenu kosu kako se nazire kroz tanko belo
platno u kojem se dostavlja telo izabranog. Volela sam tu kosu. Gustu i mekanu.
Naša deca bi je jednom imala.
Prokleti
lov... odnosio mi je najbliže jednog za drugim a za sve je bila kriva pobuna.
Pre 63 godine prenaseljenost i glad su doveli do nje. Tada su pobunjenici
probili kapije, ubili su sve čuvare zajedno sa prefektom i sto sedamdeset pet
stanovnika je pobeglo u nadi da će stići do legendarnih Kolonija. Međutim, u
roku od samo par dana svi do jednog su uhvaćeni, vraćeni u Selo a kolovođe su
na licu mestu pobijene.
Da
li je lov na njih bio inspiracija IHCIju za kaznu koja je usledila ili je baba
Eda bila u pravu da je sve bila nameštaljka. To niko ne zna, zna se samo da je
u naše selo stigao novi prefekt, ozloglašeni maršal Verti i Veću je tada ponudio
dve mogućnosti... bila je to, navodno, standardna kazna za sve pobunjene
regione, ili će potpisati Sporazum o lovu, na osnovu kojeg će svake godine na
teritoriju našeg rezervata doći deset lovaca i odabraće destoro stanovnika za
lov... ili će biti pobijeni i svi ostali begunci. Dobili su dvadest četiri časa
da donesu odluku. Veće je odabralo Sporazum. Bili su ponosni na sebe što su
uspeli da se dogovore sa Vertijem da se lov održava svake treće godine i da
ograniče vreme njegovog trajanja na jednu mesečevu menu. Posebno su bili srećni
što su ga ubedili da se broj lovaca prepolovi. Jedino u šta nisu uspeli da
ubede prefekta je da u lovu učestvuju samo muškarci od 40 do 50 godina. Verti
je insistirao da se za lov biraju svi između 15 godina i 57 godina, koliko su
imali najmlađi i najstariji begunac. Sporazum je prihvaćen i potpisan. Od tada,
svake treće godine, prvog dana trećeg meseca u naš region uđe pet lovaca i
odabere pet stanovnika za lov.
Kad
smo sa Timom ušli u upravni hol skoro sve klupe su već bile popunjene a ljudi
su još uvek pristizali. Stolice postavljene nasuprot klupa su čekale članove
Veća starih a ona jedna sa strane je bila namenjena prefektu Armandu.
Žamor,
zagušljivost i nervoza odjekivali su ogromnim prostorom.
Lati
mi je mahnula i pokazala na slobodno mesto pored nje. Moj brat je kao jedan od
inicijatora zbora sedeo u prvom redu a ja sam se smestila pored moje
prijateljice. Nerazdvojne smo od najranijeg detinjstva i koliko smo iste u srcu
i duši, toliko se razlikujemo izgledom. Ona crnokosa, ja plavokosa, ona niska i
kako voli da kaže stabilna sa oblinama na kojima sam joj uvek zavidela a ja
visoka i mršava. Najobičnija krakata daska, tako su se posmevali momci dok smo
bili deca a ja sam o sebi još uvek tako i mislila.
„Zdravo,
Ela”, pozdravio se Manu rumenih obraza pošto sam sela ispred njega. Uzvratila
sam mu pozdrav, ali ne i osmeh. U zadnje vreme ga često srećem. Do sada je
slabo dolazio na pijacu, ali to se promenilo posle lova. Uvek se mota oko mene.
Ako samo slučajno pogledam u njegovom pravcu odmah mi prilazi i započinje sa
mnom neke čudne razgovore o vremenu ili životinjama. Nudi mi pomoć i ispituje
me o glupostima. Osećam se neprijatno u njegovoj blizini. Previše je nervozan a
tu nervozu prenosi i na mene. Najgore od svega je što me Timo non stop podbada
i šali se da ću uskoro biti mesarka kao Manuova mama. Valjda je to njegov čudan
pokušaj da me oraspoloži, jer zna da još uvek tugujem za njegovim prijateljem.
„Deda
kaže da je sve ovo uzalud”, šapnula mi je Lati. Ako je neko znao stav Veća onda
je to bio njihov najstariji član. Uprkos svojim poodmaklim godinama još uvek je
bio veoma aktivan i veoma poštovan.
„Možda
jeste, ali im moramo na neki način pokazati svoje nezadovoljstvo. Ne želimo njihove
zatvorenike ovde.“ Bile su to Timove reči koje sam prihvatila kao svoje.
Tri
udarca štapom su privukla našu pažnju i najavila ulazak članova Veća starih u
hol. Pastro kao predsedavajući Većem ih je predvodio. Ritmično je udarao štapom
od hrastove grane, koja ga je nadvisivala. Bio je to govornički štap koji je
služio za održavanje mira na sednicama Veća i na zborovima građana. Pravilo je
bilo jednostavno, skupu se možeš obratiti jedino ako u ruci držiš tu staru
batinu, ukrašenu sitnim zvoncima, kožnim trakama i perjem.
Iza
najstarijih stanovnika sela koji su na sebe preuzeli posao njegovog
upravljanja, u pratnji svog komandata, sluge i dva čuvara ušao je prefekt. Svi
su zauzeli svoja mesta a žamor je zujao sve dok Pastro nije ustao, govorničkim
štapom jednom udario o pod i otvorio zbor. Poželeo je svima dobrodošlicu i dao
reč Mikinom ocu, kao najstarijoj osobi koja je sazvala zbor.
Sedokosi
muškarac gustih belih brkova je ustao, preuzeo štap i tek kad je masa utihnula
počeo je, „svi znamo zašto smo se danas okupili. Svi ste čuli da je juče u naše
selo ušao jedan od njih.“ Pokazao je štapom na prefekta. „Zatočili su nas ovde poput
stoke a svake treće godine puštaju na nas svoje pse kako bi se zabavili loveći
nas. Sada im to više nije dovoljno, sada su pronašli nov način zabave, tako što
će nam ovde naseljavati svoje zatvorenike”, obratio se Pastru a među
okupljenima se začuo žamor odobravanja. „Zašto bi to prihvatili? To ne stoji u
sporazumu iza kojeg se kriju. Ovo ne smemo dozvoliti, jer ovo je samo početak.
Čujte moje reči, ljudi... ovo je samo početak novog zla koje nam spremaju. Zla
koje smo mi ljudi stvorili i koje nas je koštalo naše slobode i slobode naše
dece.“ Zastao je pogledao po nama i nastavio tihim glasom. „Imamo ovaj mali
delić sveta koji je do sada bio samo naš. Branimo ga svake treće godine
životima naše dece. Žrtvujemo ih zarad njihove zabave, zar ćemo im dozvoliti da
nam i ovaj komadić zemlje oduzmu? Nema porodice u ovom selu koja ne deli moju
sudbinu. Nema porodice koju lov nije dotakao i zato ne smemo dozvoliti da jedan
od njih živi među nama. Lovio on u našem selu ili ne, mene to ne interesuje. On
je klon i ja sa njim hleb neću deliti.“
Lati
me je gurnula laktom i glavom pokazala ka mračnom ćošku, gde je visoka prilika
stajala naslonjena na zid. Bio je miran i posve nepokretan. Odavao je utisak
obične senke koja se stopila sa zidom.
„Tražim
da me ostatak sela podrži u zahtevu da se lovac kojem je dozvoljen ulazak u
naše selo odmah udalji sa naše teritorije... ili ćete to vi učiniti, ili ćemo
to uraditi mi sami”, završio je svoje izlaganje i vratio štap Pastru.
Prefekt
je podigao ruku i zatražio štap. Za početak svog obraćanja odlučio se za citat
iz sporazuma koji se odnosi na ulazak i napuštanje regiona i pri tom istakao
reči, „ulazak u region odobrava prefekt.“ Napravio je kraću pauzu a zatim
nastavio, „to stoji u sporazumu uvaženi gospodine Tratnik. Ime osobe kojoj sam
juče dozvolio ulazak je Ksander Kran. On nije lovac. Možda je to jednom bio ali
to više nije. Pre šest godina je izgubio privilegiju slobodnog čoveka a od tada
je prekršio skoro sve zakone koji postoje i izrečena mu je smrtna kazna.“ Šuškanje
među prisutnima se povećavalo sa svakom Armandovom reči. Primetila sam da je i
brat pogledao u pravcu mračnog ćoška gde je stajao lovac. „Pošto se pred
visokim sudom pozvao na svoje prethodne zasluge, odobreno mu je pomilovanje
lovom, pod uslovom da nađe region koji bi ga prihvatio. Razmatrajući zahtev
koji mi je uputio njegov pravni zastupnik i činjenicu na koju mi je ukazao da
ni jednom nije stupio na tlo vašeg regiona, odobrio sam njegov ulazak i od tog
trenutka on je postao stanovnik regiona 963 i za njega važe ista pravila kao i
za...“
„Dajte
ga u neki drugi region”, doviknuo je neko iz mase prekinuvši Armanda.
„Marsi,
nemaš štap”, upozorio ga je Pastro.
„Kao
što sam rekao”, nastavio je prefekt, „dozvolio sam mu ulazak i od juče za njega
važe ista pravila kao i za vas. Broj stanovnika vam je u konstantnom opadanju”,
pokušavao je da objasni.
„Radije
bi prihvatili stotinu dece umesto njega”, viknula je Mikina sestra Hana.
„Ili
žena”, dodao je neko iz okupljene mase što je propraćeno smehom.
„Molim
vas, ljudi... Na zboru može da govori samo onaj ko drži govornički štap.“
Pokušao je Pastro da održi mir na zboru, ali uzalud.
„Ni
ti nemaš štap”, doviknuo mu je onaj isti.
„Đuri,
ne treba mi štap da bih predsedavao zborom. Dozvolite prefektu da završi.“
„Hoćete
li ga isterati napolje ili ne?“, pitala je Hana ponovo i iznenadila me svojom
odvažnošću. Do nedavno je to bio mršavi devojčurak koji je sedeo ispod stare
lipe i sa ostalim devojčicama se igrao porodice. Sada, kao da je odjednom
odrasla deset godina, ali tako je bilo sa svima nama nakon prvog izbora za lov.
„Čini
mi se da je ovo izmaklo kontroli”, šapnula sam Lati.
„Lako
ćemo mi njega isterati... kroz šumu, pa iza ograde”, viknuo je Marsi ponovo.
Pastro
je ustao i uzeo štap od prefekta i nekoliko puta ljutito udario njime o pod.
„Tišina ili ću prekinuti zbor”, proderao se i na tren je u holu nastao muk,
verovatno zbog šoka što je stari Pastro povisio glas. Bio je to tih i staložen
čovek, koji se nikad ničim nije isticao. Nije čak ni želeo predsedavati Većem
ali ga je Koranov na to nagovorio nadajući se da će Pastro biti samo figura dok
će on donositi sve važne odluke. U većini slučajeva je tako i bilo.
Vratio
je štap prefektu, ali se nije vratio na svoje mesto, već je preteći gledao u
one najglasnije u masi.
„Kao
što sam rekao, u skladu sa svojim ovlašćenjima dozvolio sam mu ulazak a na vama
je kako ćete postupati sa njim. Nama nije dozvoljeno da se mešamo u odnose
građana regiona ali pre nego što ga isterate trebali bi znati da je on već
rezervisan za sledeći lov, a sa njegovim prihvatanjem dobijate i dodatni paket
deficitarnih namirnica koje će biti dodeljene svakom domaćinstvu.“
„Pokušavate
da nas potkupite?“ doviknuo je neko.
„Bacate
nam mrvice”, dodao je drugi.
Pastro
je uzeo govornički štap koji mu je pružio prefekt i obratio se skupu, „ljudi,
kako ne shvatate da s njim dobijamo namirnice koje su nam potrebne za
predstojeću zimu. Prošle godine je žito slabo rodilo, ove godine kukuruz. Ako
vam to nije dovoljno, onda pokušajte da shvatite da će na sledećem izboru za
lov biti odabran jedan manje. Niko ne zahteva od vas da ga prihvatite, već samo
da ga tolerišete. Dve i po godine će brzo proći. Brže nego što želimo”, završio
je i pogledao po okupljenima.
„Možda
kad bi imali pet takvih, nikoga od nas ne bi lovili”, šapnula sam Lati. Bilo mi
je mrsko i pomisliti da bi klonovi mogli da žive sa nama, ali Pastro je bio u
pravu, život jednog od nas će biti pošteđen u sledećem lovu.
„Mislim
da će i ovaj jedan više nego dovoljan.“ Odgovorila je a ja sam ponovo pogledala
u pravcu ćoška gde je stajao lovac. Nije se ni pomerio.
„Da
li još neko želi reč?“, pitao je Pastro.
Nisam
se iznenadila kad je baba Eda ustala sa svoje stolice i zatražila štap. Polako
je pošla ka prostoru namenjenom govornicima i počela je tek kad su svi
utihnuli, a to je bilo brzo, jer reči ove starice su uvek nosile posebnu
težinu. Svi su hteli čuti šta ona ima za reći.
„Ne
možeš promeniti vučju narav tako što ćeš ga smestiti u tor sa ovcama. Neko ko
je odgajan da bude lovac, zauvek će imati potrebu za lovom....“ pogledala je u
Tratnika a na usnama joj je zatitrao sitan osmeh. „Ali koliko mene moje oči
služe, ovaj lovac je i sam bio lovina a ja bih želela znati zašto je to tako.“ Prefekt
je ustao kako bi preuzeo štap, ali sićušna starica je odmahnula glavom i štapom
pokazala u pravcu mračnog ćoška. „Ne želim da slušam tvoje diplomatsko
baljezganje, želim to čuti od njega.“ Ponovo sam pogledala u senku koja se sada
prvi put pomerila. „Istupi”, zatražila je. Lovac se najzad pokrenuo i dugačkim
korakom je pošao ka njoj. Bio je obučen u izbledelu i na nekim delovima
pocepanu uniformu lovca, ali je danas delovala čistije u poređenju sa njegovim
jučerašnjim izgledom. Tada je delovao zastrašujuće. Poput kakvog divljaka. Prljav
i pocepan, sa slepljenom čupavom kosom i neurednom bradom. Sada je njegova kosa
bila utegnuta pozadi u rep i nije bila crna kako je juče izgledala, već svetlo
smeđa skoro iste nijanse kao i gusta brada koja je sakrivala njegove crte lica.
„Hrabar
jesi zakoračiti ovde, to ti moram priznati, ali hrabrost i ludost su ista stvar”,
rekla mu je kad je stao pred njom. Bila mu je do ispod pazuha i izgledala kao
malo dete pored njega.
„Želite
znati zašto su me lovili?“, progovorio je dubokim i promuklim glasom, čudno
kotrljajući neke reči a Eda mu je klimnula i pružila govornički štap. Uzeo ga
je i pogledao u njega. U sali je nastao muk. „Ko si lovče? Zašto su tebe
lovili?“
„Pripadao
sam jednoj jedinici koju svi znaju kao Crni kranovi. I da, ponekad sam bio
lovac, kad se to od mene tražilo.“ Pogledao je po nama a onda vratio pogled na
sitnu staricu. „A onda sam napravio grešku i nisam hteo da umrem zbog nje. U
pravu ste, bio sam plen a lov na mene je trajao znatno duže od bilo kog drugog lova.“
„Ksander”,
upozorio ga je prefekt.
„Nemaš
štap prefekte, a koliko sam shvatio pravilo je da se sme govoriti samo ako
držiš ovaj štap”, zatražio je potvrdu od babe koja mu je klimnula uz sitan
osmejak.
Autor Dana Hill
Nastavak možete pročitati ovde: link
Kada ćeš objaviti nastavak? Zaista mi se dopala ova knjiga. Davno sam je pročitala i dugo nakon toga nisam mogla da je nađem...
ReplyDeleteDrago mi je što je knjiga ostavila dojam i da ste je potražili ponovo. Lov je trenutno u procesu prerade i planiram ga objaviti u štampanom obliku, a na blogu će se naći samo poneki odlomci.
DeleteHvala na interesovanju