Prvi deo: link Drugi deo: link Treći deo: link
Sedmi deo: link
8
Ela
Kažu
da vreme leči rane a tako je bilo i sa Timovim povredama. Zahvaljujući lovčevom
melemu, opekotine su se povukle ali ožiljci, posebno oni najdublji, su ostali i
nikad neće nestati. Njegovo uvo se nikad neće obnoviti, kosa oko njega nikad
neće izrasti, isto kao i brada na jednom delu desnog obraza a ostaće mu podsetnici
na požar i na ramenu, grudima i nadlaktici. Mala uteha u svemu je bila ta, što
na tim mestima uopšte nije osećao bol, za razliku od noge koju nije imao a
često se budio sa bolovima u njoj. Rana od amputacije je zarasla ali fantomska
bol u njoj ga je često mučila.
„Trebaće
vremena,“ govorio je doktor Rov a kako je vreme odmicalo tako su se i njegove
posete proredile. Došao bi da ga obiđe jednom ili dva puta nedeljno za razliku
od Agnet koja je dolazila svaki dan. Timo je bio njen prvi zvanični pacijent i mlada
doktorka se brinula o njegovom oporavku. Svakodnevno ga je terala da vežba
koleno, da sedne, da se premešta sa kreveta na stolicu i da ustane oslanjajući
se na nju a sve kako bi ga pripremila za drugu fazu oporavka.
„Kao
što smo vežbali,“ rekla je mirnim glasom, namestila štake i pomogla da se
uspravi. Pridržala ga a zatim pustila. Moj brat je prvi put nakon puna dva
meseca samostalno stajao, ali samo na kratko.
„Normalno
je da osetiš slabost i vrtoglavicu,“ priskočila mu je u pomoć pošto se blago
zanjihao. „Predahni, pa ćemo pokušati da napravimo par koraka,“ ohrabrila ga je
a mene je doktor pozvao u hodnik.
„Lakše
je bez posmatrača,“ objasnio je.
Prihvatio
je ponuđeni čaj i seo sa mnom u kuhinju i kao što sam i očekivala, počeo je sa
svojim dobronamernim uputstvima, „Ela, sada te čeka onaj teži deo. Moraćeš ga
polako uvoditi u normalan život. Neće biti lako, ali mora da se osamostali.“
Znala sam da ga previše tetošim i nije mi bilo teško. Bila sam srećna što je
živ i saosećala sa njim svesna da je preživeo veliku traumu. „Prestani da ga
dvoriš,“ nastavio je autoritativnim glasom. „Ne služi mu hranu u krevetu, neka
ustane i dođe da ruča sa tobom u kuhinji. Potrebno je da se što više kreće.
Nije dobro za mišiće da se toliko opuste. Nateraj ga da svaki dan barem na
kratko izađe napolje.“
„Previsoke
su,“ rekla je Agnet ulazeći u kuhinju i pokazala na štake koje su doneli. Bromas
ih je izradio za Tima prema doktorovom uputstvu. „Odneću majstoru da ih
skrati.“ Navukla je kaput a i njen otac je pošao za njom. Javio se Timu i
pozdravio sa njim a meni je pre odlaska još jednom tiho rekao, „osamostali ga.“
„Pokušaću.“
„Ne
pokušavaj, već učini,“ naredio je.
Ušla
sam kod Tima u sobu i otvorila prozor kako bih pustila malo svežeg vazduha.
Ovaj deo godine nisam volela. Zima je bila na izdahu, ali zbog obilnih kiša sve
je bilo blatnjavo i prljavo. Dani su već bili duži a lažljivo sunce me je
mamilo napolje, ali vetar što je duvao sa planina na istoku je još uvek bio
leden.
„Kad
dolazi Lati?“
„Tek
predveče. Rekla je da ponekad mora i kući da ode.“
Premda
se još uvek ništa nije desilo između njih, primetila sam da Timo svakog dana
jedva čeka njen dolazak.
Hana
mi je u početku njihove veze bila simpatična, ja sam bila ta koja ih je spojila
ali sam se pokajala zbog toga. Nakon što je došla sa roditeljima da obiđe Tima,
na kratko je ostala sama sa njim a zatim je u suzama istrčala iz sobe i više se
nije vratila. Tih dana kod mog brata smenjivali su se bes i depresija i znam da
ju je tog dana oterao, ali da ga je istinski volela, borila bi se za njegovu
ljubav i prihvatila čak i onu lošu stranu Timovog karaktera, jer ako nekoga
istinski voliš, onda voliš sve njegove verzije... i one dobre... i one loše, i
trudiš se da mu pomogneš da prevaziđe svoje probleme ili barem da nauči da živi
s njima. Međutim, lepršavi devojčurak nije bio u stanju da se nosi sa Timovom nesrećom,
za razliku od Lati, koja je od samog početka bila naša najveća podrška i imala je
poseban uticaj na mog brata. Da li je to bio taj njen vedri duh ili nešto
drugo, ne znam, ali Timu se raspoloženje uvek popravilo kad bi ona došla i
krenula da ga začikava a umela je i da podvikne i spusti ga na mesto i urazumi,
ako je bilo potrebno. Nadala sam se da će se Timu najzad otvoriti oči i zato
kad bi ona došla ja sam se povlačila u kuhinju, izlazila u dvorište ili išla u
nabavku, koristeći se svim mogućim izgovorima samo kako bi im omogućila malo
privatnosti.
Ručak
je bio skoro gotov kad je neko pokucao na ulazna vrata.
„Ela,
neko je na vratima. Čuješ li? Vrata,“ doviknuo mi je pošto nisam odmah
reagovala.
„Definitivno
ga moram osamostaliti,“ gunđala sam hodnikom brišući ruke o kecelju, svesna da
će to pre poći za rukom mojoj prijateljici.
Na
moje iznenađenje na vratima je stajao lovac a u jednoj ruci je držao Timove
štake a u drugoj kutiju sa alatom.
„Dobar
dan. Doneo sam štake.“ Pokazao je na njih. „Doktorica nam je označila koliko da
skratimo, ali delovalo mi je previše.“ Objašnjavao je pošto sam ga uvela kod
Tima u sobu. Kutiju sa alatom je ostavio pored vrata a štake je naslonio na
krevet. „Skratio sam ih samo malo, ne valja kad su previše niske.“ Objašnjavao
je. „Hajde da proverimo... treba pomoć?“
Timo
je odmahnuo glavom, seo je i namestio štake onako kako mu je Agnet pokazala i
ustao.
Setila
sam se da mi je gulaš na šporetu i potrčala u kuhinju da ga skinem s vatre i
uskoro čula ravnomerne udarce po drvenom podu koje su najavile mog brata. Došlo
mi je da ga zagrlim i izljubim od sreće, ali suzdržala sam se pošto nismo bili
sami.
„Lovče,
ostani na ručku,“ doviknuo mu je. Pogledala sam iznenađeno u Tima. „Spasio mi
je život,“ šapnuo mi je pošto je nazreo neodobravanje u mojim očima.
„Hvala,
ali moram da se vratim,“ odgovorio je.
„Ako
se ne varam, sada imaš pauzu za ručak,“ nastavio je da ga ubeđuje.
„Molim
vas, ostanite.“ Potvrdila sam bratov poziv, pošto mi je očima naznačio da ga
podržim.
„Kad
si zadnji put jeo gulaš od zečetine?“
„Pre
neki dan. Mislim da baba ume samo gulaše i paprikaše da kuva.“
„Eda
kuva za tebe?“ začudila sam se trunčicu preglasno.
„Ona
kao da ima potrebu da nahrani ceo svet i ume da se uvredi ako je odbiješ.“
Da,
takva je bila naša baba Eda. Ma koliko je život šamarao, nije joj uzeo dobrotu
iz srca. Ona je u lovcu, najverovatnije, videla samo sirotana o kome nema ko da
brine i nije marila šta selo misli o tome, a mislilo je svašta. Iako sam u
zadnje vreme slabo zalazila među ljude, ipak sam uspela da načujem osude naših
sugrađana. Retki su bili oni koji su je u tome podržavali a plašila sam se da
takva osuda čeka i nas kad se pročuje da je ručao kod nas, ali brat je bio u
pravu. Spasao mu je život.
„Baba
ovakav gulaš sigurno ne ume da skuva.“ Nastavio je da navaljuje brat sve dok
lovac nije pristao.
Požurila
sam završiti ručak a za to vreme se Timo pobrinuo za našeg gosta.
„Siguran
si da ih ne treba još skraćivati?“
„Kao
što si rekao, ne valja ako su niske,“ razgovarali su čekajući da poslužim
ručak. Nije to bilo ništa specijalno i da sam znala da ćemo imati gosta
verovatno bih se više potrudila, ovako je to bio samo gulaš od zečetine sa
knedlama i ukiseljenim paprikama i krastavcima kao prilogom.
„Još
uvek pecaš?“
„Trenutno
ne... čekam lepše vreme.“
„Kad
budeš imao ribu za trampu, javi se...“ pogledala sam u bratovom pravcu čudeći
se i odolela želji da ga upozorim. „Kako ti je kod Bromasa?
„Dobro
je.“
„Opan
još uvek pije?“
„Stalno
premešta svoje skrovište, Bromas nikako da ga uhvati na delu.“
„Nikad
ga neće uhvatiti. To je njihov ples. Gazda preti da će ga izbaciti ako ga
zatekne sa flašom pa se ovaj krije, jer ne može bez rakije. A svi dobro znamo
da ne može sebi dozvoliti da ostane bez svog najboljeg majstora... ma kakav on bio,
a Opan jeste najbolji. Kad počinju radovi na upravnoj zgradi?“
„Već
smo počeli sa pripremama.“
„Biće
dovoljno materijala?“
„Kažu
da koliko ima, toliko će se raditi,“ razmenjivali su kratke informacije. Kad je
nastao trenutak tišine u kojem smo svako gledali u svoj tanjir ubacila sam se
sa pitanjem, „da li imate porodicu tamo napolju?“
Oboje
su me iznenađeno pogledali.
„Ne.
Vojnici nemaju porodicu,“ odgovorio je nakon neme minute.
„Izvinite
ako vas je pitanje uvredilo,“ pravdala sam se, ali bila sam radoznala.
„Niste
me uvredili... Odrastao sam u kasarni. Moglo bi se reći da je moja jedinica
moja porodica... bila je moja porodica,“ ispravio se. Neka senka tuge je prešla
preko njegovog lica i stvrdnula njegov izraz.
„Imate
još melem?“ pitao je i odbio da sipa još jednom gulaš, ali zato moj brat nije.
„Pri
kraju sam i zaista sam... zahvalni smo vam na njemu.“ Pogledala sam u ožiljcima
prekriveno lice mog brata i brzo skrenula pogled jer je teško podnosio nečij
pogled.
„Napraviću
vam novu turu, sada će biti malo drugačiji.“
„Doktorka
se žalila da joj ne želite otkriti recept,“ optužio ga je Timo uz osmeh,
verovatno se prisećajući Agnet. Prvo je skupljala hrabrost da ode zatražiti
recept od njega a zatim se vratila praznih ruku. Bila je tužna i razočarana.
„Nije
da joj ne želim otkriti recept, već se neki sastojci teško nabavljaju.“ Imala
sam osećaj da je slagao a imao je pravo na to, recepti za lekove su uvek držani
u tajnosti.
Pogledao
je u brata, zatim u mene, ustao i uz naklon glavom rekao, „zahvaljujem se što
ste me pozvali da podelim ovaj ukusan obrok sa vama... Vreme je da pođem.“
„Pauza
ti još uvek nije završena,“ rekao je Timo gledajući na stari zidni sat.
„Moram
da idem.“ Još jednom se zahvalio i krenuo hodnikom, pa smo sa bratom pošli da
ga ispratimo.
„Hvala
ti, lovče. Za sve. Trebali smo te ranije pozvati i izvinjavam se što nismo... Kad
budeš imao onu ribu, javi se, već ćemo naći nešto za razmenu.“
„Može
trampa za savet kako posaditi baštu?“ pogledao je u mene.
„Nije
valjda da ćete žrtvovati vaš mali deo divljine.“
„Shvatio
sam da ću imati više koristi od bašte a divljina je tu odmah iza polja.“
„Još
ćemo mi napraviti pravog domaćina od vas.“ Pokušala sam da se našalim s njim i
čini se da sam izvukla tračak osmeha.
„Nisam
znala da nemaju porodice,“ rekla sam pošto je otišao a ja se prihvatila raspremanja
stola.
„Svašta
mi ne znamo o njima... možda je došlo vreme da se to promeni,“ rekao je
zamišljeno trljajući svoje bolno koleno. „Kakve god da su njihove namere s njim,
mi bi trebali iskoristiti ono što nam je dato.“
„A
to je?“
„Priliku
da upoznamo našeg neprijatelja,“ rekao je odlučno.
„Ne
znam da li želim znati o njima više od onoga što već znam.“
Pogledala
sam kroz prozor u pusto blatnjavo dvorište a zatim i u dotrajalu ogradu sa
otpalim daskama koja je delila naše dvorište od komšijskog setivši se datog
obećanja. Bez obzira na to što je spasio život mom bratu i pomoći koju nam je
pružio u ovih zadnjih nekoliko meseci, onaj osećaj nelagode je još uvek
postojao. Bio je lovac i to se nije promenilo. Bio je neko ko je nekome oduzeo oca,
majku, brata, ljubav. Kako preći preko toga? Zapitala sam se. Kako je
baba Eda prešla preko toga? Odgovori na ova razmišljanja pojavila su se
brže nego što sam se nadala.
Dani
su postajali sve topliji i sve duži. Timo je sve češće boravio napolju učeći
novi zanat a kad je vreme to dozvolilo najzad je došlo vreme da se i ja
posvetim svojoj omiljenoj zanimaciji, bašti. Zbog izostanka Timove pomoći, rad
je u njoj postao naporniji, ali Timo je brzo sebi našao zamenu. Nekoga ko je imao
volju i želju da pripomogne a zauzvrat je tražio samo savete koje je zatim
primenjivao sa druge strane ograde. Brigu o tome šta će drugi da pomisle sam
pravdala Timovom radoznalošću. Moj brat je bio u pravu, ovo je bio način kako
saznati više o našim tamničarima. Iz
svakog razgovora sa lovcem smo uspeli sa saznamo više o lovu, o klonovima i
njihovom načinu živoata ali i detalje o ljudima koji žive zatvoreni u drugim regionima. Naravno da je lovac bio svestan našeg ispitivanja i u određenim
granicama nam je udovoljavao hraneći našu radoznalost sitnim informacijama. Mogla
je sve to biti i laž, ali kako je moja baka Anja govorila,
u svakoj laži postoji tračak istine.
Poznati
glas u dvorištu privukao je moju pažnju. Virnula sam kroz kuhinjski prozor da
se uverim da je to zaista Učo Tratnik.
„Čuo
sam izrađuješ korpe i došao sam da vidim da li ih i popravljaš.“
„Sve
zavisi od toga šta vam treba... još uvek učim,“ odgovorio je brat pre njihovog
srdačnog pozdrava.
Nakon
što se tata nije vratio iz lova, Učo je bio taj koji je na sebe preuzeo očinsku
ulogu u Timovom ali i mom životu i bio je tu svaki put kad bi nam zatrebao
savet ili ohrabrenje. Međutim, sve se promenilo nakon nesreće i njihove zadnje posete.
Naima, njegova žena me je izbegavala na pijaci a po selu je pričala kako je za
raskid Tima i Hane odgovorna Lati, što nije bila istina, ali istina je bila da
je upravo moja prijateljica bila zaslužna za Timov novi zanat. Ona je bila ta
koja se dosetila da smo zimus ostali bez Đurija, našeg jedinog korpara u Selu
koji je iza sebe ostavio praznu kuću, gomilu pruća i započetih korpi, košara,
stolica i hoklica. Pitala je njegovu sestru da li bi Timo mogao da im pomaže,
misleći da će neko iz porodice nastaviti njegov posao, ali na naše iznenađenje
njen odgovor je glasio neka sve nosi kod sebe dok to nije spalila. Želela je
što pre da oslobodi njegovu kuću kako bi se u nju preselila njena kći sa
porodicom. I tako smo sve to preselili u našu šupu a Timo je počeo da uči kako
se pletu korpe, cegeri, košarice a pošto je stari korpar imao gomilu započetih
stvari u raznim fazama izrade Timo je video postupak kako se to radi i uz malo
upornosti je naučio i prilično mu je to dobro išlo.
Pogledala
sam na sat, bilo je skoro pet a zatim i ka Puslicinom oboru odakle je dopiralo
ravnomerno struganje lopate. Ponadala sam se da će lovcu čišćenje duže da
potraje. Ostavila sam pranje suđa i izašla napolje kako bih se pozdravila sa
brkatim učiteljom i pitala za zdravlje a za to vreme je Timo pregledao korpe
koje je doneo i rekao da će pokušati da ih popravi.
„Biće
gotove za koji dan... Jeste li za čaj? Šta ima novo u Veću?“ Spretno je ustao
sa hoklice uz pomoć štaka i pozvao ga na verandu a ja sam potrčala ka oboru da
se uverim kako napreduje lovac sa poslom za koji ga je brat angažovao.
„Išlo
bi znatno brže kad bi mi Puslica manje smetala,“ rekao je i natovario jednu
lopatu u kolica dok ga je naša koza glavom gurala u nogu.
Puslica
je bila prava maza, volela je da se češka između malih rogova na vrh glave ali
ako bi je tamo jednom počešao onda je ona očekivala da ćeš je češkati tamo sve
vreme dok si pored nje, gurkala bi te glavom sve dok ne bi dobila ono što je
tražila. Upozorila sam ga na to, ali me nije poslušao i sada je ispaštao zbog
toga.
„Dobro...
dobro,“ rekao joj je kroz smeh pošto ga je ponovo gurnula a on ju je ponovo počešao,
„dosadna si.“
Nasmejala
sam se i odmahnula glavom i pošla u kuhinju da skuvam čaj.
Timo
i Učo su razgovarali o izgradnji upravnog hola a Lati je viknula iz hodnika,
„tu sam. Imam porudžbine za još tri cegera.“ Zastala je kao ukopana kad je
videla starog učitelja i razdraganu devojku je zamenio uplašeni devojčurak koji
nije uradio domaći zadatak. „Učitelju... dobar dan.“
„Pa
deco, kad je veliki dan,“ pitao je širokog osmeha. Pogledala sam u Tima a zatim
u Lati kojoj su obrazi planuli. „Sačekaćete do lova... ili možda ne?“
„Kakav
veliki dan?“ pitao je zbunjeno Timo.
„Tvoj
i Latin,“ objasnio je uz osmeh.
„Učo,
ne slušajte seoske tračeve Lati i ja smo samo prijatelji.“ Učiteljeve debele
obrve su se skoro sudarile sa njegovim šiškama od čuđenja a zatim se glasno
nasmejao.
„Timo...
znam te odmalena. Mislio sam se da ćemo se oroditi kad se Mika muvao oko Ele,“
srce mi se stegnulo na sam spomen tog pažljivog i svojeglavog momka. „Ali Mika
je bio Mika i želeo je nešto da dokaže a ti si mi uvek bio kao drugi sin i ako
misliš da se ljutim što si moju luckastu kći zamenio sa razumnom devojkom onda
se varaš.“ Potapšao je brata po leđima. „Pomalo sam se brinuo kako bi to funkcionisalo
između tebe i Hane, ali sam ćutao jer je Naima rekla da moram.“
„Zaista,
nema ničeg između mene i Lati. Ama baš ničeg!“ bunio se brat. „Ko normalan bi
mogao da voli ovakvog invalida kao što sam ja. Nikome ja više nisam potreban,“
odmahnuo je rukom. „Dovoljno je što Ela mora da me podnosi. Sreća pa se, evo,
našao neko ko joj pomaže,“ pokazao je na visoku figuru koja je izgurala kolica
iz obora i zapretila Puslici da ne izlazi a Učo je ustao i sa kraja terase posmatrao
kako se široka lovčeva leđa udaljavaju prema đubrištu.
„Oh,
deco,“ uzdahnuo je i odmahujući glavom razočarano prvo je pogledao u Tima a onda
u mene. „Zašto?“
„Zato
što ja ne mogu,“ pokazao je na mesto gde se trebala nalaziti njegova noga, „a
Eli je potrebna pomoć.“
Lovac
je istresao kolica nesvestan pogleda uprtih u njega a onda ih je naslonio na
šupu i pošao ka bunaru da opere ruke.
„Nisam
verovao kad su mi rekli da ste ga i vi uzeli pod svoje. Mislio sam da ljudi
izmišljaju, pošto ste prve komšije. Ne čudim se zbog matore lude Ede a Bromas ionako
voli da tera inat svima, ali vi deco.“ Odmahnuo je glavom dok mu je gnev bojio izborano
lice. „Ako vam ništa ne znači smrt mog Mike, setite se da su vam oba roditelja
nastradala od takvih kao što je on.“ Pokazao je prstom na lovca koji je nedaleko
verande zastao kao ukopan. Učo mu je prišao i pogledao ga u oči, bio je za dve
glave niži od njega, ali je u tom trenu izgledao kao da ga gleda s visine.
Nešto mu je tiho rekao a zatim mu pljunuo pred noge. Zgrabio je svoje korpe i otišao
bez pozdrava.
Nakon
neme minute prvi je progovorio lovac, „izvinite zbog toga.“ Njegovo lice se stvrdnulo
i brzim korakom je pošao ka kapiji pre nego što mu je iko od nas stigao išta
reći.
„Znaš
Timo, meni ne smeta što si invalid,“ rekla je Lati ljutito.
„Pa
meni s... s... smeta.“
„Baš
me briga što tebi smeta. Možda nisam normalna zbog toga, ali eto, meni
ne smeta,“ odgovorila mu je i unela mu se u lice, „ali počinje opasno da mi
smeta što si idiot.“ Pokupila je svoje stvari i pošla ka ulaznim vratima.
„Gde
ćeš sad?“ viknuo je za njom.
„Kući.“
„Zašto?“
„Zato
što si glup.“
„Hoćeš
doći posle.“ Doviknuo joj je ali Lati ga nije čula, zapravo nije htela da ga čuje.
„Znaš
Timo, stvarno jesi glup,“ potvrdila sam njene reči pošto je Lati zalupila vrata,
„ali ako sada kreneš za njom, još uvek imaš šanse da je stigneš.“
„I
šta onda?“ brecnuo se.
„Onda
ćeš da joj se izviniš i kažeš šta stvarno misliš... i osećaš. Mislim da je
krajnje vreme.“
„Ali
ja jesam invalid. Apsolutno beskorisan invalid. Nemam nogu... ako nisi
primetila, sestro,“ svađao se sa mnom, ali ovog puta sam odlučila da me
neće uvući u jednu od svojih beskonačnih prepirki koje bi s vremena na vreme
započinjao kako bi lečio na meni svoje frustracije i bes.
„Ali
još uvek imaš srce, brate, a ima ga i Lati i zato bi bilo bolje da
požuriš,“ odgovorila sam mu smireno.
„Gde
da žurim? Gde?“
„Za
Lati.“
Nije
mu se žurilo, ali nakraju me je ipak poslušao i nakon nekoliko trenutaka je
ustao i pošao za Lati a ja sam se vratila pranju suđa i zamislila se nad Učinim
rečima... Da, trebala bih misliti kao on. Trebala bih mrzeti lovca zbog onog
šta je bio, zbog svih nevinih života koje je oduzeo. Međutim, sad kad sam ga
bolje upoznala, uvidela sam da nije bezumna krvoločna zver, kako sam u početku mislila
da je. Nije čak bio ni arogantan i nadobudan, bio je drugačiji a ipak isti kao
i mi ostali... samo još jedan običan čovek, zatočen na ovom malom komadiću
zemlje koji čeka da mu sudbinu skroje isti oni kojima je jednom verno služio.
Nastavak: link
No comments:
Post a Comment