ili u elektronskom obliku preuzeti na Smashwords:
Odlomak iz romana Srebrni vladar
ili u elektronskom obliku preuzeti na Smashwords:
Bolešljiva žirafa Mira
gde je samo danas našla da se razboli.
Grlo ju boli i grebe
kao da joj kaktus u njemu raste
a u savani treba veliki događaj da bude,
slonica Dara i gepard Mile
žurku povodom useljenja prave.
Kažu prava gozba se sprema
a biće i sladoleda
i nju, upravo, danas slomi viroza,
te posluša savet Branimira sove
i otrči da nađe bodljikavo prase.
„Neka ti Stanoje injekciju da,
meni išijas u trenu nesta’.“
Sva zadihana dođe do Stanojeve jazbine
kad tamo nađe poruku
„Otiš’o na kupanje“.
„Jao pa gde danas,“ zavapi Mira
i otrči komšije da pita
gde se to Stanoje obično kupa.
Poslali je mungosi do blatnjave banje
„tamo se,“ kažu „kupa, naš Stanoje.“
„Šta je Miro šta si sva rumena,
ko da te je sunčanica udarila.“
„Ma nije sunčanica, Stanoje dragi,
već imam temperaturu i grlo me boli.“
„Šta onda savanom jurcaš,
treba u krevetu da ležiš
piješ dosta čajeva
i inhalacijom se lečiš.“
„A zar ne možeš, kao Branimiru,
injekciju da mi daš
da mi ovo prođe u roku od odmah.“
„A jesi li ti stogodišnja sova
što od išijasa pati
ili si žirafa koju grlo boli?“
Prođe žurka bez žirafe Mire
ali mislili su na nju nove komšije,
i sladoled joj, za kasnije,
u zamrzivač spremiše.
... i tako,
prejela se žirafa Mira ponovo sladoleda
pa je novu grlobolju zaradila
„Jao, gde danas da me ovo snađe,“
zakuka žirafa Mira
nad loncem lekovite trave.
Misterija nestale šolje - 4.deo

8.
Inspektor
Džouns i pozornik Tomas su obavili sve poverene zadatke i brže nego što su
mislili i bili su sasvim zadovoljni svojim učinkom i saznanjima, te pomalo
nestrpljivi da ih saopšte glavnom inspektoru. Kako bi prekratili vreme, seli su
u čajnu kuhinju, na vratima koje je, sasvim nepotrebno, pisalo „samo za osoblje“. Skoro pa niko nije
dolazio u policijsku stanicu a ta vrata su ionako uvek bila širom otvorena.
Bila je to jedina prostorija u zgradi koja je imala pogled u dvorište i upravo
tu su se dva policajca udobno smestila i razgovarala o nadolazećem letnjem
festivalu, uživajući u dobroj šolji čaja.
Malburški
letnji festival se tradicionalno održavao zadnjeg vikenda u julu. Bio je to
običaj koji je još pre više od sto pedeset godina ustanovio šesti grof od
Konvarija a koji je svoju jedinu pauzu imao tokom drugog svetskog rata. Dve
godina nakon rata – 1947. održan je prvi obnovljeni letnji festival koji je sve
više rastao, na toliko da je deset godina kasnije prerastao u trodnevni
festival.
Upravo
je Džouns izneo svoje mišljenje kako bi kod tako velikog događaja bilo potrebno
povećati prisustvo policije, za nedaj bože, kad se oglasilo zvonce na ulaznim
vratima a visoki pozornik je ušao u stanicu a iza njega odmah i glavni
inspektor Stivens.
„Jeste li
za čaj, glavni inspektore?“ pitao ga je Tomas već spreman da naredi Simonsu da
ga skuva kad je glavni inspektor seo za Simonsov sto i skinuo smeđi šešir
okrivajući svoju ćelavu glavu.
„Hvala
Tomase, ali mislim da mi je preseo čaj tokom ovog slučaja... da čujem.“ Mahnuo
im je da im se pridruže. Simons je uzeo jednu stolicu iz čekaonice, Tomas je seo za svoj radni sto a
Džouns se naslonio na dovratak i počeo da raportuje, „Metjuz je video visokog
muškarca, širokih ramena, sa šeširom na glavi, gospodskog držanja kako izlazi
iz dvorišta gospođe Ejden i učinilo mu se da ulazi u dvorište Hilovih. Rekao je
da to bilo u nedelju negde posle 11 uveče. Razgovarao sam o Metjuzu i sa
vlasnikom paba „Tri krune“, mislim…
hteo sam proveriti čoveka, ipak se vraćao iz paba,“ napomenuo je Džouns, „rekao
je da on uvek popije samo jednu kriglu piva i da je čovek od poverenja, tako
da... visok, mršav, čovek, širokih ramena a svi, pretpostavljam, da znamo zašto
je ušao u komšijsko dvorište.“
Tu su
svi sinhronizovano klimnuli i pre nego što je glavni inspektor nešto priupitao,
Džouns je nastavio. „Što se izjave Oldridžove tiče, premijera Hamleta je
održana u 8 sati, u subotu 29. juna, Tomas je to našao u novinama.“ Pokazao je
na proćelavog pozornika koji je razvukao svoje debele brkove.
Ovo je
bio najzanimljiviji slučaj koji mu se dešavao pred sam kraj policijske karijere
i kad bi imao unuke o ovome bi im pričao u dugim zimskim večerima, ali kako ih
nema u ovoj priči će u narednim godinama uživati posetioci Pirstovskih pabova,
sa ponekim izmenjenim detaljem radi bolje dramatizacije same priče.
„Takođe,
voz iz Čirstona stiže u Pirst u 15 do 8,“ nastavio je Džouns svoje izlaganje,
„a onaj za Bristol, koji prolazi kroz Bat polazi tačno u 8.“
„Znači
da postoji mogućnost da ju je Oldridžova videla,“ doviknuo je Simons koji je u
međuvremenu ustao i otišao sebi skuvati čaj, ali pomno je pratio ceo razgovor.
„Da
bile su u isto vreme na stanici... ako je to bila Ejdenova,“ dodao je.
„I da
li je to mogla biti ona?“ uputio je pitanje glavni inspektor pozorniku Tomasu a
ovaj se nakašljao i uspravio. Danas je nekoliko puta razgovarao sa kolegama u
Batu i toliko se s njima ispričao i sprijateljio da im je odlučio poslati
božićnu čestitku ove godine.
„Gospođa
Ejden je iznajmila Vestonhaus,“ počeo je Tomas. „Rekli su mi da je najam bio
plaćen, od prvog juna do kraja jula, ali je gospođa tamo boravila samo u
periodu od 10. juna do 12. jula a po rečima domaćice u Vestonhausu, gospođi
Mur,“ nastavio je ozbiljno Tomas povremeno bacajući pogled na svoje beleške,
„Ejdenova je bila odsutna zadnje subote u junu, navodno je primila neki hitan
poziv i otišla u Bristol. Murova nije znala kod koga i zbog čega je otišla, ali
se vratila prilično kasno. Bila je toliko umorna, da je naredna dva dana
provela u krevetu sa bolnim leđima.“
„Pa
Bristol je u suprotnom pravcu od Pirsta,“ rekao je Džouns, dok je glavni
inspektor na kratko zatvorio oči i utonuo između svojih ramena.
„Ako je
zaista gospođa Ejden ubila Foxovu, kako je premestila telo na tavan? Bila je
vitalna i jaka žena, ali premestiti telo čak do tavana?“ čudio se Simons.
„U
Brentamu imaju lift,“ odgovorio mu je Džouns. „Ide od podruma, pa sve do
tavana... navodno je stari Fox voleo sve da kontroliše a mrzeo je stepenice...
tako mi je barem objasnio batler.“
„U tom
slučaju glavni inspektore, mislim da u slučaju gospođe Fox znamo i ko, i s
čime, i kako.“
„Da
Simonse, znamo,“ rekao je ne otvarajući oči, „samo što još uvek ne znamo zašto
a to zašto nam rešava slučaj Ejdenove.“
Vrata
policijske stanice su se otvorila a zvonce okačeno iznad je najavilo ulazak
samog sunca ili je to tako Simons video.
„Gospođice
Edvards,“ pozdravio ju je pozornik Tomas. Gusti plavi uvojci okruživali su
njeno lepo, sitno, ali zabrinuto lice.
„Glavni
inspektore, ovo je naša učiteljica, gospođica Ajlin Edvards,“ predstavio ju je.
„Dobar
dan,“ pozdravila se zbunjeno. „Pozorniče Tomas... htela bih sa vama
razgovarati... na samo, ako može.“ Pogledala je po muškarcima koji su svi
gledali u nju.
„Gospođice
Edvards, mi smo ionako na odlasku,“ rekao je glavni inspektor ustajući,
pokazujući Džounsu da ga prati. „Dođi Simonse, znam da bi radije sada ostao
ovde i rešavao problem ove lepe dame, ali mislim da je vreme da najzad
otkrijemo odgovor na ono pitanje zašto.“
9.
„Nismo
ovde zbog vaše supruge, već zbog gospođe Ejden... inspektora Džounsa ste već
upoznali, a ovo je pozornik Simons, on bi trebao zameniti Tomasa,“ predstavio
ih je kratko.
„Znači
vi ste novi Malburški bobi,“ zagledao
se u momka proučavajući ga. „Tamo nećete imati puno posla. Mirno mesto i mirni
ljudi.“
„Ipak,
ne dovoljno mirno,“ smrmljao je Džouns u bradu.
„Došli
ste zbog Ketrin?“ pitao je pošto ih je uveo u radnu sobu i poseo ih na sofu. On
je seo na fotelju nasuprot njih a Simons je ostao da stoji pored vrata držeći
svoju duguljastu kapu zbog koje je delovao još viši kad bi je stavio.
„Poznavali
ste dobro Ketrin Ejden?“ počeo je glavni inspektor.
„Bila
je stara prijateljica.“
„Samo
prijateljica?“
Fox se
nasmešio i udobnije smestio u starinskoj fotelji, „da, jednom sam želeo da mi
bude više. Okolnosti nam to nisu dozvolile.“
„Ali bili
ste u kontaktu sa njom?“
„Da i
ne. Kako kad.“
„Sudeći
po ispisu vašeg bankovnog računa, u zadnjih 17 godina, svakog juna ste uplatili
po 3.000 funti na njen račun. Zašto? Da li vas je ucenjivala.“
Fox se
prvo ukočio a zatim utonuo još dublje u fotelju.
„Ne,
nije me ucenjivala,“ rekao je kroz uzdah a pošto je glavni inspektor iščekivao
odgovor zureći u njega, napokon je tiho rekao, „ne sasvim... bilo je to zbog
Rouz.“
„Rouz?“
začuđeno su smrmljali sva tri policajca.
„Vaše
dete?“ pitao je Stivens.
„Da... Ketrin
je bila... o bože,“ uzdahnuo je i setno se osmehnuo. „Tako puna života,
drugačija od ostalih devojaka. Nisam to želeo napraviti, ne Džonu. Voleo sam
tog čoveka, ali Ketrin mi je zaludela mozak onako kako to dvadesetogodišnjem
dripcu jedna ženska može zaludeti a onda mi je rekla da je trudna... da me voli
i da ne postoji za nju život bez mene. Zaprosio sam je i rekao ocu da je
ženim... nije hteo ni da čuje. Već mi je našao bogatu naslednicu a Ketrin je
ponudio novac... dosta novca, da se reši deteta i da ode iz naših života. Bio
sam spreman sve ovo ostaviti iza sebe kako bih bio sa njom, ali ona je volela novac
više od mene.“ Uzdahnuo je i utihnuo a Simonsu je delovalo kao da je osetio
olakšanje u tom uzdahu. Kao da je neka bol koja se godinama skupljala u tom
čoveku napokon izašla van.
„Nije
se rešila deteta,“ progovorila je radoznalost iz Džounsa.
„Ne.
Par godina kasnije primio sam pismo od nje. U njemu je bila fotografija
plavokosog anđela, lepog kao sama slika, na poleđini je pisalo ovo je tvoja kći Rouz. U pismu je
objasnila sve i zamolila me za pomoć. Rouz je bila bolesna. Meri je par meseci
pre toga umrla rađajući našeg sina i bio je to težak period za mene. Iako sam
hteo da odem u Ameriku, nisam mogao, veliki rat je već uveliko besneo, ali
novac za lečenje sam poslao... nekoliko puta. Pisala mi je i redovno me
izveštavala o svemu. Leka za našeg anđela nije bilo. Najzad, kad se situacija
smirila otišao sam... i video.“ Lice mu je poprimilo ljutit izraz a glas je na
trenutak postao strožiji. „Sve sam video... Rouz je bila u nekoj bolnici, gde
nisu postupali adekvatno sa njom a oni su živeli... onako kako su živeli. Onaj
idiot Ejden... bio je najobičniji probisvet.“ Na kratko je zažmurio i stisnuo
pesnice. „Tada sam rekao, da od mene više neće dobiti ni peni a za Rouz sam
našao bolji sanatorijum... tokom godina ih je promenila nekoliko, sada je u
Švajcarskoj u jednoj klinici specijalizovanoj za ljude kao što je ona... sada
to zovu autizam. Prilično dobro
funkcioniše tamo... kad je sve onako kako ona želi, onda je sve u redu.“
Osmehnuo se nežno.
„Zašto
ste isplaćivali novac gospođi Ejden ako ste vi preuzeli brigu o Rouz?“
„Kao
što ste rekli, kad je Ejden poginuo negde na samom početku drugog rata, njegova
penzija je bila mala za Ketrin i ucenila me je. Pretila mi je skandalom, da će
sve reći novinarima, da će im pokazati Rouz. Sama pomisao da bi nju mogla
dovesti u takvu situaciju...“ odmahnuo je ljutito glavom. „Rouz ne podnosi
ljude koje ne poznaje... to bi je sasvim izludelo,“ objasnio je. „Platio sam,
tada to nije bio problem. Odredio sam joj pozamašnu godišnju rentu pod
određenim uslovima.“
„Kojim?“
„Ne sme
da se uda, za slučaj da ponovo izabere nekog parazita koji bi živeo na mojoj
grbači, i mora svake godine barem jednom da poseti svoju kći... ove godine smo
bili zajedno. Drugog juna je proslavila 45. rođendan,“ rekao je očinski
ponosno.
„Rekli
ste da tada to nije bio problem, ali sada već jeste.“
„Proverili
ste moje bankovne račune, znate da sam pred bankrotom.“ Pogladio je svoje koleno
i čekao sledeće pitanje.
„Da li
je vaša supruga znala za Rouz i Ketrin.“
„Znate
kakve su žene, vole da zaviruju i tamo gde im nije mesto, pa saznaju ono što ne
žele znati.“
„To je
bio razlog one svađe koju je pomenula posluga?“
„Da...
nikome ne govorim o Rouz.“
Bila je
to tajna koju je čuvao čak i od policije kad je bio prvo osumnjičeni za ubistvo
svoje žene, ali sada je ipak progovorio o svemu i Simons se pitao da li je
griža savesti razlog tome.
„Vaša
supruga je bila trudna, kako bi to uticalo na Rouz i njeno nasleđivanje,“ rekao
je Stivens a Fox je ponovo uzdahnuo.
„Kad
sam preuzeo brigu o Rouz osnovao sam jedan fond za nju, za slučaj da mi se
nešto desi, taj novac se ne može povući, za to sam se pobrinuo a Felicija je
saznala za to. Kao što znate sa svime ovime je završeno,“ pokazao je rukom po
grandioznoj biblioteci u kojoj su razgovarali. „Moje dete bi se rodilo siromašno,
kako je to rekla moja žena... daleko od siromašnog ako mene pitate, ali ne bi
živelo u ovoj kući i ne bi imalo baš sve što bi poželelo.“
„A tu
je bila i renta koju ste odredili Ketrin Ejden,“ napomenuo je glavni inspektor.
„Da, to
joj je najviše smetalo, ali to je nešto što se moglo rešiti i što sam planirao
da rešim, čim se vratim iz Škotske, rekao sam vam da sam tamo otputovao kako bi
spasio delić svoje kompanije.“ Glavni inspektor je klimnuo i već su imali
proveren alibi, Fox je zaista tog kobnog poslednjeg junskog vikenda bio u
Škotskoj, okružen desetinama ljudi.
„Ali
vaša žena je odlučila da to reši pre vas.“
„Rekao
sam vam da ne znam šta se izdešavalo,“ rekao je nervozno. „U četvrtak ujutro,
pre mog polaska, svađali smo se, ponovo, oko Rouz, Ketrin i novca uopšte. U
petak uveče je posluzi dala slobodno, nameravala je da ode u London. U nedelju
smo bili pozvani na večeru kod Smitovih,
a u ponedeljak je imala zakazan pregled... već smo prošli kroz sve ovo,“ skoro
pa je vikao nabrajajući sve ono što su već nekoliko puta inspektori proverili.
„Ali
postoji mogućnost da je kontaktirala Ketrin Ejden.“
Fox je
slegnuo ramenima i na kratko zagnjurio glavu u šake.
„Da li
je Ketrin Ejden znala da je vaša supruga trudna.“
„Znala
je, rekao sam joj kad smo bili kod Rouz. Nisam mogao da poverujem da ću u
sedmoj deceniji života dobiti dete i bio sam zabrinut da bi mogla biti kao
ona... nisam joj to rekao direktno ali shvatila je to, mora da je.“
„U
slučaju vaše smrti ko nasleđuje sve?“ prekinuo je tišinu glavni inspektor.
„Mislite
dugove... moj bratić i Rouz.“
„Pre
svega ovoga i pre bankrota“ skočio mu je u reč. „Ko bi nasledio vaše bogatstvo?“
„Moja
supruga i dete... i Rouz, naravno.“
„A tu
je još i Rouzin fond. Ko bi imao kontrolu nad Rouzinim nasledstvom i fondom?“
„Njen
staratelj, Ketrin.“
„Kada
ste shvatili da ju je ona ubila, pre nego što ste otišli kod nje na čaj ili vam
je to saopštila porukom koju vam je poslal... imamo svedoke koji su vas
videli.“
To što
je bio mrak i Metjuz ga ne bi prepoznao to u ovom trenutku Gideon Fox nije
morao znati a glavni inspektor se odlučio iskoristiti ovaj blef.
„Pokušala
je da vas otruje?“ Nije odgovorio. „Da li ste zamenili šolje?“
Duboko
je uzdahnuo i najzad tiho rekao, „da i ne. Rekao sam joj da popije čaj iz moje
šolje. Razbila ju je, pa sam nasuo otrov u drugu šolju i naterao je da mi opiše
kako ju je ubila.“
„Da li
ste doneli svoj otrov?“ pitao je Stivens mirno.
„Ne,
naterao sam je da donese flašicu iz koje je otrovala moju trudnu ženu,“
odgovorio je tiho.
„Sipali
ste otrov u njenu šalicu čaja i na silu joj ga ulili u grlo?“ nastavio je glavni inspektor
sa ispitivanjem.
„Ne, to
nikad ne bih uradio,“ pobunio se a kajanje se moglo osetiti u njegovom glasu.
„Ali dao sam joj šansu da umre kao Felicija ili ću je prijaviti policiji.“
„Ko je
sipato otrov u čaj?“
„Ona,“
rekao je tiho.
„I
popila ga je sama?“
„Da.“
„Gde je
flašica od cijanida?“ Umesto odgovora je pokazao na knjige a zatim smrmljao, „u
sefu“
„Zamoliću
vas da ga otvorite... Simons.“
Gideo
Fox je ustao i otvorio sef sakriven iza knjiga i pružio praznu flašicu cijanida
pozorniku Simonsu.
„Naterali
ste je da napiše poruku?“ pitao je mladi pozornik.
„Da...
da napiše ono što mi je ponavljala.“
„Dok
vas je molila za svoj život,“ smrmljao je Džouns i zaradio prekoran pogled od
Stivensa.
„Ostalo
vam je samo da sve izgleda kao samoubistvo, kao što je to ona učinila ovde,
problem je bila šolja, ali znali ste gde postoji jedna ista takva a ko bi
prijavio krađu obične šolje... Trebali ste doći k nama gospodine Fox a ne sami
deliti pravu, kojoj ćete sada i vi polagati račune... Gideon Fox, hapsim vas za
ubistvo Ketrin Ejden... pozorniče Simons, stavite mu lisice.“
Ponekad i sitnica kao što je jedna obična a ipak neobična šolja dovedu do rešenja ne jednog već dva ubistva... a Simons je uspešno rešio svoj prvi slučaj nestale šolje, koji je sumnjao da će ikad rešiti.
Kraj
Misterija nestale šolje - 3.deo
5.
Sve je vrvelo
od policajaca u velikoj edvardijanskoj kući udovice Ejden. Za sada je sve
ukazivalo na samoubistvo, ali propisi i zdrav razum su nalagali da se mora
odstraniti, svaka sumnja. Na takav način je policija i saznala da gospođa Fox,
nije izvršila samoubistvo, već da je prvo otrovana a zatim je ubica inscenirao
da se obesila. Sve detalje tog otkrića je saznao pozornik Tomas od svojih
kolega iz okružne policijske stanice koji su obezbeđivali i ovo mesto zločina i
pomagali glavnom inspektoru u uviđaju a pozornik Simons je dobio zadatak da
razgovara sa komšijama, po drugi put danas.
Za razliku od razgovora u vezi otrovane doge, sućut ljudi je bila nedvojbena, premda niko nije bio posebno naklonjen staroj gospođi Ejden.
~ * ~
„Zadnji put sam je videla u subotu poslepodne. Išla je kod Hilove, trebali bi sa njom da porazgovarate.“ Bilo je i više nego očigledno da gospođa Stjuart nije preterano volela Ejdenovu i da nije bila raspoložena za razgovar o njoj, ništa više nego što je htela da razgovara o komšijskom psu.
~ * ~
„Nismo se družili,“ rekla je gospođa Oldridž, koja je zajedno sa Milsovom bila najmlađa u ulici.
„Kad
ste je zadnji put videli?“ pitao je vadeći svoj notes i olovku.
„Muž ju
je video u subotu... prokomentarisao je to tokom nedeljnog ručka da se vratila
a ja sam je videla pre dve nedelje na železničkoj stanici, pravila se da me ne
vidi.“
„Da li ste
sigurni da je to bila ona?“
„Da,
sasvim sam sigurna. Upamtila sam to zato što je u to vreme trebala biti u Batu…
Svakog vikenda posećujem mamu u Čirtonu. Odlazim u petak ujutro a vraćam se
subotom, onim večernjim vozom, ali ovog puta sam izašla u Pirstu, imali smo
karte za premijeru Hamleta. Moja najbolja prijateljica je glumila Ofeliju.“
„Možete
se setiti tačnog datuma i vremena?“
„Slabo pamtim datume, a premijera je počinjala u osam i znam da sam kasnila.“
~ * ~
„Bila je staro zanovetalo koje je vodilo tuđe brige, zato što nije imala svoje,“ rekao je gospodin Metjuz.
„Kad
ste je zadnji put videli?“
„Nisam
siguran, znam da je proteklih nekoliko nedelja bila u Batu, ali u subotu je
imala posetu.“
„U koje
vreme?“
„Prilično
kasno, prošlo je jedanaest kad sam se vraćao iz paba.“ Zamislio se na kratko i
prestao poslovati oko svojih paprika, „ne, to onda mora da je bila nedelja,“
ispravio se.
„Posetilac
je dolazio ili odlazio?“
„Odlazio,
naravno... ali iz dvorišta ne kroz glavni ulaz.“
„Često
je imala posete?“
„Žene
su igrale bridž, znale su ponekad da igraju do kasno, ali ovo je bio muškarac,“
rekao je uz podignute obrve.
„Da li ste primetili još nešto čudno?“ umesto odgovora je odmahnuo glavom i nastavio da čupka korov između redova paprike u svom stakleniku.
~ * ~
„Igrale smo zajedno bridž, kao što znate,“ rekla je gospođa Hil. „Bog da joj dušu oprosti, ali bila je to neprijatna žena, koja se u sve i svakoga mešala. Niko nije znao da ispeče kolače kao ona, a bili su joj i previše suvi ako mene pitate, ali ona ih je dizala do neba. Zar ne, Ričard,“ obratila se svom suprugu, koji je samo klimnuo sa svoje fotelje i krišom pogledao u novine. „Znate, bila je jedna od onih koji ne mogu da pohvale svoje, bez toga da pokude tuđe.“
„Rekli
ste da ste u sobotu igrale karte, do koliko sati?“
„Nije
bilo osam kad smo završile.“ Pogledala je u supruga koji je to kratkim „mhm“
potvrdio.
„Da li
je pominjala da očekuje posetu?“
„Ne, ako i jeste očekivala nekoga, ona to nikad ne bi rekla... ali jeste žurila kući... sve vreme je gledala u sat. I nije bila koncentrisana na igru. Izgubila je, što se ne dešava često.“
~ * ~
„Kad ste je zadnji put videli?“
„Mora
da je prošlo više od mesec dana,“ rekla je gospođa Mils. „Bila je u Batu,
pričala mi je kako je iznajmila kuću tamo.“
„Da li
je često odlazila u Bat?“
„Dosta
je putovala, ali ja ne znam za sve detalje, to bi trebali pitati gospođu Hil.“
„Imala
je često posete?“ supružnici Mils su razmenili pogled i slegli ramenima.
„Znam
da su igrale karte, ona, gospođa Hil, njena sestra Megan i stara madam Brul,“
rekla je gospođa Mils. „Nekoliko puta sam im se pridružila, nekako odmah pošto
smo se doselili, ali više uživam u dobrom romanu,“ pokazala je na svoju bogatu
biblioteku.
„Da li
je istina da se otrovala?“ pitao je Mils. „Hilova je nešto pomenula.“
„To ne
mogu potvrditi. Samo proveravamo činjenice. Da li ste primetili nešto sumnjivo
u komšiluku ili možda nekoga?“
Ponovo
su razmenili pogled i sinhronizovano odmahnuli glavom.
„Ne
posmatramo komšije, pozorniče,“ objasnio je Mils. „Više smo okrenuti sami
sebi.“ Uputio je nežan pogled svojoj supruzi koja mu je uzvratila i nežno mu stisnula
ruku.
„Možda
je ona otrovala našeg Lorda a posle se pokajala,“ rekla je Agata Mils na šta se
njen suprug nasmejao.
„Teško
draga moja.“
„Hvala
vam na informacijama.“ Simons je ustao u nameri da ode kad ga je Mils
zaustavio, „stigao je toksikološki nalaz. Nedavno mi je javio kolega. Cijanid,“
rekao je začuđeno. „Ko bi ga otrovao cijanidom?“
Jedino
što je pozornik Simons bio u stanju da kaže u tom trenutku je bilo jedno
zbunjeno, „hm“. Zamišljeno je pošao napolje, nešto ga je kopkalo. Dok je gospodin Mils zatvarao vrata za njim,
pozvao ga je, „gospodine Mils, kad je tačno Lord nestao?“
„U
nedelju ujutro je prevrnuo kantu kod Hilovih,“ pokazao je na komšijsku kuću,
„ali uveče ga već nije bilo. Mislio sam da će se do ujutro pojaviti, znao je
tako da odluta, ali se uvek vratio. U ponedeljak sam ranije ustao kako bih ga
potražio pre posla, međutim nije ga bilo.“
„Znači
nestao je u nedelju.“
„Da.“
„Hvala.“
Dok se
mrak polako spuštao na Malburi, pozornik Simons je stao na sred trotoara
čekajući da mu svane. Jedna prilično čudna ideja se počela formirati u njegovoj
glavi a njen koren je bio u rečima Agate Mils, da joj možda nije žao što je otrovala našeg Lorda.
6.
Red je došao
i na Simonsa da obezbeđuje mesto zločina. Na svu sreću, novinari nisu bili
zainteresovani za ovaj slučaj a svi ostali su svoju radoznalost nahranili tokom
prethodnih dana. Ulica kort je tog jutra bila pusta i sem gospodina Milsa, koji
mu je mahnuo u pozdrav pre odlaska na posao, nikog drugog nije video.
Premda
je trebao da stoji pred vratima, Simons je ipak ušao u kuću i prošetao
prostorijama nadajući se da će naći taj zadnji delić slagalice koji ga je mučio
u ova zadnja dva dana.
Prošavši
salonom i trpezarijom zaključio je da se gospođa Ejden nije samo izgledom
razlikovala od svoje sestre, već je i živela znatno raskošnije. Iako je odavno
zagazila u sedmu deceniju života, po fotogafijama na zidovima i po onome što je
i sam video znao je da je veoma pazila na svoj izgled. Bila je to vitalna i
jaka žena za razliku od svoje sestre koja je delovala kao nemoćna starica.
Kuća je
bila bogato nameštena i prepuna suvenira koji su vodili poreklo iz Indije,
Afrike, Amerike, ali i Evrope.
Stao je
ispred vitrine sa porcelanom u trpezariji i primetio dobro mu poznate šolje. Dve
ružičaste šolje oslikane čistim zlatom stajale su na svojim tanjirićima.
„Zašto
nikog nema na vratima?“ zagrmeo je promukao glas u hodniku od kojeg je Simons
poskočio. U sobu je ušao nizak, okrugao čovek, crvenog lica i sitnih očiju
kojima je streljao okolo. Bio je obučen u smeđe odelo koje je videlo i boljih
dana. „Pozorniče, zar niste primili naredbu da ne želim da mi iko ulazi na
mesto zločina.“
„Da
gospodine… Izvinite gospodine… Ništa nisam dirao,“ pravdao se glavnom
inspektoru Stivensu.
„Ime?“
„Pozornik
Rob Simons.“
„Ti si
taj koji ju je našao,“ rekao je znatno smirenije i nije čekao da mu to zbunjeni
i uplašeni momak potvrdi.
„Ah,
Simons,“ pozdravio ga je inspektor Džouns. „Rekao si da je Metjuz video nekoga
u nedelju ili subotu uveče?“
„Prvo
je mislio da je bila subota, kasnije se ispravio da je bila nedelja.“
„I niko
drugi od komšija to nije primetio?“ doviknuo je iz kuhinje glavni inspektor dok
je lupao vratima ormarića, otvarajući i zavirujući u svaki.
„Ne,
gospodine. Gospođa Hil je samo primetila da je u subotu, gospođa Ejden žurila
kući i da je često gledala na sat a gospođa Oldridž je rekla da ju je videla u
Pirstu pre dve nedelje.“
„Tada
je trebala biti u Batu,“ rekao je zbunjeno mršavi inspektor Džouns. Bio je
nešto stariji od Simonsa, smeđe kose, uredno začešljane u stranu, čistog
ispeglanog odela i pomno je pratio šta radi i govori glavni inspektor Stivens,
koji je važio za najboljeg detektiva u okrugu.
„Razgovaraj
sa njima danas Džouns i od tog Metjuza uzmi što detaljniji opis, a Oldrižova
neka se tačno seti kada je videla Ejdenovu,“ naredio je glavni inspektor i
otvorio vitrinu sa porcelanom, te izvadio jednu od ružičastih šolja, pregledao
je i opipao kratkim, debelim prstima. Vratio je na mesto a zatim uzeo drugu i
ponovio postupak. Pošto je završio sa šoljama, prešao je tanjiriće i njih je
detaljno proučio.
„Cele
su,“ smrmljao je vraćajući ih na mesto.
„Nisu
našli ni u kanti za otpatke, niti u onoj napolju,“ rekao je Džouns dok je
pozornik Simons pokušavao da shvati o čemu se radi zaboravljajući na današnje
naređenje da treba da stoji pred ulaznim vratima i da sprečava ulazak u kuću
svakog ko nije glavni inspektor Stivens ili inspektor Džouns.
„Našli
smo komadić ružičastog porcelana ispod tepiha,“ objasnio mu je Džouns
pokazujući na tepih u kuhinji. „Mislili smo da je sa jedne od ovih šolja.“
„Ovde
su samo ove dve i ona iz koje je popila otrovan čaj, možda je nedavno razbila
ostale tri,“ zaključio je glavni inspektor zatvarajući vitrinu.
„I
treba da budu… tri,“ potvrdio je Simons a zatim prošaptao, „pas,“ i istrčao
napolje. Inspektori su razmenili začuđen pogled i dok ga je Džouns sustigao,
momak je već prevrnuo kantu za smeće prvih komšija istresajući sve iz nje.
„Simons,“
zbunjeno je viknuo za njim i nakon samo par trenutaka, kad je momak pobedonosno
izvukao jedan komadić ružičastog porcelana iz hrpe smeća, glasno ga pohvalio,
„odlično zapažanje, pozorniče. Vidite glavni inspektore,“ pokazao je na
najnovije otkriće glavnom inspektoru čije kratke noge i veliki stomak su ga
sprečavali da potrči za njima.
Bio je
to taj delić slagalice koji je Simonsa sve vreme mučio. Znao je da je nešto,
negde video, samo što se nije mogao setiti gde i šta je to bilo. Kad je pre dva
dana razgovarao sa gospođom Hil o nestašlucima nemačke doge, u gomili smeća u
kanti video je dobro mu poznatu zlatnu šaru iscrtanu na ružičastom porcelanu,
ali tada tome nije pridavao značaj a kad je gospođa Mils primetila da su i
njihov pas i gospođa od preko puta oboje otrovani počeo je da povezuje ova dva
trovanja, ali i nadalje nije mogao sklopiti celinu, tek kad su inspektori
pomenuli da su našli komadić razbijene šolje, sve se u Simonsovoj glavi
posložilo a to je bio dokaz da je gospođa Ejden bila otrovana i da se ne radi o
samoubistvu.
„To je
dokaz, gospodine… da čaj nije pila sama,“ obratio se Simons glavnom inspektoru
Stivensu. „I verujem da kad bi napravili toksikološki test, našli bi tragove
cijanida.“
„Zašto
mislite da se radi o cijanidu?“ pitao je Simonsa glavni inspektor gledajući u
Džounsa pogledom koji Simons nije mogao odmah da protumači. Shvatio ga je tek
kasnije, kad su mu otkrili da je istim otrovom otrovana i Felicija Fox.
„Komšijski
pas je otrovan cijanidom,“ rekao je pokazujući na kuću Milsovih. „U nedelju
ujutro je prevrnuo ovu kantu za smeće i kopao po njoj a zatim je nestao. Kad su
ga gazde našle, dali su proveriti o kakvom se otrovu radi. Gospodin Mils radi
na veterinarskom fakultetu,“ objasnio je. „I verujem da jedna ovih šolja,“
pokazao je na komadić porcelana koji je držao belim rupčićem, „pripada njenoj
sestri, gospođi Rivers.“
„Sad
još samo da otkrijemo ko je Žiži i mislim da smo rešili slučaj, glavni
inspektore,“ rekao je kroz osmeh Džouns.
7.
Malburi
je malo selo gde svako zna svakoga i misli da zna sve o svakome.
„Hilova
mi je odmah javila. Rekla je da se Ketrin ubila,“ čuđenje i tuga mogli su se
osetiti u njenom glasu.
„Još
uvek ne možemo ništa da potvrdimo,“ rekao je glavni inspektor i seo nasuprot
sedokose starice. Simons je ostao da stoji u dovratku sa pripremljenim notesom
i olovkom kako bi zabeležio najbitnije detalje razgovora. „Da li ste bile
bliske sa vašom sestrom?“ pitao je iako je već bio upoznat da njih dve godinama
nisu razgovarale.
„Nikad
nismo bile bliske, glavni inspektore, čak ni kao deca. Nismo se razlikovale
samo izgledom, već i karakterom... ali Ketrin je bila moja sestra i moj jedini
preostali rod, nekako sam uvek mislila da će me nadživeti. Sada ću morati i nju
da sahranim.“ Skinula je naočare kako bi obrisala suze. Bez obzira na svađu,
videlo se da iskreno žali za sestrom.
„Kad
ste je zadnji put videli?“ pitao je glavni inspektor Stivens, koji je Simonsu u
kolima izričito napomenuo da ne sme da se meša u ispitivanje, već da sluša,
zapisuje i da će možda nešto i da nauči a visokom momku je to bilo sasvim
dovoljno. Znao je da mu je glavni inspektor dao veliku šansu time što ga je
poveo sa sobom.
„Pre
par meseci.“
„Da li
je ovo njen rukopis?“ stavio je ispred nje papir sa kratkom oproštajnom porukom
njene sestre.
Starica
je ustala i uzela naočare sa komode i zamenila ih sa onima koje je držala u
ruci i zagledala se u hartiju. „Odavno nisam videla njen rukopis, ali da...
verujem da je ovo ona napisala. Uvek je imala lepši rukopis od mog... iako,
nisam sigurna da su ovo njene reči.“
„Kako
molim?“ pitao je Stivens.
„Moja
sestra se nikad nije izvinjavala, niti je od ikoga ikada tražila oproštaj. Da
jeste ne bi dvanaest godina živele udaljene pola milje a nikad ne progovorile
ni reč.“
„Voleo
bih da znam razlog tome.“
„Pravi
razlog je bio moj pokojni muž, koji je prvo bio veren sa njom a kad je saznao
da je ostala trudna sa njegovim najboljim prijateljem, raskinuo je veridbu. Ona
je otišla u Ameriku a posle nekog vremena Džon i ja smo se uzeli. Nakon drugog
rata se vratila, ali mi nikad nije oprostila što sam je zamenila. Znate, uvek
sam važila za ružno pače, ona je bila ta u koju su bili zaljubljeni svi mladići
iz okruga.“
„Sada oprostite
na mojoj direktnosti, gospođo Rivers, ali ovo je veoma značajno za našu
istragu... šta se desilo sa detetom?“ ovo je posebno interesovalo glavnog
inspektora, pošto mu je mrtvozornik rekao da je gospođa Ejden rodila dete iako
su svi tvrdili da nije imala dece.
„Žiži
je sve platio, krivica ga je izjedala i na kraju je sve priznao Džonu.“
„Žiži?“
pitali su u glas oba policajca.
„Gideon...
Gideon Fox,“ objasnila je.
Kad je
nađena oproštajna poruka gospođe Ejden, po otiscima od olovke na ostalim papirima
u notesu su videli da je pisala neku poruku Žiži. Pošto u celom okrugu ne
postoji žena sa takvim imenom nisu znali koga je zvala na čaj kako bi sve
objasnila, ali gospođa Ana Rivers je sve to razjasnila.
„Jadni
Žiži,“ uzdahnula je. „Nikad nije imao sreće sa ženama. Prvo ona tužna priča sa
Meri, onda ona prepredena glumica i na kraju Felicija, bila je draga osoba, ali
previše mlada… strašno je kakvu je
sudbinu doživela.“
„Znači
vaša sestra nije imala dece,“ želeo je da mu se to jasno potvrdi.
„Ne
glavni inspektore, nije... mi smo zadnje iz roda Ivanovih.“ Glavni inspektor je
klimnuo i pogledao u Simonsa koji je sve ovo beležio.
„Da li
ste dobro poznavali, sve supruge gospodina Foxa,“ nastavio je sa svojim
ispitivanjem glavni inspektor.
„Oni su
bili visoko društvo. Nismo se kretali u istim društvenim krugovima, ali bili
smo mu na prve dve svadbe, ovu zadnju smo propustili. Džonu je već tada bilo
loše i šalio se da ćemo ići na sledeću,“ rekla je uz osmeh.
„Znači
bili ste u kontaktu sa gospodinom Foxom?“
„Slabo,
ali dolazio bi povremeno da obiđe Džona kako bi se prisetili starih vremena.
Čovek tek kad ostari shvati ko su mu pravi prijatelji... bio je i na Džonovoj
sahrani i jednom nakon toga.“
„O čemu
ste tada razgovarali?“
„O
vremenu koje je prošlo... mislim da se kajao što tada nije oženio moju sestru...
ili sam barem ja stekla takav utisak... rekao je da bi mu život bio znatno
jednostavniji.“
„Ako
mogu da pitam, zašto je nije oženio?“
„Njegov
otac mu to nikad ne bi dozvolio. Tada je već počeo da stiče svoje bogatstvo i
svom sinu je namenio devojku iz bogate porodice a ne neku siromašnu Ruskinju...
Iako smo rođene ovde, i naš otac je bio Britanac, naša majka to nije bila i za
neke ljude mi smo uvek bile one Ruskinje,“
objasnila je.
„Njih
dvoje su ostali u kontaktu?“
„Da,“
potvrdila je kratko i Simonsu se učinilo da je želela još nešto da kaže, ali je
umesto toga samo stisla usne.
„Hvala
vam, gospođo Rivers, i još jednom primite moje saučešće,“ rekao je glavni
inspektor i ustao. „Još nešto... možete se setiti gde ste bili 29. juna i 13.
jula?“
„Ah,
gde bih bila glavni inspektore... Ovde.“ Pokazala je raširivši ruke.
„Može
to neko da potvrdi?“
Nakon
što se na kratko zamislila, rekla je, „za 29. jun vam mogu tačno reći gde sam
bila, mom Džonu bi bilo 70 godina i bila sam na groblju a sada u subotu sam
skoro ceo dan bila u mojoj bašti a predveče sam bila kod komšinice,“ pokazala
je na kuću pored.
„Hvala
još jednom i doviđenja, gospođo Rivers.“
„Pozorniče
Simons,“ pozvala ga je, „ima možda nekih vesti u vezi sa mojom šoljom.“ Simons
je pogledao u glavnog inspektora preko krova automobila, koji mu je samo
klimnuo.
„Ako se
negde slučajno pojavi, budite sigurni da ćemo vam je vratiti.“
„Ona
stvarno voli te šolje,“ prokomentarisao je glavni inspektor pošto su seli u kola.
„Deo su
nasledstva a i imaju priličnu vrednost,“ rekao je i pitao, „mislite da su ova
dva slučaja povezana?“
Misterija nestale šolje - 2.deo
3.
Nekada davno
posedu Brentam je pripadao ceo Malburi, ali kako su se vremena menjala, tako je
i porodica Konvari bila prinuđena da rasprodaje svoj posed deo po deo. Trinaestom
grofu je ostala samo grandiozna kuća iz elizabetanske ere i hrpa dugova
nasleđena od oca. Kada mu je početkom tridesetih godina dvadesetog veka, stari
Filip Fox izneo svoju ponudu, na grofu je bilo samo da pita, „gde da potpišem?“
I tako
je Brentam, ponos grofova od Konvarija, došao u vlasništvo bogatog
industrijalca Filipa Foxa. Kupio ju je sa svim pokućstvom još je i sve
zaposlene zadržao, na čemu su mu bili zahvalni svi stanovnici Malburija, koji
su na ovaj ili onaj način bili vezani za ovaj posed a grof se preselio u svoju
gradsku kuću u Londonu i nastojao sačuvati ono malo svog aristokratskog ponosa,
koji mu je ostao.
Masivna
drvena vrata je otvorio batler i obavestio ih da je gospodin Fox kod kuće, te
ih uveo u veliki hol i rekao im da sačekaju.
„Trebali
bi mi plaćati da ovde živim,“ primetio je Džouns u trenutku kad se uz
klokotanje spustio lift a vrata se uz zveket otvorila. Iz lifta je istupio
čovek guste prosede kose, velikih plavih očiju i širokih ramena. Uvaženi
gospodin Gideon Fox.
„Ima li
nekih novosti, glavni inspektore?“ pitao je umesto pozdrava, te se rukovao sa
obojicom a glavnom inspektoru nije promakla nervoza kod Foxa. Uvek je više
pažnje obraćao na ponašanje osobe sa kojom je razgovarao a manje na izgovorene reči.
Neverbalna komunikacija je otkrivala znatno više od one koja je izrečena.
„Zato
smo tu.“
Gospodin
Fox im je pokazao rukom na otvorena vrata radne sobe a pošto su se smestili u
fotelje nasuprot radnog stola i odbili ponuđeno osveženje, glavni inspektor je
počeo, „kao što znate u telu vaše supruge smo našli veliku dozu cijanida.“
Čovek
nasuprot njih je klimnuo i gnev koji je bljesnuo iz njegovih očiju nije
promakao ni jednom od njih.
„Ne
razumem zašto. Ko bi to učinio?“ odmahnuo je glavom i duboko uzdahnuo.
„Da li
je vaša žena imala neprijatelje koji bi joj želeli nauditi.“
„Bila
je predivna, draga i nežna osoba koja nikad nikome nije učinila nažao... a to
dete koje je nosila... naše dete, glavni inspektore,“ reči su mu bile oslikane
istinskom bolom, „to je bio blagoslov poslat od samoga Boga. Zaista ne znam ko
bi joj želeo nauditi. Svi koji nas poznaju su bili presrećni zbog nas.“
„Možda
neko iz njen prošlosti,“ predložio je i posmatrao reakciju, „ili vaše?“
„Kako mislite?“
„Da li
vam je neko pretio? Ucenjivao vas?“
Duboko
je uzdahnuo pre nego što je odgovorio, „pretnje i ucene su svakodnevna pojava u
mom svetu. Počev od svakodnevnih zahteva zaposlenih, njihovih šefova, pa sve do
mojih bližih i daljih saradnika. Svet biznisa se zasniva na pretnjama i ucenama,“
rekao je i zagledao se u niskog čoveka okrugle proćelave glave. „Ali niko od
njih ne bi pokušao nauditi mojoj porodici.“ Odmahnuo je glavom nekoliko puta i
dodao, „niko.“
„Ipak,
bih želeo da mi napravite spisak svih koji su vas u proteklih nekoliko godina
ucenjivali.“
„Biće
poduži.“
„Možete
ga sastaviti dok smo tu,“ rekao je glavni inspektor Stivens. „Želimo još jednom
da porazgovaramo sa poslugom.“
„Naravno...
sve što vam treba.“ Ustao je sa namerom da ih isprati, ali glavni inspektor ga
je zaustavio, „još nešto gospodine Fox. Šta je bio razlog svađe između vas i
vaše supruge u četvrtak uveče.“
„Razlog
je bio lične prirode,“ odgovorio je ljutito, „i ne tiče vas se.“
„Itekao
nas se tiče. Sve što se desilo u ovoj kući. Sve što je rečeno se sada tiče
policije,“ odgovorio je ljutito Stivens.
„Bilo
je to lične prirode i nema veze sa njenom smrću.“
Pogled
između Gideona Foxa i glavnog inspektora je potrajao a prvi je Stivens
progovorio, „moj savet vam je da ne napuštate državu, ako ne želite da vas
smatramo beguncem.“
„Kao da
ne želi da nađemo ubicu,“ smrmljao je Džouns čim su izašli.
„I šta
ti to govori?“ Džouns nije odgovorio, razumeli su se i bez reči. Punih osam
godina je bio njegova desna ruka i znao je kako glavni inspektor razmišlja.
Batler
ih je odveo u prostorije namenjene posluzi, gde nisu saznali ništa novo.
Tog
kobnog dana niko od zaposlenih nije bio u Brentamu. Dobili su slobodan vikend
od same gospođe Fox koja je trebala da otputuje u London, ali tamo nikad nije
stigla, umesto toga našli su je na tavanu.
4.
Dok su neki
policajci bili zaokupljeni „ozbiljnijim“ policijskim poslom kao što je istraga
ubistva, pozornik Simons je istraživao slučaj otrovanog psa u Ulici kort, koja
je imala svega šest kuća, ali bile su to najveće i najraskošnije kuće u celom
Malburiju.
„Znamo
da je komšijama ponekad bilo teško prihvatiti nestašluke našeg Lorda, ali on je
bio naša beba.“ Gospođa Mils je pokupila svoje nimalo lažne suze krajem maramice.
„Danas
bih trebao dobiti rezultate kakav je otrov u pitanju,“ rekao je njen suprug i
namestio debele naočare na nosu. „Zamolio sam kolege na fakultetu da naprave
toksikološki test,“ odgovorio je na Simonsov upitni pogled.
„Sumnjate
da ga je neko namerno otrovao?“ Simons je to više konstatovao nego pitao i
zabeležio još jednu činjenicu u svom notesu.
„Ne bih
da pokazujem prstom, ali da, verujem da ga je neko namerno otrovao.“
„Da li
držite otrov u kući... za miševe, pacove,“ pojasnio je pošto nisu odmah
odgovorili.
„Ne,
upravo zbog Lorda nikad nismo držali otrove a i nije humano na taj način
suzbijati štetočine, ma kakve one bile,“ odgovorio je Mils.
Pozornik
Simons je i to zabeležio u svoj mali notes i obećao da će istražiti slučaj, već
unapred ih pripremajući da on verovatno nikad neće biti rešen. Ipak, odlučio je
raspitati se po komšiluku. Jedan otrovan pas može dovesti do celog niza pakosti
i netrpeljivosti među komšijama i ne bi bilo na odmet da se tome stane na putu
već na samom početku.
Izjave
komšija su potvrdile tvrdnju Milsovih, niko u komšiluku nije voleo veliku crnu
nemačku dogu.
~ * ~
„Prošle godine je iskopao ogromnu rupu u našem vrtu. Ceo bazen,“ žalila se stara gospođa Stjuart, koja je živela na samom kraju slepe ulice. „Mils je naravno unajmio radnike da to zatrpaju. Nikad neću shvatiti ljubitelje pasa.“ Privila je na grudi svoju belu mačku i nežno pogladila njeno gusto krzno.
~ * ~
„Polomio mi je magnoliju,“ rekla je gospođa Oldridž, koja je živela prekoputa Stjuartovih. „Svaki put kad bih posadila magnoliju, sledećeg dana je bila uništena. Godinama, pozorniče. Mils je platio svaku, čak mi je i on jednom doneo sadnicu, ali već nakon par sati je bila iskopana i slomljena.“
~ * ~
„Počupao mi je sav paradajz iz staklenika... paprike je ostavio,“ rekao je gospodin Metjuz koji je živeo na početku ulice. „Mils je naravno platio svu štetu. Nemoguć pas. Poslat iz samih dubina pakla.“
~ * ~
„Rekla sam im da ja više neću skupljati otpatke po trotoaru kad njihov pas prevrne moju kantu za smeće,“ strogo je uz prekrštene ruke na grudima rekla gospođa Hil, koja je kao i Metjuz živela na početku ulice. „Da ste samo videli kakav je to krš bio ovde pre par dana.“ Pokazala je na kantu za smeće pored koje je stajao Simons. Kratko je bacio pogled u otkrivenu kantu a zatim napravio korak napred udaljivši se od smrada. „Mils je naravno sve počistio... Mogu samo da vam kažem da ja to ne bih tolerisala.“
~ * ~
Pritužbi na psa je bilo zaista mnogo a uprkos svim „nestašlucima“ pokojnog Lorda, njegov gazda je uvek nadoknadio štetu i iskreno je voleo svog kućnog ljubimca za razliku od njegovih komšija. Ipak, iz kratkog razgovora sa svakim od njih, nije osetio da bi neko poželeo da ga otruje, iako su svi potvrdili da drže otrov za glodare.
Pozorniku
Simonsu je ostalo još samo da uzme izjavu od gospođe Ejden, ali već je slutio
da se neće razlikovati od izjava ostalih komšija u kvartu. Pošto se pozdravio
sa gospođom Hil krenuo je prema najvećoj kući u ulici, ali ga je ona
zaustavila, „nisam je videla već nekoliko dana. Vratila se iz Bata u subotu,
bila je na partiju bridža, ali od tad je nisam videla.“
„Da li se
vratila u Bat?“
„Ništa
nije pominjala, ali vam mogu reći šta bi vam ona rekla na tu prokletinju.“
glavom je mahnula na kuću prekoputa. „Njoj je uvek provalio u šupu. Ne znam
koliko puta su joj popravljali štetu na vratima. Evo... opet su joj razvaljena
vrata.“ Pokazala je ka dvorištu i Simons je radoznalo virnuo iznad niske
ograde.
„Da li
bi joj smetalo ako bih pogledao okolo,“ pitao je i uz pratnju komišnice pošao
ka otvorenim vratima šupe za baštenski alat.
„Gospođo
Ejden,“ pozvao je nekoliko puta.
„Ketrin?“
pridružila mu se komšinica u dozivanju i pokucala na vrata što vode iz kuhinje
u dvorište kuće.
Za to
vreme, Simons je zavirio u šupu i primetio da je u šupi vladao pravi lom. Baštenski
alat je bio srušen, saksije polupane, a kanta za smeće prevrnuta i sve je bilo razvučeno
po zemlji, ali razbijenu bočicu sa otrovom nije video, iako se ponadao da će
naći razlog Lordovog trovanja upravo ovde.
„Pozorniče?“
pozvala ga je komšinica sa osetnim strahom u glasu i pokazala na vrata koja su
vodila u kuću.
Položivši
ruke na staklo, virnuo je unutra i primetio da neko sedi za stolom, bolje
rečeno da neko spava.
„Gospođo
Ejden, pozornik Simons je,“ predstavio se, ali odgovora nije bilo. Izvukao je
belu maramicu iz džepa pantalona i pokušao otvoriti vrata. Bila su otključana.
Ušao je
u kuhinju a neprijatan miris smrti mu je zagolicao nozdrve toliko jako da se
vratio napolje sudarivši se sa radoznalom komšinicom.
„Nemojte
ulaziti,“ zaustavio ju je. „Pozovite pozornika Tomasa i recite mu šta smo
zatekli,“ naredio joj je i napomenuo, „ne smemo ništa da dodirujemo. Uradite
kako sam vam rekao.“ Nakon što ju je ispratio pogledom, duboko je udahnuo a
zatim hrabrije ušao.
Izgledalo
je kao da je plavokosa žena zaspala za kuhinjskim stolom. Ispred nje je bila
jedna ružičasta šolja sa iscrtanim ružama, ukrašena čistim zlatom i poruka na
kojoj je bilo ispisano
Iskreno mi je
žao.
Misterija nestale šolje - 1. deo
Prolog
Nemirno je
sedela u svojoj omiljenoj fotelji. Svaki šum bi joj privukao pogled kroz
otvoren prozor. Kasnio je. To je bilo tako neobično za njega. Povetarac je
pomerio zavesu i na tren su je sećanja odvela u hotelsku sobu na francuskoj
rivjeri. Nedostajao joj je taj opojni miris azurne obale u kojem je nekada
davno toliko uživala. Možda će u njemu uživati ponovo, ako sve prođe po planu.
Možda se tamo preseli. Da, to bi bila dobra ideja.
Lavež
komšijskog psa je razbio tišinu u kojoj su se stanovnici Ulice kort polako
spremali na počinak.
„Prokleti
pas,“ progunđala je u trenu kad je hodnikom odjeknulo kucanje.
Premda
ga je očekivala, iznenadila se. Mislila je da će pre toga čuti zvuk motora ili
barem njegove korake. Virnula je kroz prozor. Nije bilo ni traga od njegovog
automobila i na tren je pomislila da to nije on.
Pokucao
je i drugi put, ovog puta glasnije i nestrpljivije.
Zatvorila
je prozor, i pre nego što mu je otvorila na kratko je zastala pred ogledalom i pogledala
u svoj odraz. Bila je umorna, iscrpljena, ali za ovo je morala imati snage. Ovo
se moralo završiti. Rukom je dodirnula uredno složenu i utegnutu punđu. Malim prstom
je prošla po usnama namazanim crvenim karminom i tek kad se uverila da izgleda
najbolje što može, prišla je vratima i otvorila ih.
1.
Bio je lep
julski dan. Lep na onaj poseban način kad ste srećni što vam pluća puni svež
vazduh. A možda vam je lep zato što ste najzad dobili razlog da se izvučete iz
stare, učmale, zgrade policijske stanice. U slučaju pozornika Simonsa, razlog je bio ovaj
drugi.
Odmah
nakon poziva seo je na crni bicikl, koji pripada policijskoj stanici i čini deo
standardne opreme seoskog „bobija“, i pohitao je ulicama Malburija.
Dosadilo
mu je da svaki dan sedi u kancelariji sa starim pozornikom Tomasom i sređuje
arhivu koja se godinama skupljala u fiokama radnog stola. Kada mu je ponestalo
mesta u fiokama, onda ju je počeo slagati u kutije a kad je ostao bez kutija,
papire je gomilao na stolu. Rekao je da će to srediti do odlaska u penziju, ali
Simons je bio ubeđen da će mu za to trebati najmanje deset godina, jer tempo
kojim je to radio je bio više nego spor. Svaki spis bi uzeo, pročitao ga, nasmešio
se i krenuo da prepričava šta se desilo a onda bi odlutao u neku drugu priču
držeći sledeći papir.
Zahvaljujući
tim pričama, Rob Simons je znao o svakom stanovniku Malburija ponešto, iako je
do sada imao prilike da se lično upozna samo sa pekarom, koji je bio njihov
prvi komšija i sa doktorom Pibodijem sa kojim je Tomas svake večeri igrao šah. Iz
tog razloga je znao da je stara gospođa Rivers, koja je prijavila provalu, u
svađi sa svojom sestrom, gospođom Ejden, da je nedavno (pre dve godine) ostala
udovica i da nema decu.
Zaustavio
je bicikl ispred male kućice obrasle belim ružama i zatekao gospođu Rivers kako
posluje oko cvetne leje koja je rasla pored ograde.
Nakon
kratkog pozdrava i izvinjena što ih je zvala, mladi pozornik je dobio šansu da
kaže onu čuvenu rečenicu, „naše je da služimo i štitimo.“
Soba u
koju ga je uvela, podsetila ga je na salon njegove bake. Vezeni jastučići,
porodične slike, knjige na policama i ručni rad pored fotelje najbližoj kaminu.
Čak je i miris bio sličan, mirisalo je na staru kuću, stare ljude i kolače, ali
žena joj nije bila niti nalik. Njegova baka je bila visoka i snažna žena,
grubih crta lica koje je i sam nasledio a gospođa Rivers je bila njena sušta
suprotnost, mršava, niska starica sa tužnim plavim očima.
„Kad
ste primetili provalu?“ pitao je pošto je odbio ponuđeni čaj.
„U
nedelju, kad sam se vratila iz crkve.“
„Još u
nedelju,“ začudio se. Bilo je to pre tri dana. Upisao je podatak u svoj mali notes
koji je izvadio iz gornjeg džepa uniforme.
„Nisam
bila sigurna da li bih uopšte trebala zvati policiju... U početku sam mislila
da sam samo zaboravila zaključati vrata, ali rezervni ključ nije bio na svom
mestu. Ko god da ga je koristio, stavio ga je pod pogrešan kamen.“ Na te reči
obrve pozornika Simonsa su poletele gore i odmahnuo je glavom, ali je i ovu
informaciju upisao u svoj notes i podvukao je.
„Proverili
ste da li je nestalo nešto od dragocenosti.“ Bio je svestan da ma koliko neko
bio skroman, uvek se nađu neke vrednosti u kući i svi ih drže na istom mestu...
u svojoj spavaćoj sobi.
„Da,
proverila sam i nedostaje samo jedna stvar,“ rekla je tiho obarajući pogled.
„Samo
jedna stvar?“
„Da.
Zato i znam da je neko bio u kući.“
Čekao
je da će mu reći šta nedostaje a kad je informacija izostala pitao je, „šta
nedostaje?“
Umesto
odgovora, starica je ustala i pozvala ga da je sledi. Uvela ga je u trpezariju
i stala ispred vitrine sa uredno složenim porcelanom. Beli servis za ručavanje
sa tankim zlatnim obrubom je zauzimao najviše prostora. Bio je tu i beli servis
za čaj sa sitnim ružama, ali pogled su mu privukle dve ružičaste i bogato
oslikane šolje za čaj. Samo jedna je bila postavljena na kitnjastom tanjiriću, dok
je drugi tanjirić bio prazan a pored je stajala jedna ista takva šolja.
„To je servis
Romanovih,“ objasnila je.
„Romanovih?“
začudio se. „Onih Romanovih?“ pitao je da li misli na nesrećnu carsku porodicu.
„Da,
upravo onih Romanovih,“ potvrdila je. „Moja baka je radila kao sluškinja u
carskom selu i ovo je bio poklon carice Aleksandre kad je odlazila. Uvek je
govorila da je to bila jedna divna a ipak nesrećna žena. Dalek put iz Rusije je
preživelo šest šolja i pet tanjirića, ja sam po mojoj majci nasledila tri šolje
i dva tanjirića.“
„Ko je
nasledio ostatak?“ upitao je iako je već naslućivao odgovor.
„Moja
sestra.“ U glasu joj se osetio bol, ali i tračak netrpeljivosti.
„Da li
imaju neku vrednost?“ pokazao je na šolje.
„Da.
Antikvar je procenio da bi ceo servis koštao nekoliko hiljada funti. Oslikane
su čistim zlatom a izrađene u carskoj fabrici porcelana sredinom 19. veka, tako
da... da, imaju priličnu vrednost,“ rekla je uz dubok uzdah, posmatrajući
šolje. „Ipak, za mene je u pitanju sentiment.“ Prvi put ga je pogledala sitnim
plavim očima u kojima je prepoznao tugu i strah. „Pozorniče, svesna sam da se u
svetu dešavaju ružnije stvari od ovoga, ali sama pomisao da mi je neko bio u
kući...“ zatresla je glavom.
Sve mu
je ovo delovalo kao šala, da nije video iskrenost i pravi strah u očima
starice, verovatno bi pomislio da je u pitanju neka podvala.
„Naravno,
razumem vaš strah. Rekli ste da je ušao uz pomoć rezervnog ključa? Pokazaćete
mi ga.“ Izvela ga je napolje do cvetne leje i podigla jedan beli kamen oštrih
rubova.
„Uvek
ga držim ispod ovog kamena, ali našla sam ga ispod ovog, podigla je drugi beli
kamen okruglijeg oblika, „i ni jedan nije bio na svom mestu,“ pokazala je na
ulegnuća koja su u zemlji ostavili.
„Da li
je neko želeo da se našali sa vama ili da vam napakosti?“
„Odavno
sam iz svog života eliminisala sve koji bi želeli oboje.“
„Voleo
bih pogledati okolo?“ To je bila njegova obaveza. Proverio je sve prozore, s
unutrašnje i spoljašnje strane, ulazna i kuhinjska vrata i ništa čudno nije
primetio. Ako je postojao provalnik, onda je najverovatnije ušao uz pomoć
rezervnog ključa i odneo samo jednu šolju.
„Gospođo
Rivers, moj savet bi bio da više ne držite rezervni ključ na mestu na kojem ga
drže svi,“ rekao je pošto je ušao ponovo u kuću, „i obratite pažnju na vaše
poznanike i ljude koji vam dolaze u kuću.“
„Mislite
li da će se pojaviti?“
2.
Policijska
stanica u Malburiju nalazi se na ćošku zapadne i Ulice park. U pitanju je stara
zgrada, još iz džordžijanske ere. Prizemlje služi kao policijska stanica, u
podrumu se nalazi pritvor, koji nikad nije korišćen a na spratu je uređen stan
za pozornika i njegovu porodicu. Zadnjih dvanaest godina, taj je stan koristio
pozornik Aron Tomas koji se u slikovito englesko selo doselio davne 1946
godine.
„Šolja
kažeš?“ pitao je stari kolega, skrivajući podrugljiv osmeh ispod debelih, sedih
brkova.
„Po
rečima gospođe Rivers, prilično skup antikvitet.“ Trudio se da ne zvuči potpuno
razočarano. Svi policajci vole da pričaju o svom prvom slučaju, prisećajući se
i najsitnijih detalja koji su doveli do njegovog rešenja. Simons je bio svestan
da su šanse manje od nule da će on ikada rešiti ovu provalu.
„Znači,
u pitanju je jedna od onih Romanovih šolja.“
„Da,
kako znate za nje,“ začudio se umorno sedajući na stolicu.
„Celi
okrug zna za te proklete šolje... čak smo imali i izložbu čajnih servisa. Bilo
je to pre par godina, tokom letnjeg festivala. Verujem da je razlog te izložbe
bio samo kako bi se Riversova mogla hvaliti tim šoljama,“ progunđao je i
predložio, „pristavi čaj, hoćeš li?“
Stari,
proćelavi pozornik kao da je ožedneo od silne priče o kitnjastim šoljama za
čaj.
Simons
je ustao i pristavio čajnik u uzanoj priručnoj kuhinji, te iz ormarića izvadio
dve šolje. Ovo su bile sasvim obične bele šolje, bez ukrasa i bez istorije. Kad
bi jedna od njih nestala, niko ne bi zvao policiju. Samo što se ovde nije
radilo o nestanku neke tamo šolje. Neko je bez dozvole ulazio u kuću te žene a
niko nema pravo da ulazi u nečiju zaključanu kuću, bez obzira što je ključ
ostavljen na dohvat ruke i prosto je dozivao provalnika... U pitanju je narušavanje
nečijeg poverenja, intime i krađa, pa neka je to i sitnica kao što je šolja za
čaj...
Verovatno je to učinio neko samo da joj
napakosti... pomislio je. Pitanje je ko bi to učinio i zašto.
„Eto,
dok ti rešavaš slučaj nestale šolje, pravi detektivi rešavaju ubistva,“
prekinuo je njegove misli pozornik Tomas.
„Ima li
nekih novosti u vezi sa Foxovom?“ doviknuo je radoznalo.
Kao i
većina stanovnika okruga Pirst, s velikim interesovanjem su pratili slučaj Felicije
Fox. Porodica Fox je vodila poreklo iz samog Malburija i stanovali su u
Brentamu, velelepnom posedu i upravo u toj kući se desio „nesrećan slučaj“,
kako su ga nazivali novinari a o kojem je brujala cela Britanija. Gospođu
Feliciju Fox, znatno mlađu suprugu uvaženog Gideona Foxa, našli su obešenu o
gredu na tavanu.
„Sada
su već sigurni da je u pitanju ubistvo a ne samoubistvo,“ informisao ga je. Još
prekjuče su se njih dvoje usaglasili da se ne može odbaciti sumnja u ubistvo,
sve dok se ne utvrde sve činjenice. Na žalost njima nisu bili poznati detalji pošto
ni jedan od njih nije bio uključen u samu istragu. Slučaj je vodio glavni
inspektor Stivens, kojeg je Tomas na početku svoje karijere imao prilike da
upozna.
I dok
je pozornik Tomas na glas čitao kratak novinski članak sa najnovijim podacima,
visoki plavokosi momak je zakuvao čaj i procedio ga. Sebi je stavio dve kockice
šećera i prvo poslužio svog kolegu.
„Ne
pominju razlog?“ pitao je.
„Novi forenzički tragovi ukazuju da je u pitanju
ubistvo,“ citirao je delić teksta i pružio mu
novine ako želi sam pročitati, ali odmahnuo je i zavalio se udobno u stolici
koja je zaškripala pod njim i pomirisao čaj.
„Pitam
se kakav je okus čaja iz šolje koja vredi nekoliko stotina funti,“ rekao je
nakon što je srknuo mirišljavi napitak.
„U tom
slučaju bi trebao posetiti staru gospođu Ejden. Ona svima servira čaj u te šolje,
za razliku od njene sestre koja ih čuva kao najveće blago. Znaš da su te
proklete šolje razlog zašto godinama ne razgovaraju.“
„Posvađale
su se zbog šolja?“ čudio se.
„Da...
zapravo ne.“ Srknuo je previše glasno i obrisao brkove. „Naravno da je pravi razlog
svađe bio muškarac. Matori Rivers se, navodno, prvo zabavljao sa Ejdenovom, već
su svi čuli svadbena zvona, a onda je otperjala u Ameriku a njegova ljubav se
preusmerila na njenu sestru. Šolje su bile samo epilog te svađe. Gideon Fox je
bio jako blizak prijatelj sa Riversom.“ Pokuckao je po novinama.
„Misliš
da je možda Ejdenova provalila u kuću svoje sestre i ukrala joj šolju?“
„Simons,
u pitanju je šolja,“ napomenuo mu je suludost daljnje istrage. „Ako želiš da
rešavaš bezazlene seoske zavade, mogao bi onda rešiti i slučaj onog prokletog
psa.“
Momak
je klimnuo i na kratko zatvorio oči i duboko uzdahnuo. Kad je prihvatio ovo
postavljenje, znao je da je u pitanju mirna seoska sredina sa najnižom stopom
kriminala u celoj Britaniji... i nameravao je da tako i ostane. Radovao se mirnom
životu na selu, daleko od londonske vreve i ako je to značilo da treba s
vremena na vreme da rešava sulude slučajeve nestalih stvari, neka tako i bude.
„Našli
su psa?“
„Da,
bio je zavučen u šupi.“
„Nisu
ga videli ili čuli. Nije im se odazvao,“ nabrajao je.
-
Prvo poglavlje možete pročitati ovde: link 2 Ela „Bašta je život, Ela. Upamti to. Sve što će ti ikad trebati da preživiš jesu ...
-
Dana 02. septembra 2013. godine je objavljen prvi post na blogu Pisac u pokušaju, bila je to jedna kratka priča pod nazivom „...
-
Pripovetka "Slikar" je objavljena u zbirci priča Marsonic 28. 1 U svakom čoveku tinja umetnik sposoban da dotakne dušu rečima, g...


