Prethodni nastavci:
Prvi deo Drugi deo Treći deo Četvrti deo Peti deo Šesti deo Sedmi deo
Osmi deo Deveti deo Deseti deo Jedanaesti deo Dvanaesti deo
Trinaesti deo Četrnaesti deo Petnaesti deo
30
Kira
„Tri
nedelje, Alison! Tri nedelje si ga krila?“
„Nisam
ga krila, samo ti nisam rekla da je tu. Bila je to kazna za glupost koju si
učinila.“ Odgovorila mi je tiho prkosno podignuvši bradu. „Uostalom šta bi
učinila da sam ti rekla?“ Ljutito je raspremala sto treskajući porcelanom.
Ubrzo
nakon Sajmonovog odlaska, proslava je skraćena. Flamiganovi su otišli kući a
Deklan mi se izvinio, „znao sam da ćeš se na kraju naljutiti, ali nadao sam se
da ćeš nas sve razumeti.“
„Nije
da se smucao negde... bio je ovde. Radio je i to vredno. Ponekad mi ga je bilo
žao. Nije ti on naviknut na težak rad. Ali kao da mu je to pomagalo. I nije da se
nije brinuo za vas. Raspitivao se svaki dan.“
„Raspitivao,“
frknula sam. „Što me nije pozvao ili došao kući.“
„A
zašto bi te zvao? Koliko puta si ti njega pozvala? Koliko ja znam ni jednom a
mogla si... i želela si, samo što si bila previše ponosna i odviše tvrdoglava.“
„Mama,
nisi otvorila naš poklon,“ potužila se Zoi i prekinula našu svađu. „Nisi ni
jedan. To zaista nije lepo od tebe.“
Prihvatila
sam onaj koji mi je pružila i otpakovala ga. Bila je to uramljena fotografija
mene i dece koju je Sajmon uslikao na plaži. Prisetila sam se tog bezbrižnog
dana i svoje sreće. Poljubila sam je i zahvalila se.
„To
je bila Džesina ideja.“ Potražila ju je pogledom ali nije ju našla, otišla je
odmah nakon što su otišli Bili i Melodi.
„Ovaj
je od tetke Alison,“ pokušala je da donese kutiju.
„Nemoj
malena to je preteško za tebe.“ Zaustavila ju je sestra. Novi aparat za kafu...
smatraj to ujedno i poklonom za useljenje.“
„Hvala...
zaista, hvala.“ Pokušala sam se smiriti, ali nije išlo.
„Znaš
da ja volim praktične poklone.“
Pogledala
je u košaru sa voćem i cvećem koju su doneli Melodi i Bili.
Zoi
mi je prišla noseći zadnji poklon... Sajmonov. Bio je upakovan u teget papir sa
velikom belom mašnom. Bio je lagan i činilo se da je knjiga. Otpakovala sam ga
i uverila se da sam u pravu. Nije bilo natpisa na koricama, samo sitne bele
tufnice na teget pozadini. Otvorila sam prvu stranu na kojoj je njegovom rukom
bilo ispisano,
Samo
za Tebe, moja voljena Tufnice
Moje
srce je ubrzalo pri pogledu na ove reči a onda je sve više ubrzavalo da sam
pomislila da će se raspuknuti. Bila je to knjiga poezije koja je nosila naziv,
Put
do Tvog srca od Sajmona Bleka.
Iznenađeno
sam prelistala knjižicu čudeći se, Sajmon piše poeziju?
Počela
sam da čitam pesme redom i nisam mogla
da se zaustavim. Jedna pesma me je vukla ka drugoj, otkrivajući njegova
najdublja osećanja, njegove najskrivenije misli... misli namenjene samo meni.
Neke
pesme su bile nedorečene, kao da nisu bile završene. Neke su bile pomalo čudne,
jedna me je nasmejala do suza i mislim da sam tačno znala kada ju je napisao
ali neke od njih su me raznežile i zaista dirnule u srce.
Jednoj
sam se vraćala nekoliko puta.
„On
me stvarno voli,“ smrmljala sam zatvarajući knjigu.
„Tek
sad si to shvatila?“ čula sam kako mi Deklan odgovara iz mraka.
„Da
li je otišao?“ sudeći po dosadašnjem iskustvu verovatno je bio već na putu za
aerodrom.
„Mislim
da je u svojoj sobi. Prva vrata. Evo ti lampa da se ne razbiješ usput.“
Pošla
sam na drugi kraj dvorišta ka kolibi kako su zvali ovu zgradu. Zatekla
sam Deklanovog predradnika kako sedi napolju na slotici sa nogama podignutim na
ogradu i uživa u cigareti. Samo mi je pokazao na vrata i pre nego što sam rekla
koga tražim.
Pokucala sam. Nije bilo odgovora, te sam
pokucala još jednom iz očaja da nije tu.
„Odjebi
Moisije, još nije dvanaest.“
„Nije
Moisije,“ rekla sam.
Vrata
su se naglo otvorila. Iznenađenje i nada su se mešali na njegovom licu.
„Kreštalina?“
pitala sam strogo pokazujući mu knjigu.
„Da...
ponekad jesi,“ odgovorio je ljutito dižući bradu.
„Da,
ponekad jesam,“ osmehnula sam se. „Uvek sam znala da si romantičar u duši...
Hvala. Prelepe su.“
„Njihova
muza je prelepa, stihovi su samo odgovor na njenu lepotu... Stajaćeš tamo ili
ćeš ući?“
Ušla
sam i zatvorila vrata za sobom a onda pogledala na ključ, okrenula ga i uzela.
„Ne
bih da mi opet pobegneš... jer to ti je nekako prešlo u naviku. Svaki put kad
se sporečkamo, ti bežiš... i nemoj mi reći da je to zato što sam tražila
prostor.“
Pokazao
mi je na jednu stolicu i prvo je obrisao peškirom a onda seo na onu drugu i zatvorio
laptop i pogledao u mene iščekujući.
„Pišeš?“
„Pokušavam.“
Pogledala
sam okolo. Videla sam ove prostorije, ali ni jednom nisam sedela u jednoj od
njih. Nisam znala odakle bih počela. Htela sam mu toliko toga reći, ali nisam
znala odakle početi a on me je nemo posmatrao i nije mi nameravao olakšati, te
sam posegnula za njegovim stihovima i nesigurno počela da ih čitam.
Tvoje laku noć, Sajmone
Bilo je moje dobro jutro
Tvoje dobro jutro, Sajmone
Bio je dah života mom srcu
Kako si, Sajmone
Postao je med u šalici divnog dana
Dođi, Sajmone
Moja je nada
Budi moj, Sajmone
Moja želja
Volim te, Sajmone
Moj je san.
„Volim
te, Sajmone,“ rekla sam to najzad gledajući ga u oči. Bilo je lako i tako
jednostavno saopštiti mu ono što osećam u svom srcu a on mi nije odgovorio.
„Zaista te volim... i nedostajao si mi. Nisam trebala tako da reagujem. Ne znam
zašto sam to učinila.“
„Povredio
sam tvoj ponos... a i izabrao sam pogrešan dan da ti kažem šta osećam.“
„Da
to jesi, ali nisi trebao da pobegneš.“
„Možda
jesam,“ odgovorio mi je zagonetno.
„Da
li još uvek želiš onu drugu šansu?“ pitala sam nesigurno osećajući se kao
klinka, strepeći od njegovog odgovora.
„Ne,“
odgovorio je kratko. „Predomislio sam se. Ne želim vezu s tobom, Kira.“
Ustao
je, prišao mi i spustio se na koleno ispred mene i posegnuo za mojim rukama.
Uhvatio ih je i osetila sam da su mu dlanovi ogrubeli, ali još uvek su bili poznati
i topli. Prešao je palcem po nadlanici i zagledao se u moje oči.
„Ne
želim vezu s tobom. To je tako nesigurno i klimavo, i mislim da to nije za nas...
Želim brak. Na ništa manje ne pristajem.“ Jedan šok je zamenjen drugim. „Kira
Elizabet, da li ćeš se udati za mene?“
Prvo
sam samo zevala u njega od iznenađenja svesna da želim viknuti, da. Želela
sam ovog muškarca u svom životu više od ičega. Brak ili veza bilo je nebitno,
ali onda sam se setila obećanja koje sam dala.
Njegove
oči su sijale nadom i već kao da sam u njima nazrela tračak sumnje, te sam brzo
odgovorila, „volela bih ti sada odmah reći da, ali deci sam jednom obećala da
se bez njihovog pristanka nikad neću udati.“
Zgrabio
je ključ sa stola i otključao vrata, „dolaziš?“ pitao je nestrpljivo pošto
nisam odmah krenula za njim.
„Gde?“
„Da
pitamo decu.“
„Verovatno
već spavaju,“ pobunila sam se.
„Onda
ćemo ih probuditi.“
„Čekaj...
a šta ako odbiju.“ Zaustavio se i sačekao da ga sustignem.
„Misliš
da će odbiti?“ čudio se.
„Ne
znam.“ Deca su ga zavolela, ali nisam mogla da garantujem da će pristati.
„Onda
moramo smisliti plan B.“
„Kakav
plan B?“
„Da
li bi živela nevenčano sa mnom?“
„Da.“
Osmehnuo se, klimnuo a zatim ponovo pohitao ka kući vukući me za ruku.
„Gde
bi živeli?“ pitala sam cupkajući za njim.
„Kod
mene, naravno. Ona tvoja nova kuća kažu da je slatka, ali mala.“
„Sajmone,
srljamo.“ Povukla sam ga za ruku pre nego što je otvorio ulazna vrata.
„Ali
to činimo zajedno, tufnice. Šta god radili, od sad to radimo zajedno.“ Zagledao
se u moje oči i očekivala sam poljubac, žudela za njim, ali umesto toga je otvorio
vrata.
„Čekaj.“
„Šta
je opet?“
„Poljubi
me. Ovde. Sada. Dok smo još samo nas dvoje.“ Vratio se do mene, privukao me u
poznati zagrljaj i spustio svoje usne na moje. Toliko su mi nedostajale i nisam
želela da se razdvojim od njih. Ne još, ali njemu se žurilo.
Pokazala
sam mu gde spava Alek a ja sam pošla probuditi devojke. Džesa još uvek nije
spavala, ali Zoi je mirno pućkala i bilo mi je žao buditi je.
„Šta
se dešava? Sajmone, zašto me nosiš,“ negodovao je Alek.
„Zato
što si skoro pao. Neverovatan si kad si pospan.“ Spustio ga je na Zoin krevet.
„Onda
me ostavi da spavam.“
„Uskoro,
samo ćeš mi prvo dati odgovor na jedno pitanje a onda možeš natrag u krevet.“
„Šta
vas dvoje izvodite,“ pitala je Džesa sedajući a Zoi je protrljala oči i jedva
je progledala.
„Džesa,
Alek, Zoi,“ počeo je Sajmon, „znate da vašu mamu volim i ispostavilo se da i
ona voli mene i veoma... veoma bih voleo kad bi se udala za mene, ali ona odbija
da mi kaže da bez vašeg pristanka. Zato, deco, da li imamo vaše
odobrenje da se venčamo.“
Alek
je pogledao u Džesu, Džesa u Zoi a Zoi u Aleka.
„Ako
vam treba vremena da se posavetujete mi ćemo izaći napolje,“ rekla sam.
„Da
li to znači da ćemo živeti svi zajedno?“ pitala je Zoi.
„Da“
odgovorili smo u glas.
„I
ti ćeš onda biti naš novi tata?“
„Ne
znam,“ slegnuo je ramenom i pogledao u mene. „Biću valjda Sajmon. Rekao sam vam
da...“
„Da
nam ne želiš zameniti ili potisnuti oca,“ dovršila je njegovu izjavu Džesa
prekinuvši ga nestrpljivo i ozbiljno je nastavila, „znamo tvoj govor a znamo i
da nisi perverznjak i grubijan, ali voliš da pobegneš čim zagusti. Da li ćeš
bežati svaki put kad se posvađate... jer sa njom, veruj mi, to nećeš izbeći.“
„Nikad
više neću pobeći. Obećavam.“
„Ali
ja te mogu zvati tata, zar ne?“ nastavila je da insistira Zoi. „Veoma bih
volela nekoga zvati tata, čak i Maja ima tatu iako ih je pravi tata ostavio a Monika
ima čak dve tate, ali nema mamu,“ brbljala je.
„Šta
ja znam,“ slegnuo je ramenom i potražio moju pomoć, jer pred Zoi je bio
nemoćan.
„Mislim,
ako ćeš već biti njen muž onda ja želim znati šta ćeš biti meni i kako ću te
zvati. Glupo je zvati te Sajmon,“ priznala je a i Alek se složio sa njom.
„Možeš
ga zvati kako želiš,“ najzad sam joj odgovorila.
„Šta
kažete da malo glumimo Francuze i da me zovete papa.“
Klimnuli
su zadovoljno i tiho smrmljali papa i ja zajedno sa njim. Nije bila loša ideja.
„Da
li se selimo u novu kuću?“ pitao je Alek.
„Ne
znam. Možda.“ Bio je red na meni da slegnem ramenima.
„Selite
se kod mene,“ odgovorio mu je Sajmon sigurnim glasom.
„Dobro,
jer tamo je malo dvorište i nemam gde da igram fudbal a i morao bih svakog dana
pešačiti u školu i iz škole, jer je mama rekla da neće trošiti gorivo kako bi
nas vozila iza ćoška.“
„Ok,
da li su najzad svi dobili odgovore na pitanja,“ prekinuo je ovo ispitivanje.
Bio je nestrpljiv.
„Ne,“
odgovorila mu je Zoi. „Ja imam još jedno pitanje. Da li će biti svadba? Želim da
bacam latice cveća u novoj plavoj haljini onakvoj kakvu je imala Pepeljuga kad
je išla na bal.“
„I
staklene cipelice ću ti kupiti, samo mi već jednom kaži da li mogu oženiti
tvoju mamu?“ bio je na rubu očaja.
„DA!“
viknuli su u glas.
Pogledao
je u mene već sav iznemogao od njihovih pitanja i zanovetanja i kao da nije
imao snage da me to još jednom pita, pa sam rešila da mu olakšam. „Sada mogu i
ja reći svoje da. Udaću se za tebe.“
Duboko
je uzdahnuo i poljubio me.
„Odvratno,“
čula sam Aleka.
„Mama
i papa, zaljubljen su par...“ pevala je Zoi.
„Nađite
si sobu,“ smrmljala je Džesa.
„Ajde
sad na spavanje, sutra imamo previše posla, treba sada sve vaše stvari preseliti
kod mene,“ rekao je Sajmon gaseći svetlo.
„Zar
opet moramo da nosimo kutije,“ gunđao je Alek odlazeći u svoju sobu.
„Zadnji
put, obećavam,“ rekla sam mu i poljubila ga u čupavu kosu.
„Ko
zna, možda kupimo neku novu, veću kuću. Možda neki ranč,“ fantazirao je Sajmon.
„Odmah
da ti kažem, da sam ja gradska cura, Sajmone.“
„Da
li treba da čestitamo?“ pitala je Alison izlazeći iz spavaće sobe.
„Da.“
Obrazi su me zaboleli od osmeha. Prišla mi je i zagrlila me a onda i Sajmona.
Deklan je viknuo svoju čestitku iz kreveta a ja sam mog verenika najzad mogla
odvesti u svoju sobu.
„Večeras
spavaš u gospodskoj kući.“
„Vama
na usluzi, madam.“
„I
recitovaćeš mi stihove o mojim bujnim grudima dok budeš vodio ljubav sa mnom.“
„Kako
vi zapovedate.“
Epilog
„Ne mogu sve sama... Po cele dane nisi kod kuće... Ne poštuješ me. Ni malo... Kad bi bar malo zahvalnosti osetila za sve što radim za tebe!“ odjekivalo je susednom kućom.
„Zar
se sve tako čuje?“
„Oh
da, Tufnice. Dobro došla u moj svet.“ Pretrnula sam i prisetila se svih svađa
sa Henrijem i pogledala u Sajmona.
„Dupleks,
draga moja... to su ti one nepoznate čari dupleksa. Navići ćeš se na njih. Ja
sam se navikao na vas. Uskoro će ti to biti samo sporedan šum.“
Uzdahnula
sam a onda začula treskanje vratima i ubrzo nakon toga i motor auta.
„Čini
se da i on ima naviku da beži čim se posvađaju... Ili joj je počeo porođaj,
termin joj je blizu,“ nagađala sam.
„Čekaj
kad dođe beba, biće belaja.“
„Nije
moguće da se baš sve čuje,“ pobunila sam se.
„Ali
čuje se. Zoi se bunila tačno na tri sata.“
Uzdahnula
sam nemoćno. „Mi tebe nikad nismo čuli.“
„Zato
što sam ja miran kao bubica... Znaš, postoji rešenje za sve ovo.“
„Kakvo?“
pitala sam sumnjičavo.
„Možemo
kupiti kuću koja nije dupleks.“
„I
da se ponovo pakujem i selim? Neka hvala, ako si ti oguglao na nas i ja ću
naučiti da ignorišem ovu kreštalinu.“
Nasmejao
se i privukao me u zagrljaj i počeo da recituje,
Oh,
slatka moja nevoljo
Ne
bih u sreći sada plivao
Ne
bih se u ljubavi topio
Da
mi na vrata nisi zalupala
To
je bio novitet. Stihovi bi ponekad prštali iz njega, i većinom su bili
namenjeni meni. Ponekad i deci. Ponekad šolji kafe ili tanjiru supe. Rekla sam
mu da ih zapisuje i objavi zbirku, ali on je to uporno odbijao i rekao da je to
samo za naše uši.
Zajedno
sa Zoi je smišljao bajke u stihovima a Džesa im je crtala ilustracije. Aleka je
napustilo interesovanje za fudbal i rađalo se interesovanje za devojke, posebno
za jednu Anu a ja sam se radovala što imam Sajmona pored sebe, zato što boriti
se sa jednim tinejdžerom je bila bitka, sa dvoje, to je već bila ofanziva a sa
trećom će biti rat.
...
i da, zvali su ga papa, svo troje.
Kraj
Autor Dana Hill
*****
Dragi čitaoci,
Nadam se da ste uživali u ovoj priči, barem delić onoga koliko sam ja uživala u njenom stvaranju.
Hvala vam na čitanju i do neke nove priče
Pozdravlja vas
Pisac u pokušaju
Dana Hill