Prvi deo: link Drugi deo: link Treći deo: link Četvrti deo: link
10
Ela
Sparina
je zalegla na selo. Leta su uvek bila duga i topla, ali ovakve žege se ne
sećam.
Dugo
u noć nisam mogla da zaspim i tugovala sam za svežinom šume. Kao nemirno štene
vrtela sam se po krevetu tražeći mesto. Ustajala sam nekoliko puta, prvo da
zatvorim prozor, onda da ga otvorim a posle da se napijem vode... uzalud, jer nije
vrućina krala moj san. Misli su se poput pčela u košnici rojile u mojoj glavi i
odbijale svaku nadu da ću najzad da zaspim... a sve zbog para preplanulih, snažnih
i nadasve nežnih ruku. Kao da su me začarale. Privlačile su danas moj pogled i
još uvek sam osećala njihovu toplinu na svom struku gde me je dodirnuo dok mi
je oslobađao suknju od trnja, osećala sam ih na svom ramenu gde me je ščepala i
izgrebala grana od koje me je oslobodio. Njegovi spretni prsti su izvlačili
lišće i trnje iz moje kose, brisali su slatki lepljivi sok od malina sa mog
obraza, prelazili nežno po mom izgrebanom čelu, nosu, bradi... a svaki put kad
bih zatvorila oči u mene bi gledale čelično plave oči... koliko je samo nežnosti
bilo u njima. Kako može toliko topline biti u tako hladnim očima?
Ove godine sam napunio pedeset četiri, prisetila sam se
njegovih reči i mogla bih se zakleti da je to priznanje propraćeno blagim
rumenilom.
„Ima
pedeset godina, pa šta.“ Žestila sam se na samu sebe što sam uopšte i računala
razliku između nas. „Pa, ne liči na pedesetogodišnjaka. Izgleda kao da je Timovo
godište”, zaključila sam svesna da je bio tatino godište. Ustala sam i zatvorila
prozor. Na kratko sam naslonila čelo na hladno staklo i duboko uzdahnula. „Ne
budi glupa, Ela. On je klon, on je lovac”, prekorila sam samu sebe po ko zna
koji put, u nadi da će ga to oterati iz mojih misli, ali nije. Nije ni izbrisalo
privlačnost koju sam danas osetila prema visokom, snažnom muškarcu.
Da li je i on osetio nešto?, zapitala sam se strahujući
a ujedno se i nadajući da je tako.
Gledao
je u moje usne, proučavao ih. Da li je i on razmišljao o poljupcu? Želela sam
da spusti svoje usne na moje. Samo na tren da osetim te isklesane usne na
svojima.
„On
je lovac. On je ubica. To je pogrešno. Pogrešno. Pogrešno”, ponavljala sam.
Sela
sam i posegnula za čašom vode, iskapila je i vratila se u krevet ljutito sve zbacivši
na pod. Na kraju, čini se, da sam uspela da zaspim laganim snom iz kog me je
probudio zvuk razbijenog stakla. Smeh, pevanje i vriska odjekivali su ulicom a
jedine reči koje sam razaznala bile su, „klonska kurva.“
„Ela!
Ela, jesi li dobro?“ bratov uplašeni glas odjeknuo je hodnikom i naterao me da
ustanem iz kreveta. Nešto hladno je zaškripalo pod mojim nogama. Staklo. Zbunjeno
sam pogledala u razbijen prozor, onda u pod i uplašeno se sklonila u stranu. Proverila
sam tabane i uklonila srču što se zalepila za kožu.
„Ela,
jesi li dobro?“, viknuo je ponovo.
„Dobro
sam.“ Sišla sam do prizemlja i susrela njegov zabrinut pogled. „Zaista, dobro
sam.“
„Nisi
povređena?“ prešao je nežno palcem po mom izgrebanom čelu.
„Nisam
povređena”, uveravala sam ga ali još uvek sam bila zbunjena i nisam bila sigurna
da li spavam i sanjam ili sam probuđena. „Mislim da je neko razbio prozor u
mojoj sobi?“
„Platiće
mi za ovo. Ko god da je to bio, platiće”, procedio je i privukao me u zagrljaj
a zatim je novi povik privukao našu pažnju. Bilo je to kao da je neko u daljini
zazivao pomoć. Pustio me je i izašao napolje ostavljajući ulazna vrata otvorena.
„Ksander...
sredili su ga... baba... doktor”, čula sam Markusove usplahirene reči. Dok sam
ja izašla on je već trčao ka krojačkom prolazu.
„Šta
se događa?” zbunjeno sam pogledala u osvetljenu Ksanderovu kuću. Bilo je neuobičajeno
videti upaljeno svetlo u skoro svakoj prostoriji. Pošla sam za Timom i u prvom
trenu sam mislila da su ulazna vrata širom otvorena a onda sam primetila da se jedva
drže na šarkama.
„Baba“,
viknuo je Timo i ušao unutra a zatim stao na vratima kao ukopan.
„Šta
je?”, pitala sam i sama se na tren zaledila od prizora.
U
hodniku, između primaće i spavaće sobe, ležao je onesvešćen Ksander. Baba je
držala ruku na njegovom boku i odmahivala glavom jadikujući. Odgurnula sam
brata i prišla Ksanderu. Lice mu je bilo izobličeno od krvavih podliva i
posekotina a iz rane na boku se cedila krv koju je baba pokušavala da zaustavi
pritiskajući svojim staračkim rukama. Razmenila sam jedan kratak pogled sa
njom. Plakala je i nije dugo trebalo da joj se u tome pridružim. Ponudila sam
se da je zamenim ali mi nije dozvolila.
„Nisam
mogla da spavam, sedela sam na verandi i čula... nešto...“ odmahnula je glavom.
„Nije zaslužio ovo. Ovo nije zaslužio.“
„Ne
nije”, potvrdio je Timo.
„Izdrži,
Ksandere. Samo izdrži... doktor samo što nije stigao.“ Pogladila sam ga po kosi,
bila je vlažna a moja ruka je ostala krvava. Preplašeno sam pogledala u brata
koji je ljutito odmahivao glavom a zatim pošao napolje.
„Bićeš
dobro... bićeš dobro”, ponavljala sam i nadala se da će Markus uspeti da dozove
doktore, jer ja sam bila nemoćna a strah od gubitka me je na tren zaledio.
Pomerio je glavu i nešto nerazgovetno prošaptao, trznuo je rukom koju sam
uhvatila i osetih blagi stisak. Nežno sam se osmehnula i ponovila, „doktor
dolazi, bićeš dobro. Samo izdrži još malo.“ Ali nije izdržao, izgubio je svest
i preplašio me.
„Ksander...
Ksander”, dozivala sam ga.
„Štedi
svoje suze za one kojima će ti biti potrebne... On je X-Kran, Slasnikova. Za
njega je ovo ništa”, rekao je Luik s vrata.
„Ovo
je vama ništa?“, usprotivila sam se. „Umire.“
„Takvi
kao on ne umiru tako lako.... ajde ispraznite prostorije, doktori dolaze”,
naredio nam je ali ja sam ustala tek kad se Agnet pojavila na vratima.
Pritrčala nam je i odmah počela svoj pregled a uskoro joj se i doktor Rov
pridružio.
„Trebala
bi otići kući”, rekao je Timo, „i ti baba.“ Pokazao je na naše spavaćice koje
su bile natopljene Ksanderovom krvi, ali nisam marila za to.
„Ne
možemo ga ostaviti samog”, pobunila sam se.
„Nije
sam a mi nismo ti koji mu trenutno mogu pomoći”, rekla je baba i pogledom
potražila Markusa.
„Naći
ću ga, još nekome si potrebna.“ Pokazao je na malenu Milu koja je stajala na
sred ulice. Stezala je lutkicu na grudima i preplašeno gledala u nas. „Ela i
ti... vrati se kući”, rekao je zapovednički pokazujući mi rukom. Mogla sam se
svađati sa njim, ali pogledala sam u svoje krvave ruke i spavaćicu a zatim na
svetla u okolnim kućama i radoznale siluete u prozorima.
Poslušno
sam otišla kući i odmah ušla u kupatilo. Počela sam da trljam ruke sapunom
gledajući u krvavu vodu kako otiče niz slivnik a onda sam shvatila da će
najbolje biti ako se istuširam.
Ko
mu je učinio... zašto? Zašto sada? Mislila sam da su ljudi počeli da ga prihvataju.
Naravno da je bilo i onih kao Učo, koji su ga mrzili, ali napasti ga u
vlastitoj kući u pola noći i divljački ga isprebijati... to nisam mogla da
shvatim.
„Ela,
dođi ovamo.“ Pozvao me je Timo čim sam izašla iz kupatila. Sedeo je u kuhinji i
nervozno vrteo jednu svoju štaku. Radio je to kad je o nečemu razmišljao. Pogled
mu je bio zabrinut a čelo naborano, te sam pritegla kućnu haljinu i poslušno
sela.
„Našao
si Markusa?“
„Bio
je unutra, ne znam kada se i kako provukao do lovca. Jedva sam ga naterao da
ode kući.“
„Vezao
se za njega.“ Nije mi to potvrdio, ali znao je da je to istina, umesto toga
pogledao je u mene i pitao, „šta se desilo danas u šumi?“
„Kako
misliš šta se desilo?“
„Između
tebe i lovca... šta se desilo?“
„Ništa
se nije desilo. Zašto pitaš?“, vređalo me je njegovo pitanje.
„Išla
si da bereš maline... sama, a vratila si se s njim. Da li ste imali dogovoren
sastanak?“
Ne
to nije bio dogovoren sastanak kao sa Mikom kod lipe, a ipak, dok smo sedeli
pored reke, osećaj je bio sličan, ali nisam to bila u stanju ni sebi priznati a
kamoli Timu.
„Nije
bio sastanak“, pobunila sam se i pokušala opravdati. „Izgrebala sam se i uplela
u maline. On je pecao nedaleko... i pomogao mi da se izvučem a... a... zatim me
je odveo do reke da se umijem.“
„I
to je bilo sve?“ proučavao me je i primetio moje rumene obraze.
„Da...
Ne... Sedeli smo malo kraj reke i razgovarali a onda smo se vratili kući.“
„Sedeli
ste pored reke i razgovarali”, ponovio je tiho i zamišljeno klimao glavom.
„Sediš
sa njim na verandi svaki dan”, branila sam se.
„Ja
nisam ti. Da li vas je neko video?“
„Zašto
misliš da nas je neko... zašto me ispituješ? Zar sam to zaslužila od tebe?
Nakon svega?“, skočila sam ljutito.
„Kako
možeš biti tako plitka!“
„Plitka?
Ja plitka?“, viknula sam uvređeno.
„Da.
Glupa i plitka”, uzvratio je. „Ko vas je video u šumi? Da li je to bio Manu i
Marsi... Hana?“ nabrajao je a ja sam shvatila da je njen glas viknuo one
pogrdne reči ispod mog prozora.
To
je bilo namenjeno meni? Ja sam klonska kurva?
„Ko
vas je video zajedno!?“ proderao se crvenog lica i preplašio me. Suze su same
krenule. Spustila sam se na stolicu i obrisala oči, pritegla haljinu i
šmrknula.
„Izvini.
E... Ela, zar ne... ne... shva... a... a... taš”, uzdahnuo je i pre nego što je
pokušao ponovo odgovorila sam, „na plaži su bili Hana, Manu, Petar, Klara i
Marsi... pijani.“ Počela sam polako da shvatam i posledice jednog običnog
susreta u šumi i razlog Timove ljutnje.
Marsi
je pljunuo na nas, njegova mržnja me je uvredila i u tom trenu izazvala prkos
zbog kojeg sam htela posegnuti za Ksanderovom rukom, tada nisam ni pomislila da
bi bili u stanju da ga napadnu zbog toga. Mislila sam da će samo izmišljati
kojekakve priče i širiti laži po selu.
Sve
je moja krivica,
shvatila sam. Ksander zbog mene leži krvav i bori se za svoj život.
„Ali
zašto? Zašto bi to učinili?“
„Mrze
ga... Videla si Učinu reakciju a Manu...“, uzdahnuo je i zagledao se u mene
pokajnički, „Manu je zaljubljen u tebe još dok si se igrala pod lipom. Čak je i
na Miku bio ljubomoran što ga je preduhitrio.“
„Šta?“
„Sećaš
se kad je Mika pao sa trešnje?“ Bio je izubijan sa masnicom na oku, rasečenom
usnom i slomljenim rebrom. „Trešnja je bio Manu.“ Odgovorio je na moj zbunjeni
pogled a moja netrpeljivost prema mesarovom sinu je samo rasla.
„Ali
ništa se nije desilo između mene i Ksandera... Ništa.“
„Da...
vidim”, rekao je smireno i odmahnuo glavom. „Sve je ovo moja greška... koristio
sam svoju zahvalnost, koristio sam tebe i koristio sam njegovu želju za
prihvatanjem kako bih saznao istinu o njemu i zašto je tu. Želeo sam znati više
o njima.“ Pokazao je rukom okolo. „A možda bih saznao i još... nešto...“
pogledao me je i odmahnuo rukom. „Nije važno.“ Sedeli smo tako svako zarobljen
u svojim mislima i vlastitoj krivici. Najzad je prekinuo tišinu i rekao, „idi i
obuci se. Kasnije ćemo zajedno otići da ga obiđemo. To je naša obaveza kao
najbližih komšija... i Ela, od sad ne smeš biti viđana sama sa njim.“ Htela sam
se usprotiviti ali onda sam zastala na tren i razmislila, da li bi bilo pametno
prepustiti se svojim osećanjima? Naravno da ne bi.
Međutim,
kad sam ugledala kako nepomično leži na krevetu moje srce se stegnulo a suze se
sakupile u očima. Sve je ovo zbog tebe, optužila me je savest.
Agnet
je sedela na stolici kraj njegovog kreveta i samo nas je kratko pogledala kako
bi nam uzvratila pozdrav a zatim je pogled vratila na Ksanderovu ruku.
„Kako
je?”, pitala sam prilazeći.
„Biće
dobro”, odgovorila je u neverici. „Neke od manjih posekotina već su se
zalečile.“ Primetila sam da su mu sve rane očišćene ali da nisu previjene.
Takođe neki većih podliva su nestali sa njegovog lica.
„Budio
se?”, pitao je Timo.
„Samo
na tren”, pogledala je u mene ispod trepavica a onda vratila pogled na
Ksanderovu ruku. „Kvintus je doneo neke sedative i rekao da ga držim uspavanog
kako bi se sam zalečio. Ne poznajem fiziologiju klonova, trebala bi biti slična
našoj, ali on je drugačiji. On je jedan od njih.“
„Jedan
od kojih?”
„Supervojnik.“
Odgovorila je Timu i na kratko podigla pogled ka nama. Primetila sam
oduševljenje u njenim očima. „Pogledajte”, pozvala nas je i nežno uhvatila
njegovu ruku i pokazala na jednu malu posekotinu na podlaktici. „Ovo je bila
otvorena rana. Posmatram je već pola sata kako se zatvara. Kvintus mi je rekao
da ga ne smem ušivati, kako bi se rane mogle same pravilno zatvoriti. Vidite i
sami... zadivljujuće, zar ne.“ U prvom trenu nisam videla isto što i ona, ali
što sam je duže posmatrala to je rana bivala manja i svetlija.
„Eda,
znaš pravila, treba ti još četvoro”, rekao je Pastro ulazeći u kuću.
„Želiš
sazvati zbor zbog lovca?”, pitao je Timo, „ja ću te podržati”, rekao je isti
onaj koji je podržao Uču da se sazove zbor kako bi se proterao lovac.
„I
ja ću vas podržati”, rekla je Agnet odlučno, „a znam da će i tata. Problemi ne
mogu da se rešavaju pesnicama a ovo je jednostavno nedopustivo.“ Pokazala je na
Ksandera i dodala odlučno. „Počinioci moraju biti kažnjeni.“
„Onda
ti treba još samo jedan.“ Svi pogledi su uprti u mene i zaustila sam ali s
vrata se javio Koranov, „ja ću biti peti, doktorka je u pravu i ne interesuje
me čija su to deca bila.“
Koranov
je u svakoj neprilici tražio priliku da učvrsti svoj položaj nezvaničnog vođe a
to što je najmlađi Bromas bio među osumnjičenima davalo mu je povoda da podrije
majstorov autoritet. Nije se stolar previše mešao u posao Veća, ali bio je
razuman čovek od kojeg je često traženo da bude glas razuma a njegovo mišljenje
je obično bilo u suprotnosti od mišljenja ostalih.
„U
redu”, klimnuo je Pastro svojom sedom glavom. „Zbor će se održati kad lovac
bude mogao da mu prisustvuje, kako bi mogao da iznese svoje optužbe.“
„Kvintus
je rekao da ga držim pod sedativima sledeća dvadeset četiri sata, ali u kakvom
će biti stanju nakon toga to zaista ne znam”, rekla je Agnet.
Svi
su se nagurali u sobu kako bi videli povređenog a ja sam izašla u hodnik i osvrnula
se oko sebe i prvi put pogledala po kući. Izuzimajući lom koji je napravljen u
hodniku i primaćoj sobi, gde su pojedini komadi nameštaja bili prevrnuti ili
slomljeni, shvatila sam da Ksander zapravo i ne živi ovde. Većina nameštaja je
bila prekrivena plahtama a ono ostalo je pokrivala prašina. Čula sam babu u
kuhinji, te sam pošla za njom. U ćošku kuhinje je bio namešten improvizovan krevet
od dušeka donetih verovatno iz soba na spratu. Na stolici pored je bila složena
čista odeća. Sudopera je bila prazna a na cediljki pored je bio jedan tanjir, kašika
i čaša. Za razliku od prednjeg dela kuće, ovde je sve bilo čisto i na svom
mestu.
„Ne
treba njemu mnogo”, rekla je baba primećujući moj radoznali pogled. „Sem hrane,
naravno.“ Nasmejala se tiho. „Ali u početku ni to mu nije bilo potrebno, kao da
je živeo od vazduha i vode.“
„Zašto
ste ga prihvatili... tada”, iznenadila sam ju pitanjem. „Klonovi su vam uzimali
jednog po jednog a vi ste njega dočekali raširenih ruku. Zašto?“
Meni
je bilo potrebno vreme da ga prihvatim i prevaziđem činjenicu ko je on. Bez obzira
na trenutak privlačnosti, još uvek nisam bila sigurna da li mogu preći preko
njegove prošlosti. Za moje, ali i njegovo dobro nadala sam se da je nikad neću
prihvatiti. Timo je bio u pravu, bila sam glupava i plitka.
Baba
se osmehnula i posegnula za mojom rukom. Njen dlan je bio topao a koža tvrda.
Iako sitna, bila je to snažna žena. Takve smo bile sve. Morale smo biti. „Ela,
tamo gde ste svi vi videli velikog zlog vuka, ja sam videla izgubljeno štene
koje nikad nije spoznalo dobrotu... a sada smo pokazali ko je u ovoj priči bio
vuk.“
Predložila mi je da joj pognem i zajedno smo sredile Ksanderovu kuću i tako dali razlog zlim jezicima da još više raspletu priču o nama. Bila je to sitnica koja nije umanjila osećaj krivice koji me je izjedao a moj brat je zadovoljenje svog osećaja krivice namirio tako što je probdeo uz lovčev krevet pomažući Agnet oko njega.
Autor Dana Hill
Nastavak: link
Нема коментара:
Постави коментар