Prethodni nastavci:
Prvi deo Drugi deo Treći deo Četvrti deo Peti deo Šesti deo Sedmi deo
18
Kira
Imala sam provalnika u kući. Kad me je
pozvala, nadala sam se da je Devinterova nešto pogrešno videla ili da izmišlja,
ali kad sam ugledala policiju i okupljene ljude na ulici, znala sam da je sve
istina.
Prozor je u kuhinji bio razbijen. Sve
fioke na Henrijevom pisaćem stolu su bile ispremetane. Slično je prošao i moj
radni sto u niši na međuspratu koji više nisam koristila. Pretražena je i
komoda u spavaćoj sobi. Čak su ramovi sa porodičnim fotografijama otvarani a
otvoren je bio i sef u garderoberu u spavaćoj sobi. Henri mu je jednom rekao mu
je šifra moj rođendan. Sećam se i dana kad mu je to rekao, i našalio se da će
sada morati da je promeni a za uzvrat mu je Met rekao svoju kombinaciju na
sefu. Između njih nije bilo tajni. Henri mu je verovao više nego meni.
Šta je, do đavola, Met Morison tražio kod
mene, jer dragocenosti to sigurno nisu bile. Kod nas se više nije imalo šta
ukrasti.
„Uvek postoji nešto, gospođo. Samo vi
proverite.“ Zahtevao je stariji policajac koji me je pratio po kući.
Odustala sam od namere da ga uverim da sve
kartice koje imam su u mom novčaniku. Naša dokumenta nisu nestala. Nemamo skupu
elektroniku i ja više ne posedujem skupocen nakit. Nekad sam ga imala. Šalila
sam se da će nam uskoro trebati drugi sef, ali sve je to otišlo kako bi se
pokrili dugovi. Roleks satovi su otišli kao prvi, i moji, i njegovi. Dijamantna
ogrlica koju mi je poklonio za svoj prvi milion je otišla kao sledeća, kao i
dijamantne minđuše, koje mi je poklonio kad se rodila Džesa. Svo prstenje sam
prodala, čak i verenički, ali i onaj sa smaragdom koji mi je kupio kad se
rodila Zoi. Prodate su i zlatne narukvice koje sam kupila na letovanju u
Indiji, ali i ona koju mi je poklonio kad se Alek rodio. Voleo je da mi
poklanja nakit i kad bih ga nosila, više se on ponosio time nego ja. Sve je to
otišlo i nije mi nedostajalo. Lako sam se rastala od svakog komada. Sve što mi
je ostalo bila je jeftina bižuterija, ali i nju sam slabo nosila. Bez nakita
kao da sam se osećala slobodnom.
Ono što me je trebalo najviše brinuti, je
to što se neko drznuo ući u moj privatni prostor i narušiti ga i taj osećaj
nelagode me je pratio dok sam prolazila svojim domom i proveravala sve. Međutim
ono što me je duboko u meni najviše izjedalo, bilo je kako sam se ponela prema
Sajmonu. Nisam se trebala brecnuti na njega u kolima.
„Da li je imao pomoćnika?“ pitao je Sajmon
pošto je došao u pratnji još jednog policajca.
„Verujemo da je bio sam,“ odgovorio mu je
onaj stariji. Imao je veliku prosedu glavu, širok vrat i poveći stomak. Njegov
kolega koji je došao sa Sajmonom bio je mlađi i mršaviji.
Zašto? Zašto bi to učinio, zapitala sam se. Želeo
je da mi se osveti što sam ga odbila ili je nešto tražio. Po onome što sam
videla zaključila sam da je tražio nešto među dokumentima... ali zašto nije
došao i zatražio to od mene. Zašto je provaljivao u kuću? Nakon onog što se
desilo pretpostavljam da je znao da bih ga odbila.
Dala sam izjavu policajcima, kuća mi je vrvela
od nepoznatih ljudi. Uzimali su otiske dok sam ja sa Sajmonom sedela u dnevnoj
sobi gde nas je smestio policajac kako ne bih smetali forenzičarima. Uveravao
me je da će sve biti brzo gotovo, ali da se to mora učiniti, posebno zato što
mi je pretio, a to su saznali od Sajmona.
„Mislim da Alison ne bi trebala dovesti
decu,“ rekao je i podsetio me da bih se trebala javiti sestri. Sigurno je bila
zabrinuta. „Javićeš joj ti ili ja?“
Izvukla sam telefon i našla nekoliko sestrinih
propuštenih poziva a zatim mu pružila telefon. Nisam bila u stanju da
razgovaram sa njom. Želela sam zadržati privid normalne i razumne osobe a znam
da ako bih joj sada čula glas, verovatno bih se rasplakala.
Kratko je razgovarao sa njom. Od žamora
koji je vladao kućom nisam čula njegove odgovore, ali primetila sam njegov
pogled a kad bi se sreo sa mojim nežno bi se osmehnuo i kao da mi je očima govorio,
sve će biti u redu. Bilo je teško poverovati u to.
„Kaže da će deca ostati kod nje.“
„Da,“ potvrdila sam.
„Jeste li vi onaj Sajmon Blek?“ pitao ga
je stariji policajac, koji je dolazio i odlazio od nas.
„Ako pod onaj mislite na pisca,
onda da... taj sam,“ potvrdio je.
„Viđao sam vas u stanici.“
„Vi ste iz zapadne stanice?“ čovek je samo
klimnuo. „Onda znate detektiva Brajtona?
„Kako da ne. Svi znaju Buldoga.“ Nasmejao
se. „Znači on je vaš izvor informacija.“
„Kad imam pitanja vezana za proceduru,“
pokazao je okolo, „on je taj kojem se obraćam.“
„Na žalost, sada imate iskustvo iz prve
ruke. Ako me budete pominjali u nekoj od vaših priča, načinite me mladim i
zgodnim,“ šalio se i na tren mi skrenuo misli.
Pala je već noć kad su se naše kuće
ispraznile. Policajci su mi dali kratke instrukcije vezano za čišćenje nakon
njihovog odlaska i napomenuli da ako primetim da je nešto nestalo da to odmah
prijavim, i njima, i osiguranju.
Pošto je ispratio i zadnjeg pripadnika
policije seo je nasuprot mene u fotelju.
„Da ti donesem nešto?“ Odmahnula sam
glavom. „Meni je potrebno pivo.“ Ustao je i pitao, „imaš pivo?“ klimnula sam.
Deklan je pio samo pivo a i Henri je voleo nakon večere popiti flašu piva. Bila
je to navika uvek imati par flaša u frižideru.
Bila sam umorna. Ne sećam se kad me je
prisustvo ljudi toliko umorilo. Zapravo, tačno sam znala kada, ali za ta
sećanja sada nisam imala snage.
„Daj i meni vodu ili neki sok,“ dobacila
sam mu. Vratio se i pošto mi je pružio čašu sa sokom od narandže, umesto čaše,
posegnula sam za njegovom rukom i pogledala ga u oči. I on je delovao umorno i
zabrinuto.
„Izvini... izvini mi zbog onog u kolima.“
„U redu je. Uplašena si i pod stresom. Sve
je u redu.“
„Ne, nije u redu.“ Pokazala sam mu da
sedne pored mene. Prijala mi je njegova blizina. Smirivala me je i pružala
osećaj sigurnosti a to mi je trenutno bilo potrebno. Odložila sam čašu i
zatražila njegovu flašu sa pivom i potegla jednom iz nje. Osmehnuo se kad sam
mu vratila. Ponudio mi je flašu ponovo, nakon što je uzeo gutljaj, ali odbila
sam.
„Volim ukrasti samo onaj prvi,“ priznala
sam.
„Najslađi.“ Samo smo sedeli jedan pored
drugog i uživali svaki u svom piću i gledali u prazno.
„Ne shvatam... zašto?“ prva sam prekinula
tišinu. „Zašto je ovo učinio?“
„Vidim da je bio u radnoj sobi,“ rekao je
pošto su se forenzičari poprilično zadržali tamo.
„Tražio je nešto tamo, i u mom stolu, i u
sefu, i po fiokama u spavaćoj sobi.“
„Imaš ideju šta je bi to moglo biti? Možda
nešto vezano za njihov posao.“
„Valjda. Nedavno sam sve to odnela
Biliju... Bili.“ Setila sam se. „Možda će on znati.“ Osvrnula sam se i
pogledala na sat. Prošlo je deset sati.
„Bili. Advokat. Bio je na rođendanu. Onako
proćelav.“
„Da, to je on. Pre par nedelja sam mu
odnela svu Henrijevu dokumentaciju. Nešto se pojavio u jednoj tužbi i hteo je
to da proveri.“ Bila sam svesna da je već kasno, ali morala sam ga pozvati.
Javio se nakon drugog zvona.
„Kira?“ pitao je zbunjeno.
„Izvini što te zovem ovako kasno. Imala
sam provalu.“
„Šta?“
„Da,“ čula sam ga kako prenosi sve Melodi
i uskoro sam bila spikerfonu.
„Bože, Kira, draga. Jeste li dobro?“ pitala je Melodi
uplašeno.
„Prijavila si policiji?“ ubacio se Bili.
„Da, nedavno su otišli... i dobro smo, deca
su dobro, bili smo kod Alison kad se to desilo. Komšinica je prijavila policiji
provalu. Ona je videla kako mi Met Morison ulazi u dvorište i pošto je čula
razbijanje stakla, pozvala je prvo mene a onda i policiju.“
„Met?“ začudili su se oboje. „Jesu li ga
uhvatili?“
„Ne. Izdata je poternica za njim.“
„Ali zašto bi Met provalio kod nje?“
„Mislim da je nešto tražio.“
„Henrijevu dokumentaciju,“ potvrdio je Bili moje
sumnje.
„To sam i ja pomislila. Otkrili ste nešto
u njoj?“
„Još uvek je kod veštaka. Rade na tome i
kažu da će da potraje. Što je dobro, jer nam to odlaže celi proces. Rekao sam
im da ne žure.“
Primetila sam da je Sajmon bio ukočen. Prisluškivao
je naš razgovor, ali nije bio napadan.
„Kira, želiš da dođemo do tebe?“ pitala me je Melodi. „Ili
bi ste vi mogli prespavati kod nas.“
„Ne, nema potrebe. Deca su još uvek kod Alison
a za mene ne brini. Izvinite što sam vas zvala ovako kasno, ali morala sam da pitam.“
„I neka si zvala, trebala si nas odmah
pozvati, još dok je policija bila kod
tebe. Znaš da smo uvek tu za tebe.“
„Doći ćemo sutra da te obiđemo,“ rekla je Melodi.
„Ujutro moram po decu. Nazvaću vas posle.“
Pozdravila sam se sa njima i obećala da ću im se javiti ujutro.
„Idem da se istuširam.“ Ustala sam u
nameri da pođem, ali zaustavio me je.
„Želiš prespavati kod mene... mislim zbog
prozora,“ objasnio je, „ili želiš da ostanem s tobom... Mogu spavati ovde.“
Pokazao je na trosed.
Nisam do sad razmišljala o tome, ali nisam
želela biti sama u kući. Ne sa razbijenim prozorom i Metom Morisonom u okolini.
Policajci su rekli da će pojačati patrole u ovom kraju za slučaj da se vrati.
Onaj stariji nam je čak ostavio i svoj broj mobilnog, ali plašila sam se.
„Ostaćeš sa mnom?“
„Naravno da ću ostati.“ Ustao je i privio
me zagrljaj. Bio je topao i snažan i bio mi je potreban. Sve dok me nije
zagrlio nisam ni znala da mi je to bilo potrebno. Taj osećaj sigurnosti da
nisam sama, da ima još neko s kim bih mogla podeliti svoju brigu i svoj strah.
„Onda ostani. Možeš spavati u spavaćoj.“
„To je tvoj prostor. Ne želim da ti se
namećem tamo.“
„Osećaću se sigurnije ako budeš pored mene.“
„Onda idem po stvari.“
Dala sam mu ključ kako bi mogao ući a za to
vreme sam pospremila spavaću sobu i garderober. U tuš sam ušla tek kad se javio
da je došao. Dok sam se oblačila, čula sam ga da sa nečim šuška dole. Stavljao
je najlon preko razbijenog prozora.
„Da se ne uvuče neka mačka ili nešto,“
objasnio je. Toga se nisam ni setila dok to on nije pomenuo.
„Pametno,“ priznala sam, pomažući mu.
„Pa ja sam pametan.“ Namignuo je. Bio je
sveže istuširan u običnoj beloj majici i trenerici i poneo je sa sobom manju torbu
i svoj laptop.
„Planiraš da radiš?“
„Za slučaj da dobijem inspiraciju.“
„Salvete su izašle iz mode?“ pitala sam ga
dok sam gasila svetla po kući, svesna da me sutra čeka veliko spremanje.
„Salvete su premale za moje misli.“
Zaustavio se na vratima spavaće pre nego što je ušao. „Jesi li sigurna u ovo?
Stvarno nije problem. Kauč deluje udobno.“
„Sigurna sam.“ Uhvatila sam ga za ruku i
uvela unutra. Ostavio je torbu pored kreveta i osvrnuo se.
„Zaboravio sam koliko je mala ova
prostorija.“ Izašao je na balkon i pogledao okolo a onda ušao, zatvorio vrata i
navukao zavese. „Nije ti čudno? Imati ovde drugog muškarca.“
„Čudno je,“ priznala sam. „Ali kad
pomislim da mi je Met Morison tu preturao, ti mi dođeš kao isterivač đavola.“
„Samo da uzmem svetu vodicu i krst,“ šalio
se.
Sačekao je da ja legnem i da ga pozovem u
krevet i tek onda se obučen ispružio pored mene, namestio je jastuk i počeo da
se vrpolji.
„Šta je?“
„Mekan ti je krevet.“
„A tvoj je previše tvrd.“ Nasmejao se i
okrenuo ka meni.
Bio je u pravu, bilo je čudno što drugi
muškarac leži na Henrijevom mestu, ali ne i neprijatno. Pored njega mi nije
bilo neprijatno, upravo suprotno tome.
„Izvini zbog onog u kolima, to je nešto o
čemu jednostavno ne volim da razgovaram,“ priznala sam tiho. Sve vreme me je
mučilo, što sam se tako brecnula na njega a s druge strane, bilo je to nešto
što nije imalo veze sa njim... i bilo je to nešto čega sam se stidela, nešto
što sam želela što pre ostaviti iza sebe.
„Ponekad razgovor pomaže.“
„Ne, o ovome ne pomaže. Uostalom, već sam
smislila rešenje, tako da bi mogli reći da je to rešena stvar.“
„U redu, znači i ovo ide na spisak.“
„Kakav spisak?“
„Tvojih granica.“
„Imaš problem s mojim granicama?“
„Ne, sve dok sam u njihovim okvirima.“
Privukao me je bliže i protrljao svoj nos o moj. Privila sam se uz njega.
Toplina njegovog tela me je opuštala.
„Spavaj,“ rekao je poljubio me u čelo.
„A ti?“
„Malo ću da radim.“
„Nemoj do kasno.“
„Laku noć, tufnice.“ Osmehnula sam se.
Sviđao mi se nadimak.
19
Sajmon
Bio sam zabrinut.
Kad je zaspala, još jednom sam proverio
svaku prostoriju u kući i zažalio što nisam poneo bejzbol palicu sa sobom. Seo
sam u dnevnoj sobi na trosed sa laptopom u krilu i pokušao da radim na knjizi,
ali nisam bio u stanju da se koncentrišem. U glavi mi je vladao haos.
S jedne strane me je brinuo Morison.
Koliko sam shvatio iz onoga što mi je rekla i razgovora koji je vodila sa
svojim advokatom, tražio je neku dokumentaciju, ali zašto bi zbog toga
provaljivao čak tri godine nakon Milmanove smrti? Sigurno ima veze sa tužbama
koje je pomenula. Moj životni blagoslov, ali i najveće prokletstvo je taj što
imam bujnu maštu. Moj um je smislio nekoliko scenarija zašto bi to moglo biti
tako a neke od mogućnosti su me istinski zabrinule.
Verovatno brinem bez razloga. Znam da bih
se lakše smirio kad bih znao nešto više o tome, ali nisam hteo biti dosadan i
zahtevati od nje objašnjenje. Bila je u pravu, mene se to ne tiče a ipak, imao
sam želju da joj pomognem.
S druge strane, bilo je čudno biti sam sa
njom u ovoj kući. Kao da je Milmanov duh lebdeo okolo i nadgledao me.
Upozoravao me da pazim šta radim sa njegovom porodicom. To mi je i Alison
rekla. Da li sam srljao? Jesam. Pravo glavom kroz zid. Pustio sam sve kočnice i
uživao u padu. Možda bih trebao usporiti, ali to bi bilo čisto gubljenje
vremena. Možda bih trebao odustati. Povući se pre nego što se oboje razbijemo i
završimo povređeni.
Odgovor na to sam dobio odmah ujutro.
„Sajmone,“ prošaptala je nežno. Njen topli
dah me je pomilovao po obrazu dok je prstima prelazila kroz moju kosu. „Sajmone.“
Uživao sam još samo jedan tren u tom zvuku i upijao ga u sećanje i tek nakon
što sam osetio nežan poljubac otvorio sam oči i ugledao njeno lice. Osmehivala
se i posmatrala me nežno.
Zar bih od ovoga trebao odustati?
Privukao sam je još jednom na svoje usne
kako bih uživao u njima još koji tren.
„Divan je osećaj kad sanjaš onako baš lep
san... a onda otvoriš oči i ugledaš ga ispred sebe i shvatiš da je još lepši.“
Oborila je pogled postiđeno a onda spustila glavu pored moje i protrljala svoj
nos o moju bradu. Privio sam je uz sebe i priznao, „pristao bih na ovakvo
buđenje svakog jutra.“
„Dosadila bih ti.“
„Ne bi, tufnice.“ Zahihotala se slatko.
„Bože, Sajmone, pored tebe se osećam kao da
mi je ponovo šesnaest.“
„A šta bi ta šesnaestogodišnjakinja sada
uradila?“ podigla se kako bi me pogledala i primetio sam razigranu iskru u
njenim očima. Zagonetno je mrdnula obrvama pre odgovora.
„Ukrala bih starom pivo. Sela sa momkom na
motor. Odvezli bi se do jezera. Pili bi pivo i valjali se u travi. Fantazirali
kako ćemo pobeći i živeti zajedno kao odrasli.“
„Sviđa mi se... a dokle bi stigli u toj
travi.“
„Samo druga baza.“
„Oh, tufnice, ali mi smo već stigli do
houmrana,“ podsetio sam je i zavukao ruku ispod njene majice i na tren uživao u
punoći koju sam tamo našao a ona je potražila moje usne.
„Jesi li sa nekim fantazirala o tome?“
„Jesam... i jesam to učinila,“ iznenadila
me je ovim priznanjem. Potražio sam njene oči i uverio se da govori istinu. „Jednom
sam pobegla od kuće.“
„Želim čuti više.“
„Nema šta da se čuje... pobegli smo, pa se
vratili.“
„Kako se zvao?“
„Džek.“ Seta joj je prošla pogledom, ali
se brzo izgubila. Osmehnula se i pitala. „Doći ćeš večeras na večeru?“
„Rado.“
„Dobro... a sada ustaj, Alison je zvala.
Deca će uskoro stići.“ Bio je to povratak u stvaran svet. Cmoknula me je u usne
i ustala.
„Jesi li dugo radio?“
„Mislim da je prošlo tri kad sam završio a
onda sam se samo ispružio ovde i zaspao,“ slagao sam. Vratio sam se do nje, ali
bio je čudan osećaj ležati u toj sobi... u tom krevetu sa njom. Osećao sam se
kao uljez.
„Skuvala sam nam kafu. Ne bih te budila,
ali deca će uskoro stići.“ Pravdala se. Naravno da nije htela da me zateknu
komiranog u dnevnoj sobi.
„Koliko je sati?“ pitao sam ustajući.
„Prošlo je deset.“
„Kad si ti ustala?“
„Kao i uvek, u pola sedam.“
Od neudobnog i kratkog troseda bio sam sav
ukočen. Pogledao sam okolo istežući se. Primetio sam kantu i krpe. Pod je još
bio vlažan na nekim mestima na šta me je upozorila kako se ne bih poskliznuo.
„Spremala si?“
„Juče mi je stampedo prošao kroz kuću a i
rekli su da je najbolje onaj prah obrisati što pre.“
„I sve si sredila dok sam ja spavao?“
čudio sam se. „Što me nisi probudila da ti pomognem.“ Prihvatio sam pruženu
šolju kafe.
„Zvala sam majstora za prozor, ali rekao
je da može doći tek sutra,“ izbegla je odgovor.
„Želiš da ja pozovem onog koji je kod mene
popravljao?“
„Ionako ga neće stići popraviti do
povratka dece. Zvali su odmah izjutra, Alek je nestrpljiv. Danas ima trening a
ja ne znam kako da im objasnim razbijen prozor.“ Gledala je zabrinuto u najlon
sa kojim sam juče prekrio okvir.
„Istinom,“ rekao sam.
„Ne želim ih uplašiti.“
„Šta ako čuju od nekoga. Zar ne bi bilo
bolje ako bi im to ti objasnila... ali kako ti misliš da je najbolje.“ Setio
sam se granica koje je postavila.
„Verovatno si u pravu,“ rekla je kroz
uzdah.
„Treba ti pomoć?“
„Ne, završila sam već.“ Pokupila je kantu
i krpe i odnela ih u vešeraj a ja sam otišao u kupatilo da se sredim i presvučem.
„Zvala si stanicu? Ima li nekih novosti?“
pitao sam silazeći.
„Bili ih je zvao, rekli su mu da ga još
uvek nisu uhvatili.“
„Pozvaću majstora da to što pre popravi.“
Ustao sam i pošao u poteru za mojim telefonom i našao ga pored laptopa u
dnevnoj.
Nakon što sam mu objasnio što se desilo,
obećao je da će do uveče prozor biti popravljen.
„Hvala ti,“ rekla je pošto sam završio
razgovor sa majstorom kog je ona pozvala, otkazujući mu posao. „Zaista, hvala i
hvala što si ostao sa mnom.“
„Zbog toga ne moraš da mi zahvaljuješ.“ Sa
tim likom na slobodi, čak i ako poprave prozor možda bih trebao i večeras
spavati ovde.
„Meni je drago što nisam bila sama.“
Nazreo sam iskrenu zahvalnost u njenim očima a onda su se vrata otvorila i deca
su uz galamu i smeh ušla unutra. Premda su bili iznenađeni što me vide, pažnju
im je zaokupio razbijen prozor i Kiru su zasuli pitanjima. Sve im je objasnila,
trudeći se da zvuči optimistično.
„Nije valjda ukrao moje lutkice?“ bila je
zabrinuta Zoi.
„Nije.“
„Nisi se plašila spavati ovde?“ pitao je
Alek.
„Naravno da jesam, ali gospodin Sajmon je
bio tu sa mnom.“ Svi pogledi su završili na meni.
„Dobro,“ rekla je Alison pre nego što je neko
dete moglo da zucne a Deklan je to odmah i potvrdio, „možda bi trebao da spava
kod vas sve dok ga ne uhvate.“ Namignuo mi je.
„Verujem da će ga policija brzo uhvatiti.“
Uveravao sam ih premda mi Deklanov predlog nije bio mrzak, ali osetio sam se
pomalo neprijatno.
„Ima nekih novosti?“ prišla mi je Alison
pošto su deca otišla na sprat. Zoi je brinula njena kolekcija lutki a i Alek je
hteo da proveri svoje trofeje. Jedino je Džesa ćutala i uhvatio sam u prolazu
njen prodoran pogled. Strahovao sam da sam se i ja našao na njenoj listi
perverznjaka.
„Kira kaže da je Bili zvao stanicu ali da
ga još uvek nisu uhvatili. Imam prijatelja u stanici, raspitaću se.“ Ionako sam
planirao pozvati Buldoga i to ne samo vezano za provalu.
„Dobro i možda bi zaista trebao da
prespavaš ovde i večeras. Mislim, mogu i ja ostati par dana, ali mislim da nema
potrebe za tim.“
„Kira će odlučiti,“ odgovorio sam, ali
znao sam da će odbiti i mene i Alison, posebno ako poprave prozor.
Kad sam stigao kući odmah sam pozvao
Buldoga. Odavno se nismo čuli, ali nikad me do sad nije odbio. Uživao je u
pažnji i voleo je da pripoveda priče a ja sam ga pažljivo slušao i crpio
detalje za svoje romane. Dosta stvari u mom izmišljenom detektivu je imalo
koren u Skotu Brajtonu - Buldogu.
„Bleku,“ rekao je umesto pozdrava, „očekivao
sam tvoj poziv.“
„Znači, već si čuo.“
„Malo ti je ovo naše selo,“ šalio se dubokim glasom. „Rekao
mi je Brajs,“ objasnio je. I sam sam shvatio da će mu stari policajac
preneti šta se desilo.
„Da li si čuo nešto? Ima nekih novosti.“
„Znaš da provale nisu moj resor, ali da,
čuo sam... jutros je patrola pronašla njegov auto. Bio je ostavljen na parkingu
tržnog centra. Naravno da on nije bio tamo, ali uhvatićemo ga, ne brini...
Premda čujem da je samo napravio štetu ali da ništa nije ukrao.“
„Nisam siguran da ništa nije uzeo... a i
pre ovoga joj je pretio.“
„Ovoj kako se ono zove.“
„Kira Milman.“ Čuo sam ga kako ponavlja
ime i bio siguran da ga više neće zaboraviti. Taj čovek je imao neverovatno
pamćenje, ono što je ušlo u njegovu glavu, više je nije napustilo. Moglo je
biti zatrpano drugim podacima, ali uvek bi našao način kako da ga izvuče kad mu
zatreba.
„Da li je to prijavila?“
„Naravno da nije... i zato te zovem. Sećaš
se onog samoubistva od pre tri godine u centru.“
„Broker što se okačio o ventilator u
svojoj kancelariji.“
„Da upravo taj. To je bio njen suprug a
ovaj Morison je bio njegov poslovni partner.“
„I ti misliš da ova provala ima veze s
tim.“
„Naravno da ima. Sećaš se možda ko je
vodio taj slučaj.“
„Mislim da je to bio matori Ijan. Ako se
ne varam bio je to njegov poslednji pre nego što je otišao u penziju.“
Znao sam starog detektiva isušenog od
cigareta. Umro je nedavno, rak ga je, kažu, pojeo za mesec dana.
„Da li bi mogao da pogledaš njegov
slučaj.“
„Bleku.“ Njegovo upozorenje je zvučalo skoro kao
režanje pravog buldoga.
„Molim te, Buldog. Samo ga pogledaj.“
„Bilo je to samoubistvo. Šta tu ima da se
gleda.“
Uzdahnuo je. „Imamo previše posla sa nerešenim slučajevima a ne još da
kopamo po samoubistvima.“ Ćutao sam, jer sam ga poznavao. Bio je gunđalo.
Gunđalo koje je volelo zagonetke. „U redu, pogledaću... šta tražim?“
„Milman i Morison su bili partneri a moj
komšija je prevario svoje klijente koji su ga tužili i navodno se Milman zato
ubio. Međutim ubeđen sam da nije krao sam.“
„Zašto?“ pitao je i znao sam da imam njegovu
pažnju.
„Morison je preuzeo na sebe neka njegova dugovanja
i rešio ih u bankrotnom postupku. Zašto bi to radio?“
„Ne znam, kao što i sam znaš nisam ekspert
za finansije. Možda je samo dobar momak koji je hteo pomoći,“ frknuo sam.
Da je dobar momak, ne bi joj provalio u kuću.
„Samo pogledaj njegov slučaj i javi mi ako
nešto saznaš.“ Nešto mi je nerazgovetno progunđao i prekinuo vezu a ja sam otvorio
laptop i krenuo u potragu za novinskim člancima iz tog perioda. Jedan od
scenarija koje sam smislio sinoć mi nije dao mira.
Kad bi mi samo Kira htela reći nešto više
o tome, ali znao sam da se to neće desiti. Znao sam da ovo ne smem da joj
pomenem. Jasno je postavila granicu, i trebao bih je poštovati. Nisam smeo od
Buldoga tražiti ono što sam već zatražio, ali bilo je to jače od mene.
Autor: Dana Hill