Prvo poglavlje: link
Drugo poglavlje: link
3
Ela
Reči
babe Ede su prevagnule. Lovac je ostao. Ta sićušna starica dvanaest puta je
stajala na crti i ni jednom je nisu izabrali. Međutim, lov je nije zaobišao. Uzimao
joj je bez milosti sve redom. Roditelje, sestre, muža, decu, unuke. Sve što joj
je ostalo bili su praunuci. Zato, ako je ona mogla prihvatiti lovca kao svog
prvog komšiju, nama je ostalo da joj se u tome pridružimo. Međutim, dozvoliti lovcu
da ostane je bila jedna stvar, prihvatiti ga kao jednog od nas bilo je nešto
sasvim drugo.
Kao
i ostatak sela, izbegavala sam ga, i ponekad se osećala neprijatno i glupo zbog
toga. Bio je naš prvi komšija. Ne javiti se na ulici komšiji, ne pitati ga za
zdravlje, smatralo se bezobrazlukom i neučtivošću.
Nekoliko
dana nakon zbora, naletala sam na njega u krojačkom prolazu, kako bih izbegla
njegov pogled sagla sam se vezati pertle. Posle sam se osećala glupo i postiđeno
zbog toga. Od malena smo vaspitavani da se jednako poštuju svi građani. Zajedništvo
je naš jedini spasi, bez njega ne bi preživeli. Celo selo je jedna velika
porodica. Briga za bližnjeg, pomoć i uzajamno poštovanje predstavljaju stub
našeg društva, ali lovac nije pripadao toj našoj zajednici. Bio je predstavnik
naših zatočenika, naših najvećih neprijatelja. Bio je jedan od onih koji su
lovili ljude zarad vlastitog zadovoljstva. Zbog toga nisam bila u stanju čak ni
glavom da mu klimnem u znak pozdrava, nisam bila u stanju čak ni da ga pogledam
i u tome se nisam razlikovala od ostalih.
Na
pijaci je pokušao od babe Luče da kupi mleko i sir a starica ga je odbila i to ni
malo ljubazno, „neće moja Bubica da hrani jednog lovca. Nije za prodaju.“ Nije
se prepirao sa njom. Ćutke je otišao i od tada ga nisam videla da je zakoračio
na pijacu.
Međutim,
ma koliko ga svi izbegavali, praćenje njegovih aktivnosti je postala glavna
seoska preokupacija. Najviše kontakta s njim su imali trgovci, Samel i Vana. Nakon
svake njegove kupovine do kraja dana bi celo selo znalo šta je kupio i kako je
tekao razgovor u prodavnici. Ljudi bi zastajkivali ispred njegove kuće i virili
u dvorište. Sve im je to bilo uzalud, zato što on kao da tamo nije ni živeo.
Jedini znak da u toj kući neko boravi bilo je svetlo koje bi se noću povremeno
upalilo u prizemlju. Ponekad bi do naše kuće dopreo neki zvuk, uglavnom je to
bilo jezivo škripanje kuhinjskih vrata ili šuškanje trave u dvorištu.
Nadala
sam se da će novi stanar srediti ogradu i svoje dvorište. Godinama se borim sa
korovom koji se iz njega širi u moju baštu, ali on to nije učinio. Kuća je
delovala ista kao i do sada. Otpale daske na tarabi su visile, prozori su bili
zatvoreni i prljavi a vrata su škripala. Barem sam na taj način znala kada
izlazi napolje. Tada bih se pokupila iz bašte i vratila u kuću, ali susret sa
nekim ko živi tako blizu vas je bio neizbežan.
Tog
jutra sam požurila nabrati paradajz, paprike i tikvice kako bi ih odnela na
pijacu i zamenila ih za breskve i kruške. Vraćala sam se kući tegleći dve prepune
košare voća i zbog težine sam morala stati kako bih odmorila ruke. Prošla sam krojačkim
prolazom i spustila košare. Kuća nije bila daleko, ali plašila sam se da će mi
ispasti i da ću po kaldrmi skupljati voće. Otresla sam ruke, ispravila bolna
leđa a kad sam se sagla da ih ponovo podignem, tamna senka se nadvila nada mnom.
Hladna jeza je prošla mojim leđima kad sam shvatila ko stoji iza mene. Panično
sam odskočila. Imala sam želju sve ostaviti na ulici, pobeći kući i negde se sakriti.
„Ako
bih vas hteo ubiti ne bih to činio na sred ulice u po bela dana”, rekao je.
„Pridržite mi ovo”, turio mi je u ruke mali papirnati zamotuljak iz prodavnice
i podigao obe košare kao da su napunjene perjem. Moj strah je na jedan tren
zamenila zbunjenost. Zapiljila sam se u njegova široka leđa. Kao da je osetio
taj moj pogled, osvrnuo se a licem mu je preleteo podrugljiv osmeh. Požurila
sam za njim ali dok sam ja stigla, on je već košare ostavio pred ulaznim
vratima. Uzeo je svoj paket od mene, klimnuo glavom i okrenuo se da pođe. Zaustavila
sam ga.
„Čekajte.“
Otišla sam do košara i izvadila po dve breskve i kruške i pružila mu ih.
„Ne
treba”, zabrundao je ponosno.
„Insistiram.“
Pogledao je prvo u pruženo voće a zatim je svoj prodoran pogled usmerio na
mene.
„To
je običaj ovde, zar ne. Kad se pomogne da se nekako odužite?“
„Da,
to je običaj”, potvrdila sam. Razmišljao je još koji trenutak a onda uzeo
ponuđeno voće.
„Lovče”,
zaustavila sam ga još jednom. „Možda bi mogli promeniti odeću”, predložila sam.
„Zašto?“,
čudio se.
„Ova
uniforma budi strah u nama i podseća nas na lov.“ Bila je to istina i danas tema
na pijaci. Premda se jedva nazirala zeleno smeđa šara, svi smo je dobro
poznavali. Ta uniforma je u naše selo donosila smrt i nije bio prijatan osećaj
viđati je svaki dan.
Lovac
me je prvo zbunjeno pogledao a onda se glasno nasmejao i vratio se onih par
koraka do mene. Stao mi je i previše blizu, morala sam ustuknuti.
„Jeste
li sigurni da vam uniforma uliva strah?“, pitao je tiho i preteći. Pogled kojim
me je proučavao je poterao ledene žmarce da se razmile duž celog mog tela.
Stresla sam se a njemu to nije promaklo. Njegove usne su se iskrivile na jednu
stranu u jedva vidljiv i podrugljiv osmeh. „Ne love vas ove stare krpe već oni
koji ih nose. Da li bi se plašili bilo kojeg sugrađanina kad bi obukao ovu uniformu?“
Odmahnuo je glavom. „Ne. Svi se vi plašite mene... A ja nisam došao ovamo da
lovim, već da budem lovljen... Hvala za voće.“ Glasno je zagrizao u krušku i otišao.
Ispustila sam glasan uzdah i tek tada shvatila da sam ostala bez daha. Prestala
sam da dišem i bio mi je potreban trenutak da dođem k sebi. Pogledala sam ka
njegovoj kući na kojoj su glasno zaškripala ulazna vrata.
„Kreten.
On je običan, arogantan, kreten.“ Shvatila sam. Isto to sam rekla bratu kad sam
se uveče požalila na susret sa njim.
„Odužila
si se za pomoć?”, pitao je.
„Naravno
da jesam”, odgovorila sam iznervirano.
„Znaš,
možemo ga ignorisati, ali ne i izbrisati”, rekao je pošto je popio čaj i nasuo
još jednu šolju. „Verujem da ćemo s vremena na vreme morati komunicirati sa
njim.“ Iznenadio me je njegov stav. Onog dana kad je lovac ušao u selo napao je
prefekta i Pastra zbog toga. Zajedno sa Učom je inicirao zbor i danima je gunđao
protiv donete odluke, a sada, odjednom, kao da se pomirio s tim, ali ja to
nisam bila u stanju da učinim. Lovcu nije bilo mesto ovde.
Premda
je susret sa njim iz mene izbrisao strah, nije poništio moju naviku. Već
sledećeg jutra sam prvo oslušnula da li ga čujem u dvorištu. Kad sam se uverila
da ga nema izašla sam napolje i prepustila se svakodnevnom mehanizmu. Pomuzla sam
Puslicu, nahranila kokoške, a onda se posvetila bašti. Leto je bilo dugo i
toplo, sve je u njoj bujalo. Posebno je paradajz dobro rodio i ponovo me je
čekalo branje crvenih sočnih plodova. Otišla sam u šupu po korpu a kad sam
začula prepoznatljiv zvuk otvaranja vrata na komšijskoj kuhinji, po navici sam
sve sklonila, oprala ruke na bunaru i pošla unutra. Novo škripanje vrata je obznanilo
da ulazi u kuću, te sam se napila vode i vratila poslu. Vrata su ponovo
zaskvičala, a ja sam opet pošla ka kući. Glasan smeh je odjeknuo sa druge
strane ograde praćen novim škripanjem vrata.
„Idiot”,
progunđala sam dovoljno glasno i začula još glasniji smeh. Ušla sam unutra ljuta,
i na njega, i na samu sebe.
„I
šta si uradila?”, pitala je Lati, pošto smo predveče sedeli na verandi i pili
čaj.
„Kasnije
sam se vratila u baštu. Imala sam i previše posla.“
„Baš
si blesava, sestrice”, potvrdio je Timo. Tako sam se i osećala. Potpuno blesavo
što me je namagarčio jedan kreten.
„I
ja bih ga izbegavala”, potvrdila je Lati. „Ne znam da li bih uopšte mogla
živeti pored njega. Danas je bio kod nas u krojačkoj radionici. Na sreću,
majstor Koli je uzimao njegovu meru. Posle nam je pričao da kad ne bi bio ono
što jeste rekao bi da je to jedan veoma kulturan i prijatan čovek.“
„Ha...
prijatan i kulturan”, frknula sam ljutito i izazvala Timovo podsmevanje, ali
lako je njemu da se smeje. Po cele dane nije kod kuće. Odlazio je ranom zorom a
vraćao se predveče. Što nije bilo loše zbog zarade koju je donosio, ali ja sam
zbog toga većinu dana provodila sama i u početku mi nije bilo svejedno.
„Šta
on radi preko celog dana?”, pitala je Lati.
„Viđaju
ga u šumi i pored reke. Kažu da peca”, odgovorio joj je Timo a onda se
nasmejao. „I skida mačiće sa lipe kad pobegnu devojčicama.“
Stara
lipa je godinama bila omiljeno sastajalište devojčica, isto kao što je plaža
mesto gde se dečaci igraju svojih igara. Kažu da je to stablo starije i od
samog rezervata. Nalazi se na kraj sela, nasuprot Bromasove radionice. Kao i
sve druge devojčice i ja sam u hladu stare lipe provodila sate i sate u igri sa
lutkicama. Izrađivale smo ih od slame i lišća kukuruza, a ponekad i starih krpa
i vune. Kad smo prerasle igru sa lutkama, tamo bi se sastajale i dugo razgovarale
o momcima a po nekom nepisanom pravilu, to mesto se uvek biralo za prvi
ljubavni sastanak. Moj prvi sastanak sa Mikom je bio kod lipe.
Te
prve večeri, sedeli smo tamo i ne znam o čemu smo razgovarali. Verovatno o
nečem nebitnom. Oboje smo bili previše nervozni. Mika je prvi skupio hrabrost
da to i na glas prizna.
„Ovo
je glupo, ti znaš da mi se sviđaš.“ Nisam mu odgovorila. „A valjda se i ja tebi
sviđam kad si došla... Na tren sam se uplašio da ćeš se vratiti kući sa Lati.“
Dopratila me je skoro do samog drveta i uterala mi hrabrost u srce koje samo
što nije iskočilo iz grudi. „Šta kažeš da se više ne mučimo s ovim.“
„Da”,
glasio je to moj zakasneli odgovor na to da mi se sviđa.
„Znači
na festivalu sedimo zajedno.“
„Da.“
Ovog puta sam na vreme odgovorila na njegovo pitanje. Doći sa nekim na žetveni
festival, sesti pored njega, plesati sa njim i dozvoliti mu da te otprati kući,
bilo je javno priznavanje veze. Dugo sam priželjkivala i maštala o tome da
jednom, upravo, sa Mikom uđem u upravni hol držeći se za ruke.
„Timo
je rekao da me neće ubiti ako te poljubim. Mogu te poljubiti?“
„Da.
Možeš”, rekla sam skoro bez glasa. Bio je to nezgrapan i previše vlažan
poljubac. „Ovo je bilo grozno jel’ da.“ Nisam potvrdila, ali bilo je. „Možemo
bolje”, ohrabrio nas je i bilo je bolje. Svaki naredni put je bilo bolje.
Dolazili
smo i odlazili zajedno na pet festivala. Zadnju godinu je praktično živeo kod
nas, ali me nije zaprosio. Svi su to očekivali od nas. Ja sam to očekivala, ali
je prosidba izostala. Ostalo je samo obećanje, „nakon lova, ljubavi moja. Nakon
lova.“
„Jedva
smo sprečili pijanog Opana da se ne popne”, pripovedao je Timo svoju priču dok
ga je Lati opčinjeno slušala. „Ali lovac se pojavio niotkuda. Uzverao se uz
drvo i skinuo mače.“
„Navodno
je i Koranovu pomogao nešto oko traktora”, rekla je Lati.
„Hteo
je da preore kaljugu i zaglavio se.“
Jedan
deo polja je bio u dolini i bilo je godina kad je taj deo polja bio suv, ali
bilo je godina, kao što je ova, kad bi na tom mestu zaostala voda nakon otopljenog
snega.
„Došao
je Pastro sa svojim traktorom, sakupili se nadničari a ovaj se pojavio
niotkuda, naredio da se nešto metne ispod točkova, odvezao lanac sa Pastrovog
traktora i sam ga izvukao. Nije ni sačekao da mu se zahvale. Nestao je u šumi.
Koranov mu je juče doneo punu gajbicu koječega u znak zahvalnosti, ali ga nije
našao kod kuće.“
„Ostavio
mu je pred vratima”, potvrdila sam otresajući sa sebe sećanje na Miku. Znao je
da se ušunja u moje misli, onako tiho kao što se ušunjao u moje srce.
Nema
ga više,
rekla sam sebi.
Sledećeg
jutra kad izašla nahraniti živinu, čula sam kako se šuškanje približava ogradi
i iz inata odbila da pobegnem unutra. Bila sam u svom dvorištu, zašto bih se ja
trebala sklanjati. Timo je bio u pravu, bilo je to luckasto s moje strane.
„Komšinice”,
začula sam pre nego što sam primetila njegovu glavu kako viri preko ograde.
Podigla sam pogled i susrela njegove radoznale oči.
„Volite
ribu?”, pitao je prebacujući staru košaru preko ograde.
„Zašto
me to pitate?“ prišla sam i pre nego što sam pogledala u košaru osetila sam
miris sveže ribe.
„Zato
što vam je želim dati.“
„Zašto?“
„Recimo,
da je to mirovna ponuda.“
„Zar
smo u ratu?“
„Oh
da, jesmo. Niste znali za to”, odgovorio je ozbiljno. „Očišćena je”, rekao je
ono što je bilo očigledno. Mrzela sam čistiti ribu onoliko koliko sam je volela
jesti.
„Šta
želite zauzvrat?“
„Ništa.
Baba Eda kaže da još nisu pojeli šarana kog sam im doneo prekjuče, pa je
predložila da ove ponudim vama.“
„Baba
Eda se trampila sa vama?“ čudila sam se jedan tren a onda shvatila da nemam
razloga za to. Ta dobra duša je i predložila da ga ne proterujemo.
„Da.
Pre neki dan mi je ponudila kokošja jaja... Šteta bi bilo da bacim svežu ribu
onom olinjalom mačoru.“ U košari su bila dva smuđa. Ne prevelika, ali sasvim
dovoljna za obilnu večeru. Odavno nismo imali ribu. Dok nije počeo da radi Timo
je često odlazio na pecanje, ali sada nije imao vremena za to.
„U
redu, volite paradajz?“
„Rekao
sam da ne želim trampu.“ Bio je ozbiljan.
„Neće
biti trampa”, nije mi padalo na pamet da se s njim upuštam u takav posao. „Biće
to zahvalnost.“ Prišla sam tarabi i uzela od njega ponuđenu ribu. Odnela sam je
u kuhinju a onda sam u njegovu staru košaru sa pokidanim ručkama natovarila
paradajz, krastavce, tikvice, šargarepu i crni luk. Preterala sam, ali imali
smo svega i previše.
„Rekli
smo bez trampe.“ Gledao je u hrpu povrća koju sam mu gurnula kroz otpale daske
na tarabi.
„Nije
trampa, ovo je molba da malo sredite vaše dvorište. Ovde oko ograde.“ Pokazala
sam na gustiš koji ga je okruživao.
„Šta
nije u redu sa mojim dvorištem. Meni se baš sviđa. Moj mali delić divljine”,
rekao je ponosno i osvrnuo se okolo kao da se divi tom korovu u kojem je stajao.
„Taj
vaš delić divljine ugrožava moju baštu... i ovu ogradu treba popraviti a i ona
vrata bi mogli podmazati da vam ne škripe toliko.“
„Ako
bi ih podmastio kako bi onda znali kad treba da pobegnete u kuću.“
„Mislila
sam da je ovo bila mirovna ponuda”, procedila sam kako ne bih zaškripala
zubima.
„I
jeste bila, ali vi napadate moje dvorište, moju tarabu i moja vrata”, prepirao
se sa mnom.
„Samo
lenji ljudi ne brinu o svojoj kući.“
„Ovo
nije moja kuća. Zašto bih se brinuo o njoj”, usprotivio se.
„Zar
ćete sledeće tri godine da živite ovako.“ Pokazala sam mu na kuću koja je bila
u najgorem stanju u selu. Svi su svoje kuće održavali, čak i Đuri korpar, ali
ovu nije imao ko. Svi vlasnici koji su do sada živeli u njoj su odabrani za
lov. Zadnji je bio babin Edin unuk sa svojom ženom. Nikad nisu za isti lov
birani supružnici, ali je u njihovom slučaju to pravilo prekršeno, isto kao što
su ove godine za lov odabrane sestre bliznakinje. Bliži srodnici nikad nisu
birani za lov.
„Kako
to mislite ovako.“ Imitirao je moj gest pokazujući na kuću. „Imam krov nad
glavom. U poređenju sa mojim poslednjim smeštajem, ovo je palata.“
„Zar
ne želite poslednje godine svog života da živite kao normalna osoba.“
„Ja
nisam normalna osoba i ko kaže da su ovo moje poslednje godine života...
mislim da vam je neko na kapiji”, odgovorio je ljutito i skrenuo pažnju na
dozivanje.
Bila
je to Hana. Došla se dogovoriti oko trampe a mene nije napustila nervoza koja
me je zahvatila zbog prepirke sa lovcem. Hana za to nije marila. Brbljala je o
zečevima.
„Zečevi
su moji, ja se brinem o njima”, objasnila je zašto je ona došla a ne njena mama.
„Ne
plašiš se?“ pokazala je glavom na lovčevu kuću, primetila je moj pogled izazvan
škripanjem vrata.
„Ne.“
Trenutno bi se on trebao plašiti mene, da Hana nije došla, svašta bih mu još
rekla.
„Želiš
danas uzeti povrće?”, pitala sam otresajući sa sebe nervozu i maskirala je
izveštačenim osmehom. „Timo će uskoro doći. Pomoći će ti da ga odneseš kući.“
„Oh,
to bi bilo odlično”, osmehnula se radosno otkrivajući sitne bele zube a meni je
odjednom sinulo zašto je ona došla a ne njena mama.
Skuvala
sam nam čaj i sačekale smo Tima koji nije imao izbora, morao je da joj pomogne.
„Mogla
bi mu pokazati i vaše krletke za zečeve”, predložila sam dok sam ih ispraćala.
Bili
bi lep par, pomislila
sam.
Istina
je, da bih više volela kad bi Timo odabrao Lati ali ni Hana ne bi bila loš
izbor. Bila je dosta mlađa od njega, ali pametna, i veoma lepa devojka, uvek me
je podsećala na crvenokosu lutkicu.
„Ela.“
Čula sam bratov ljutit glas čim je otvorio ulazna vrata i ni malo nežno ih
zatvorio. „Šta je to bilo do... dođa... a...vola?”, mucao je. Od malena je imao
problem sa govorom, mama je to upornim vežbanjem disanja uspela da potisne, ali
kad bi se uzrujao zamuckivanje se vraćalo. „Za.. a.. a“, duboko je udahnuo a
onda smireno pitao, „zašto si me poslala s njom?“
„Trebala
joj je pomoć. Uostalom, zašto te ne bih poslala s njom. To je sestra tvog
prijatelja, i ako nisi primetio veoma je lepa i pametna devojka.“
„Slinava
Hana?“ Tako su je zvali sa Mikom, i ja sam imala svoj ni malo laskavi nadimak, popišanko.
„Već
odavno nije slinava.“
„Ali
to je... Hana.“ Mrštio se.
„Da,
a to je bila Lati. Za svaku ćeš imati neku primedbu zato što ih poznaješ od
malena.“
Odmahnuo
je rukom i pošao u ostavu u potragu za hranom i ugledao ribu.
„Sa
kim si se trampila za ribu?”, pitao je oduševljeno.
„Lovac
mi ju je danas dao na silu. Nisam htela da je primim ali rekao je da mu je to
baba Eda predložila. Navodno i njoj donosi ribu.“
„Matori
Opan je nešto pominjao. Dala si mu nešto zauzvrat?“
„Nešto
malo povrća.“ Klimnuo je. „Dobro, ali ne započinji trampu sa njim.“
„Ne
pada mi na pamet.“ Za trampu je potrebna redovna komunikacija a ja nisam imala
nameru da razgovaram sa njim... ikada.
Međutim,
kritika je urodila plodom i njegov mali delić divljine je sređen duž ograde.
Bila je to mala pobeda a ona druga je bila znatno veća a ticala se Hane.
U
narednim danima je dolazila svaki dan. Koristila je razne izgovore, da vrati
korpe, da pita kad može doneti zečeve, da traži recept za kolač. Uvek u vreme
kad bi se Timo vratio s posla, a ja sam je u tome podsticala. Na kraju se i
brat navikao na nju i jedno predveče je jednostavno rekao, „idem do lipe da se
nađem sa Hanom... Bila si u pravu, više nije slinava.“
No comments:
Post a Comment