Приказивање постова са ознаком Kutak za decu. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Kutak za decu. Прикажи све постове

Bolešljiva žirafa Mira

Jadna žirafa Mira, veliku muku muči,
gde je samo danas našla da se razboli.
Grlo ju boli i grebe
kao da joj kaktus u njemu raste
a u savani treba veliki događaj da bude,
slonica Dara i gepard Mile
žurku povodom useljenja prave.
Kažu prava gozba se sprema
a biće i sladoleda
i nju, upravo, danas slomi viroza,
te posluša savet Branimira sove
i otrči da nađe bodljikavo prase.
„Neka ti Stanoje injekciju da,
meni išijas u trenu nesta’.“ 


Sva zadihana dođe do Stanojeve jazbine
kad tamo nađe poruku
„Otiš’o na kupanje“.
„Jao pa gde danas,“ zavapi Mira
i otrči komšije da pita
gde se to Stanoje obično kupa.
Poslali je mungosi do blatnjave banje
„tamo se,“ kažu „kupa, naš Stanoje.“ 


„Šta je Miro šta si sva rumena,
ko da te je sunčanica udarila.“
„Ma nije sunčanica, Stanoje dragi,
već imam temperaturu i grlo me boli.“
„Šta onda savanom jurcaš,
treba u krevetu da ležiš
piješ dosta čajeva
i inhalacijom se lečiš.“
„A zar ne možeš, kao Branimiru,
injekciju da mi daš
da mi ovo prođe u roku od odmah.“
„A jesi li ti stogodišnja sova
što od išijasa pati
ili si žirafa koju grlo boli?“

Prođe žurka bez žirafe Mire
ali mislili su na nju nove komšije,
i sladoled joj, za kasnije,
u zamrzivač spremiše.

... i tako,
prejela se žirafa Mira ponovo sladoleda
pa je novu grlobolju zaradila
„Jao, gde danas da me ovo snađe,“
zakuka žirafa Mira
nad loncem lekovite trave.

Autor: Dana Hill
Ilustracija: Dajana

Čupava glava


Jedna čupava glava 
mnogo voli da sneva. 
Misli su u njoj zapetljane
kao kuštrava kosa. 
I sve mu se u glavi izmešalo. 
Jednačine sa ustancima, 
pluskvamperfekat sa oksidima
a njutnovi zakoni sa Seobama.
Glavni krivac ovog haosa
je niko drugi 
do jedna Iva
a da ni sama ne zna 
da je za to kriva.
Njena duga kosa
mu prosto ne da mira.
Uvukla se u njegovu glavu 
i sada samo o njoj sneva.
Kad bi ga učitelj pitao,
kako je jutros mirisala,
rekao bi mu,
kao rana rosa sa pupoljka ruža,
ali, nažalost, nije znao ništa da kaže
o seobama naroda.
I tako je dobio keca.
A sve zbog duge kuštrave kose
boje meda.



Autor Dana Hill
Ilustracija: Dajana

Koza bi da se voza

Jedna Koza,
oduvek je htela da se voza,
još kao mala 
samo o tome je sanjala
i zato je prvom prilikom
sa bicikla gume pojela.
Probala je i sa starim trotinetom,
ali umesto točkova 
grčeve je dobila.
Ni gume od motora nisu joj pomogle
da na nogama točkove dobije.
Nije joj bilo jasno 
kako to ljudima polazi za rukom.
A onda, jednog dana
videla je decu
kako na svakoj nozi 
po četiri točka imaju
„to mora da je to“, pomislila je.
Prvom prilikom se do kuće došunjala
i sve točkiće sa rolera pojela.
Sva srećna do jutra je čekala
ali ni od toga joj točkovi nisu izrasli
„hm možda bih sledeći put
sa traktorom trebala probati...“

Autor: Dana Hill
Fotografija: pixabay.com

Srećan baletan

Ah ta muzika, predivna muzika, ritmom mi svojim srce dozivaš. Tvoji tonovi kao voda me nose, dok po podijumu u ritmu plešem. 
Balet je moja ljubav, moja duša, moje sve. 

Znam, ne uklapam se u standarde. Nisam, niti mršav kao vižla, niti kao labud lep. Imam velike uši, dugačku surlu, vrećastu zadnjicu i noge debele kao telefonski stub. 
Možda je nekome smešno kad me, onako trapavog, vidi kad špage izvodim i kod skokova strepi da ću među daske, svakog trena, propasti. Ali mene ples čini srećnim i boljim, i moje srce je puno svaki put kad u vis skočim.
Šta koga briga da li od ušiju vidim dok na vrhovima prstiju piruete vrtim ili da li me boli oko kad me surla u skoku po njemu udari. Svaka bol vredna je ushićenja koje mi ples donosi.
Prazno bi bilo srce moje kad ne bih mogao da plešem, kad bih morao u ćošku da sedim i gledam druge kako se po pozornici vrte.
Zato, bez obzira na sve čudne poglede i podsmehe razne, radim ono što me raduje. 
I možda nisam okretan kao vidra, niti graciozan kao ždral ja sam samo srećan slon baletan.


Ilustracija: Dajana

Vila Viola

Violu je nacrtala moja kći Dajana a na konkursu Kovčežić je priča odabrana i prema njoj je snimljena emisija na rusinskom, rumunskom, mađarskom i slovačkom jeziku i emitovana na Radiju Novi Sad, snimak bajke naći ćete na dnu stranice.








Cvetna vila Viola, pastirica svih ljubičica, svoja krila je izgubila, zato što je magiju cveća nesmotreno koristila... iako ju je majka Vila upozorila, „jedan zamah štapićem i jedan cvet procvetaće a tvoja krila ojačaće, svaki uzaludan zamah štapića tvoja krila smanjiće,“ ali ko će se majčinog upozorenja setiti, kad nekome vaša pomoć zatreba.

Ali da počnemo priču od samog početka...

Jednog sunčanog, prolećnog, dana dok se Viola u bašti o svojim ljubičicama brinula, cika i vriska nekih radosnih i njoj čudnih bića u tome ju je omela. Čula je da ih ljudskom decom zovu, ali da ih vidi, do sada nije imala priliku. A bile su kao i ona, samo malo veće, i hvalile su njeno cveće.
„Nabraću ih mami, da ih u vazu stavi.“ – reče jedna od njih – „Bolesna je i obradovaće se, zato što niko, kao ona, ne voli cveće.“
A Viola radoznala, sakrila se u jedan pupoljak mali i u buketu od ljubičica otišla da poseti svet ljudi.
„Lako ću se vratiti kući, jedan zamah štapićem i eto me u dnevnoj sobi,“ – mislila je Viola u sebi.
Devojčica je bila u pravu, njena bolesna mama se obradovala cveću. Pomirisala ga i u vazicu stavila a devojčicu zahvalno poljubila.
„Večera će uskoro, idi uradi domaće,“ - rekla joj je mama a Viola se iz svog skrovišta izvukla da razgleda čudnovat svet oko sebe.
Kuća im je bila stara i trošna, ali uredna, kao i njihova odeća, možda iznošena i pokrpljena, ali zato besprekorno čista i tu se Viola sažali, htela je da im se nekako zahvali, što lepotu njenog cveća poštuju i uz dva zamaha štapića na stolu se pojavi nova haljina za mamu i još jedna slična njoj za devojčicu.
Zadržala se još samo jedan tren da svedoči iznenađenju njihovom a onda se uz pomoć čarobnog štapića vratila kući svojoj.
Nikome ništa nije rekla, to je bila njena mala tajna, ali svake večeri je kod devojčice odlazila. Njihove živote je za sebe vezala i brinula se za njih zato što ih je sreća sasvim napustila. Mama je bila sve slabija a devojčica zbog toga sve tužnija.
„Dobri moj Anđele, molim se za mamino zdravlje. Za sebe ne želim ništa, samo da mi mama bude ponovo zdrava,“ - molila se devojčica svako veče.
Sažaljenje je od Viole bilo jače i po cenu svojih krila odluči da svu svoju moć iskoristi i zdravlje devojčicinoj mami vrati...
Tužna vila Viola se sada u ćoškovima trošne kuće skriva. Sasvim je nemoćna bez krila, kao podsetnik na vilinske dane joj ostade, samo, isušeni čarobni štapić u kom cvetne magije više nema, ali je barem devojčicina mama živa i zdrava.
„Hvala ti, dobri moj Anđele. Hvala ti,“ - zahvaljuje joj se devojčica svako veče.
A Viola u tišini pati. Ne trebaju joj ni krila, ni moći, samo želi da se vrati svojoj kući. Ponekad u suzama zaspi, nedostaju joj i njene sestre a najviše od svega joj nedostaje njeno cveće.
„Ko se sada o njemu brine?“ - zapita se ponekad, ali ne žali ni tren što je devojčici pomogla, samo je malo tužna, što je tako daleko od svog doma.
„Zašto plačeš Anđele?“ - odjednom začu iznad sebe.
„Nisam Anđeo, devojčice, ja sam samo... Viola,“ - reče tužno, „jednom davno sam bila vila, zaštitnica svih ljubičica, ali sam bez krila ostala, ali ne plačem zato, već što se svojoj kući želim vratiti a bez krila i cvetne magije to jednostavno ne ide. “
„A kako rastu tvoja krila ?“
„Kad cveće cveta tada rastu moja krila.“
„Imamo mi cveća puno,“ - ciknu dete radosno i odnese Violu u njihovu baštu... a tamo jagličak, ljutić, verbena, petunija, sve uspavane čekaju nestrpljivo da budu probuđene.
„Probaj,“ - ohrabri je devojčica i nakon malo nećkanja Viola zamahne svojim štapićem iznad korena jaglička. Mali pupoljak se pojavi a Violu rame zasvrbi. Zamahne ona još jednom jače i natera cvet da se otvori, a na leđima nešto oseti.
Razmahala se Viola svojim prutićem i probudila u bašti svo cveće, njena krila su ponovo porasla i bila su jača nego ikada.
„Oh Viola, kad bi se sad samo videla. Više uopšte nisi lila.“
Bila je sva šarena, kao najlepši leptir kog viđate u bašti.
„Hvala ti devojčice, što si mi krila vratila.“
„Ne, cvetna vilo, hvala tebi što si ih zbog nas izgubila.“
Cena dobrote je ponekad visoka, ali se uvek dobrotom vraća.


Autor Dana Hill/Daniela Vrškova
Ilustracija Dajana.


Bajka na slovačkom jeziku:


Bajka na mađarskom jeziku:


Bajka na rusinskom jeziku:


Bajka na rumunskom jeziku:






Hrabri Gavrilo

Priča objavljena na strani 95. u petom broju Časopisa za umetnost i kulturu Zvezdani kolodvor



U sred žitnih polјa, iza bagremovog šumarka, stoji jedna kuća stara, nekad davno plava, sada skoro prazna. Prozori joj razbijeni, krov nakrivlјen a vrata zatvorena, odavno neotvarana. Ali nije kuća posve prazna, nastanila se ovde mišja kolonija. Zaposeli su oni, u početku, tavan i podrum, a posle i kuhinju i salon. Sve šuškaju i hranu skuplјaju, mišje porodice ovde uživaju. Nigde lјudi i mačora, nigde pasa i pacova, prava mišja utopija. 
Jednog toplog jutra, negde pred sam kraj jula, došli su novi vlasnici kuću da obiđu, otvorili vrata i prozore i pozvali majstore da kuću poprave. Od tog julskog dana a sve do Miholјdana, nastade u kući prava ludnica. Rastrčali se miševi na sve strane, neki se u polјe kod rodbine odselili, neki u bagremovom šumarku utočište našli, ali oni najuporniji beže po kući iz sobe u sobu, čas u podrum, čas na tavan, više ni kofere ne pakuju, samo okolo trčkaraju i gazdarici živce izjedaju. 
„Ne možemo se, Mile, nastaniti ovde, sve dok nam miševi oko nogu mile.“ Čuo jednom gazdaricu mladi miš Gavrilo, pa se nečeg dosetio. Prvo je u polјe kod rodbine otrčao a posle i u bagremov šumarak, sa planom kako bi kuću miševima vratio. 
Okupi miš Gavrilo u podrumu veliku mišju zajednicu i podeli im zadatke koji gazdaricu treba da izlude.
„Dosta je skrivanja,“ zapišti Gavrilo iz sveg glasa, „ako hoćemo kuću nazad, moramo da skupimo svu našu hrabrost i pokažemo lјudima da je ovo naša utopija.“ 
Ohrabreni miševi u boj su pošli i kud gazdarica pođe tu na desetine miševa naiđe... i to se ne plaši, to srca mala, ali hrabra, sve na nju juriša… preko noge pretrči, pa preko glave preskoči.
Pišti gazdarica. Vrišti iz sveg glasa, toliko da je čuju sve do sela. Upomoć zove i napokon tu je... doš'o sivi mačor Leposav da vidi čemu tol'ka treska i vreska.
Nije ni trena čekao, odmah se na posao bacio. Čistku je od podruma počeo, jer je načuo da je tu mišja baza, ali nije stigao miševe da pohvata, zato što svi pobegoše put tavana. Na tavanu je načinio pravi lom, ali ni tu niko nije platio glavom. Jedino što je miševa bilo sve manje i manje, neki se kod rodbine u polјu nastanili, drugi u bagremovom šumarku utočište našli, samo je Gavrilo ostao i u salon utrčao.
„Ajde, mačoru Leposave, imam jedan predlog za te',“ zapišti zadihano miš Gavrilo. 
„Ti ćeš meni dozvoliti da na tavanu živim i dok ja budem ovde stanovao i ti ćeš gazdarici biti mio.“ 
Hrabrost nije za svakoga i ponekad je imamo samo za sebe jednoga.
Leposavu se ideja svidi, već odavno je mislio da se na salašu nastani. Dosta mu je seoske buke i treske, uželeo se mira i tišine pod stare dane. 
I tako, hrabri Gavrilo je na tavanu živeo, ponekad bi ga Leposav kobajagi uhvatio i pred gazdaricom se s njim poigrao a posle su zajedno slavili što su gazdaricu uspešno prevarili.

Autor: Dana Hill
Ilustracija: Dajana

Buđenje

Na natječaju za kratku priču na temu proleća časopisa Kvaka priča Buđenje je zauzela treće mesto. Priča je uvrštena u moju prvu zbirku priča "Carstvo reči" a više podataka o tome kako je možete kupiti naći ćete na linku.


Prevrtao se na svom ležaju od suvog lišća i mahovine. San mu je već odavno popustio. Ono uporno kapljanje vode u dnu brloga mu nije davalo mira, ali nije mu se ustajalo, ipak је glad na kraju pobedila. Počešao je kandžama krzno i najzad otvorio oči. Polako se izvukao iz svog skrovišta, ali samo do pola kako bi virnuo napolje i proverio kakvo je vreme. Otoplilo je. Vreme je za ustajanje. 
Izašao je iz male pećine, smeštene između dve velike stene i protegao prvo prednje, onda i zadnje noge. Sav se ukočio. A kako i ne bi, prespavao je puna tri meseca. Podigao se na zadnje noge i počeo da češe svoje crno krzno o jedan bor nedaleko brloga. Primetio je da nedostaje ono staro drvo što je zaklanjalo ulaz u njegovu pećinu. Znači to je bila ona lomnjava što ga je na tren probudila. Zagrebao je par puta po kori drveta, čisto da se zna čija je ovo teritorija i onjušio vazduh. Nešto je bilo čudno u vazduhu, ali nije znao šta. Možda je u pitanju ono staro stablo bora i da mu zbog njega sve deluje drugačije. Shvatiće, samo da se probudi i napuni želudac. 
Laganim medveđim korakom se zaputio ka reci da sebi ulovi ribu i stao kod jednog starog panja i šapama zakopao. Na ovom mestu uvek ima termita, a tako je bilo i ovog puta. Ovo se ne može nazvati obrokom, ali proteini su proteini. Polizao je sve termite koji nisu pobegli, i one koji su se rastrčali po njegovoj šapi i nastavio svoj put ka glavnom jelu.
Dok je prolazio šumom, primetio je da se broj stanara proredio a oni koji su ostali, bili su prilično uzbuđeni nečim. Cela šuma mu je delovala drugačije. Nešto nije bilo onako kako bi trebalo biti i sada je već bio siguran da to nema veze sa onim stablom ispred njegovog brloga.
Šum vode je nagovestio da je blizu, i čim je došao do vode, zaputio se do mesta koje je upamtio kao dobro za ribolov. Relativno brzo je na obalu reke izbacio nekoliko riba i tek kad ih je sve pojeo zagledao se na suprotnu stranu reke.
Šuma? Gde je nestao ostatak šume? Još jesenas je bila tamo. Podigao se na zadnje noge i onjušio vazduh.
Ljudi. A bila je to tako lepa šuma.
Vratio se u hladnu nabujalu reku da sebi ulovi još malo ribe a onda će sebi morati naći nov dom.

Autor D. Vrškova a.k.a. Dana Hill
Fotografija: oceanlight2.bc.ca


Buđenje Proleća


„Braco, budi se.“ – Prodrmala je rame uspavanom dečaku zlatne kose. Nije joj odgovorio, samo je nešto smrmljao, mljacnuo i okrenuo se na drugu stranu. 
Svake godine ima problem sa njegovim buđenjem ili se probudi previše rano i tera je na spavanje kad još nije njegov red ili tako jako zaspi da ga ne može probuditi. A ona je već umorna, bilo je ovo napornih nekoliko meseci. Sa sestrom Jesen se nije ni dobro pozdravila, odmah joj je prepustila dirigentsku palicu.
„Ajde braco, na tebi je red. Umorna sam. Htela bih se već odmoriti.“ Potužila se.„Ne sećam kad sam imala ovako naporan period.“ Sela je na sam kraj kreveta i nastavila svoju žalopojku. „Toliko snegova sam prosula, toliko vetrova dunula, toliko mrazeva posejala i nemam više snage a i ljudima sam dosadila. Već me svi proklinju, više od brata Leta i njegovih vrućina. Čak se ni deca nisu obradovala poslednjem snegu a i životinje su se zbunile. Znam, rekao si da te ove godine ostavim malo duže da spavaš, ali vreme je. Budi se.“ 
„Hm?“ Napokon je dao neki znak života, glasno zevnuo i počešao se po glavi.
„Šta hm? Ajde ustaj, lenčugo jedna. Spava mi se.“ Rekla je nervozno i izgurala iz kreveta.
„Dobro, dobro.“ Progunđao je. „Evo, ustao sam.“ Podigao se na prste i protegao.
„Seko, al’ si ti bila vredna.“ Reče pošto je bacio jedan kratak pogled kroz prozor.
„Tako je to kad se ti uspavaš, šta sam trebala da radim, da sedim i heklam? Znaš da ja umem samo hladnoću da sejem.“
„Mogla si malo manje snega da baciš.“
„Mogla, mogla, ali šta bi onda ti radio“. Našalila se i pogleda na ostala dva kreveta u njihovoj sobi u kojima su spavala ostala godišnja doba. „Evo Leto mrmlja nešto, znaš da ima lagan san, uskoro će se probuditi, pa će ti on pomoći.“
„Laku noć sestro Zimo.“
„Laku noć Proleće, kaži Letu da ga je Jesen zamolila da je probudi malo ranije ove godine, hoće nešto da se dogovore.“
„A tebe? Kad tebe da budimo?“
„Kad tome dođe vreme, ni ranije, ni kasnije.“

Autor Dana Hill 
Fotografija rivalchoice.com

Imelda


Gusenica Imelda, voli da šeta po granama. Ujutro krene gore, uveče se spusti dole, a ono što usput pojede, sve sa sobom ponese. Jeste, debela je, takva je oduvek bila. Od malena je lišće volela. Te sočne zelene zalogaje, ko njima još odoleti može? I kako onda zameriti Imeldi što joj se stomak po granama vuče, kako drugačije da se jedna gusenica kreće?
Jedne večeri kad je s krošnje silazila, načula je razgovor svojih komšija, onih koje je prijateljima zvala.
„Ja se čudim kako ona, uopšte, uspeva da se dovuče do samoga vrha, kad je toliko debela,“ šaputao je pauk muvama.
„Uskoro nećemo imati ’ladovine da se u njoj sakrijemo, a za to ćemo Imeldu da krivimo,“ zabrujale su muve odgovor.
Na te reči, Imelda se rastuži, začauri, a nesreća je posve ispuni. Sve joj u glavi bruji od prekornih pogleda i vrteške uvreda. 
Prespavala je tako dane i noći, izgubljena u vremenu, nadajući se da će bol od podsmeha proći a rane od izdaje na srcu zarasti. 
Onda, jednog jutra, prasnu Imeldina čaura i gusenica raširi svoja krila šarena. Sve se prevrće i obrće, oko krošnje obleće. Kao perce laganu Imeldu povetarac oko jabuke nosa, na radost i divljenje njenih stanovnika. 
Više nije debela i ružna gusenica, razlog šala i podsmeha, već šareni leptir kojem se svako divi. 
Imelda se pozdravila sa svojim komšijama i odlepršala do livade gde raste mirišljavo cveće da sebi nađe prave prijatelje. 





Autor Dana Hill
Fotografije: babyanimalzoo.com i imgkid.com

Kišna igra

Nebom plovi usamljeni oblačić, 
od silne vode mu otežao stomačić.
Plovi nebom oblak sam,
traži svoja druga dva.
Vijali se nebom oni a onda su nestali.
Čuje im se samo glas, 
al’ ga zaglušuje grmljavina.

- Tu smo oblačiću, tu smo mi.
- Nevidim vas, gde ste se sakrili?
- Kako ne vidiš one dve velike oluje?
- Zar ste to sad vi, kako ste tako brzo porasli?
- Nismo to mi sami, ovde su svi naši drugovi.
- Vetar sada uhvati i nama se pridruži,
da se zajedno igramo i veliku kišu pravimo.

Uhvati oblačić dugačak zalet 
i nađe sebi vetrove jake.
Gromovi udariše, munje sevnuše
kad se uz smeh izgubljeni prijatelji spojiše.
Napraviše kišu veliku i darovaše Zemlji vodu silnu,
ali onda se Sunce na njih naljuti, 
jako ih izgrdi i oblake rasprši.

Teši sada Sunce Zemlju od vode silne otežanu
toplim zracima je miluje i pravi nove oblačiće 
što će, ponovo, nebom nestašno da jure.
Nošeni vetrom oblaci će se skupljati, 
kišnu igru igrati, Zemlji je darovati 
i tako u krug Sunce, Voda i Zemlja će se vrteti.



Autor- Dana Hill
Fotografija- lidhjahoxhallareve.com

Sneško bez nosa osta...

Sneško Belić teške suze roni,
nariče i zapomaže, plače i urliče
što bez nosa, jadan, ostade.
- A da znate kako je bio dugačak i lep,
moj nos od šargarepe napravljen.
Njime sam mraz mirisao
i pahulje hvatao,
a onda dođe ona lopuža čupava
i zubima mi ga iz lica iščupa.
Pobeže nesreća u kućicu svoju,
da od mog nosa napravi gozbu.
- Keru jedan nevaljali,-
prekori ga moj graditelj mali.
Sa usana uzme ugalj crni
i od njega mi nov nos napravi,
da mogu mraz ledeni mirisati. 



Pesma je objavljena u 4. broju e-časopisa za umetnost i kulturu Zvezdani kolodvor.

Autor Dana Hill
Fotografija pixgood.com









Uskršnji Zec


Uskršnji je Zeka pravi snob, 
donosi čokolade po liku svom,
umesto obojenih jaja
pravi ona grozna čokoladna.
Šeprtlja je on prava 
i ponekad ne zna gde mu je glava,
pa nam kuću rasturi 
i ko zna šta poturi.
Umesto bicikla 
u gnezdu se nađe fascikla,
a umesto vatrogasnog kamiona, 
dobijem još jednog aviona.
Ali najviše voli odeću da nosi,
a ponekad i obuću, 
pogotovo levu papuču, 
desnu usput izgubi,
te pomoću traga od bombona 
dođem do ulaza
i tamo se nađe, neizostavnih, par čarapa 
i naravno desna papuča.
Mangup je on pravi 
koji jednom godišnje svrati,
mislim da ću mu reći 
da me dogodine preskoči,
nek nekom drugom fascikle nosi i papuče gubi,
al' kakav bi nam Uskrs bio 
kad nas Uskršnji Zeka ne bi posetio
i bezvezne poklone donosio.


Autor D.Hill
Fotografija 7-themes.com

Metla


Tužna metla u ćošku stoji, 
teškog posla se ona boji,
naučila nikad nije, 
čisto pod da pomete.
Zna samo igre konjića, 
letenja i preskakanja
a sad je više niko neće, 
zato što ne zna da skupi smeće.
Zaboravljena i ružna 
u ćošku sedi tužna,
miševi joj kosti lome 
a pauci u njoj dom prave.
Kome treba metla nesposobna, 
što je u igrama dična, 
al' u radu nije vična. 
Jednog dana, 
dal' je bila kiša, 
il' je bilo sunce,
kako da zna, 
kod nje uvek samo mrak bude,
neko je za dršku uhvati 
i na smrt je preplaši.
Povuče je tamo, 
povuče je nazad,
u krug zavrti 
i počne novoj igri da je uči.
Kao da pleše, kao da klizi, 
nema kraja metlinoj sreći.
„Eh tako,“ - reče glas glasno, 
„pod je sada čist k'o staklo.“
„Čist? Čist?“ - radosno će metla,
al' tužna više nije, 
zato što je pod pomela.

Autor: Dana Hill





Fotografija betterhousekeeper.com









Božićna pesma


Vianočná návšteva

Niečo šušlo, niečo buchlo,
z ľahkého sna ma zobudilo.
- Je to on a už je tu,
bol som dobrý celú nedeľu.
Vynorím nos zvedavý,
von spod mojej periny,
ale moje krátke kroky
nedobehnú včas ku tôni
čo vôkol stromčeka behá
a zabalené darčeky skladá.
Stojí tam iba mamička
a tiško sa usmieva.
- Bol u nás dedo Mráz,
minul si ho i tento raz,
ale preto Ivorko
priniesol ti všeličo.
Bol si dobrý rok celý
I priniesol ti krásne darčeky
a ak pôjdeš včašie spať
tak ho určite stretneš raz.

Autor: D.Hill

Kartaroši iz ostave


Smrzle koske, pada kiša,
kartaju se dva miša.
Jedan mali, drugi manji,
sede tiho u ostavi.
Daj mi jednu, daj mi dve,
uložili skoro sve.
Krišku sira i jabuke dve,
te s tavana komad slanine.
Mršte se jedan drugome
oba hoće da pobede.
Dok se miševi kartaju,
dva zelena oka ih vrebaju.
Jedan cikne od radosti,
drugi tugu lije od žalosti.
Tras-bum-dum-kvrc-fiju-švih
skoči mačor među njih.
Jedan miš mu u ustima,
drugog steže kandžama.
„Sad neću niti sira jesti,
ni slaninom se omastiti,“
misli lažni pobednik,
na svom putu
u mačji stomačić.

Autor: Dana Hill
Ilustracija: Dajana Vrška

Nestanak gospođice Langdejl