Carstvo reči

Kratka priča Carstvo reči, objavljena je u zborniku Najkraće priče 2015 IK Alma na strani 43. Priča je takođe uvrštena i u moju prvu zbirku priču istoimenog naziva "Carstvo reči" a knjiga je dostupna na linku.


Postoji jedna soba, neko bi rekao zagušljivi sobičak bez prozora, ali to će samo slepac reći koji ne vidi bogatstvo koje se u toj odaji skriva.
Naime, soba je sačinjena od knjiga a svaka knjiga su vrata u novi svet. U svakom od njih postoji ista takva soba sa knjigama, čineći tako beskonačno carstvo reči.
Svako ima pravo ulaska u magičan svet reči, ali mora biti svestan rizika, zato što se iz njega teško izlazi.
Reči, ta divna i divlja stvorenja, oštrije su od britve a snažnije od mača i poseduju veliku moć. Mogu da te zarobe i drže zatočenog godinama, da te drže budnog noćima i zavode te svojim čarima vukući u svoj svet sve dublje i dublje, sve dok sasvim ne izgubiš pojam o vremenu i svaku vezu sa spoljnim svetom.
Posebno moraju biti pažljivi oni koji poseduju moć reči. Nijedna moć ne dolazi bez odgovornosti i mora se koristiti mudro. Zato i postoje čuvari reči, oni koji ih skupljaju, čuvaju u knjigama, a knjige u sobama, za sve one koji su dovoljno hrabri ući u magično carstvo reči.

Autor Daniela Vrškova aka Dana Hill
Fotografija pixabay.com

Brige običnog čoveka





Šta to muči običnog čoveka
a da nije muka svakidašnja,
kako račune platiti i decu nahraniti,
možda ga muči ko će na izborima pobediti
i koga će u sledećih par godina psovati.
Da li ga muči tesna obuća dečja 
i jakna već previše kratka 
ili da li će izdržati koalicija.
Možda ima drugih briga,
ko će ove godine u derbiju pobediti
ili da li će omiljeni teniser pehar ljubiti.
A možda ga muči plata mala 
i kako da skrpi da mu deca napokon vide malo sveta 
da se i oni „ko sav normalan svet“ 
na plaži sunčaju i u plićaku brčkaju, 
a možda vodi brigu o onoj što je pokazala gaće,
koga će sa Farme da izbace ili u Parove da ubace.
Možda se brine da mu plata i ratu za kredit obuhvati 
a možda šta će se desiti u omiljenoj mu seriji.
I tako prolazi godina za godinom
u kom običnog čoveka tište stvari razne,
one bitne i one manje bitne 
i odjednom se nađe u krevetu bolničkom
psuje doktore nesposobne i lekove previše skupe, 
zar je on toliko godina od plate za zdravstvo izdvajao
da bi sada kod privatnika išao.
I za njim, na kraju puta,
plakaće samo ona deca što su tesnu obuću nosila
i jednom, preko sindikata, se u moru Jadranskom kupala,
a svi ostali za njega neće ni znati, 
ko je bio taj običan čovek kog su tištale sve te nebitne stvari.

Autor Dana Hill 
Fotografija freefitnesstips.co.uk 





















Veliki "opasni" Vuk

Priča je uvrštena u moju prvu zbirku priča "Carstvo reči".


U zadnje vreme svi nešto 
navališe na jadnog Vuka i njegovu ćud
a niko da primeti njegov nov kaput.
Uporno ga on oblači i svlači,
al' niko jadnog Vuka da pohvali,
da mu kaže,
ijao Vuče, što ti lep taj nov šinjel.
Gde si ga kupio?
Kol’ko si platio?
Ne, samo ćud, ćud i ćud.
E kad ćud, onda će sad videti
kakav je vučji sud.
Kakav može Vuk sve biti,
kad mu niko ne hvali nove stvari.
Grrrrrr....


Duboko u šumi, daleko od očiju radoznalih, u jednoj instituciji zatvorenog tipa za rehabilitaciju psihičkih bolesnika, živi jedan Vuk izgorelog repa, obična senka nekada davno ponosnog, velikog i opasnog Vuka.
Poludeo je, skoro pa sasvim. Izludiše ga svi… i prasići, i jarići, a onu malu da mu niko ni ne pomene, poludi čim vidi crvenu.

Ali da krenemo sa pričom od samog početka…

Svojevremeno je, ako niste znali, naš Vuk bio ugledni građevinski inspektor i kao pošten državni službenik koji poštuje sve zakone, i odluke, i pravilnike, i uredbe… prasićima je naredio rušenje dva nelegalna stambena objekta, barem onog što je od njih ostalo. Onaj od slame, srušio se sam, dok je daščara, nakon prvog jačeg vetra, bez krova ostala, ali ajde neka im je na volju, on je odlukom suda srušio te "kuće" do temelja. I ajde Vuče pomozi... posavetuje ih on da od cigle kuću sagrade. Nabave oni sve potrebne dozvole i kad je tehnički prijem trećeg objekta radio, mangupi jedni, osvete željni, dok je dimnjak pregledao u kaminu upalili vatru i spalili mu rep celi. 
I to im nije bilo dovoljno, još su i celu priču naglavačke izvrnuli i pred celim svetom ga ponizili.
Povukao se Vuk u osamu, duboku negde u hrastovu šumu, i sve je u najboljem redu bilo dok se u komšiluk nije doselila ona raspuštenica sa sedam jarića. Ona na posao, viče na decu da nikom vrata ne otvaraju, a oni mangupi ceo dan po šumi lunjaju a njemu dosađuju…. „daj Vuče vode… daj Vuče hrane“. Ovi stariji jarići su mlinaru vratilo slomili, "daj Vuče pomozi"  zamoli ga Koza, „… nema ko ni decu da mi čuva, ajde Vuče ti si najbliži.“ 
I šta će Vuk, ionako nema posla, može on i jariće da čuva. Posle, igra se s njima žmurke, ova mala se u satu zaglavila, došli vatrogasci, panduri, hitne i socijalne službe i „…otkud vama, gospođo, ideja da vam Vuk jariće čuva?“ i od jadnog Vuka umalo da naprave pedofila.
Posle toga, zavukao se Vuk još dublje u šumu taman na putu za bakinu kuću. I dok je u bašti svaki dan radio, s jednim devojčurkom se upoznao. Dete nosilo crvenu kapicu i svaki dan na putu k svojoj baki lepo se i kulturno javi... i pita za zdravlje, i curetak se sažali nad Vukom spaljenog repa a mršavom ko kost i koža, i ostavi mu malo hrane da nešto u bašti labrcne. A mala opasna, hranila ga tako svakog dana, baka se već žalila što je mama porcije smanjila, al’ nije njemu na pamet palo da to mala radi namerno. I jednog dana, nevaljalica mala, priznala je Vuku da ima momka, kaže, „…mama ga ne voli pa se s njim tajno u šumi nalazim i ajde Vuče pomozi… neću ga dugo videti… moram se s njim oprostiti… odnesi babi ručak… evo ti moja crvena kapica, baba je ionako slepa neće ništa da primeti.“
Ijao... sreo ga drvoseča i prepoznao kapicu, "...gde je Crvenkapica... i gde je Crvenkapica i šta si uradio s njom?" Zove mamu, zove babu, nađu panduri njegov dosije i još u njega upišu da je ubio devojku a ona s momkom pobegla, javila se posle par nedelja s Novog Zelanda.
I šta će jadan Vuk da radi, nego da se u ludaru prijavi, da ga, lepo, tamo zatvore a mogu i da ga leče, samo da više nikog ne vidi i nikom ne pomaže, dok samom sebi prvo ne pomogne.

Autor Dana Hill
Fotografije: thegreenhead.com i fanpop.com

Imelda


Gusenica Imelda, voli da šeta po granama. Ujutro krene gore, uveče se spusti dole, a ono što usput pojede, sve sa sobom ponese. Jeste, debela je, takva je oduvek bila. Od malena je lišće volela. Te sočne zelene zalogaje, ko njima još odoleti može? I kako onda zameriti Imeldi što joj se stomak po granama vuče, kako drugačije da se jedna gusenica kreće?
Jedne večeri kad je s krošnje silazila, načula je razgovor svojih komšija, onih koje je prijateljima zvala.
„Ja se čudim kako ona, uopšte, uspeva da se dovuče do samoga vrha, kad je toliko debela,“ šaputao je pauk muvama.
„Uskoro nećemo imati ’ladovine da se u njoj sakrijemo, a za to ćemo Imeldu da krivimo,“ zabrujale su muve odgovor.
Na te reči, Imelda se rastuži, začauri, a nesreća je posve ispuni. Sve joj u glavi bruji od prekornih pogleda i vrteške uvreda. 
Prespavala je tako dane i noći, izgubljena u vremenu, nadajući se da će bol od podsmeha proći a rane od izdaje na srcu zarasti. 
Onda, jednog jutra, prasnu Imeldina čaura i gusenica raširi svoja krila šarena. Sve se prevrće i obrće, oko krošnje obleće. Kao perce laganu Imeldu povetarac oko jabuke nosa, na radost i divljenje njenih stanovnika. 
Više nije debela i ružna gusenica, razlog šala i podsmeha, već šareni leptir kojem se svako divi. 
Imelda se pozdravila sa svojim komšijama i odlepršala do livade gde raste mirišljavo cveće da sebi nađe prave prijatelje. 





Autor Dana Hill
Fotografije: babyanimalzoo.com i imgkid.com

999


Za sve je kriva Doli

Svet se promenio. 
Ljudska rasa je dovedena na samu granicu egzistencije a neplodnost se kao zarazna bolest proširila među ljudima. Sve je bilo manje žena koje su mogle začeti dete prirodnim putem, a još manje onih koje bi zdravo dete donele na svet. Veštačke oplodnje, surogat majke... lečenja... molitve... više ništa nije davalo rezultate.
Zemlja je postala planeta starih. 
Da li je to bila božja kazna ili su ljudi kaznili sami sebe, pitanje je kojim će se baviti malobrojni vernici, zato što su ljudi sebi našli novog Boga, zove se Međunarodna institucija za ljudsko kloniranje osnovana od strane Ujedinjenih nacija. Institucije koja je jednom u istoriji čovečanstva donela rezoluciju protiv kloniranja ljudi kao nemoralnog čina a sto, i kusur, godina kasnije je bila prinuđena poništiti ovu odluku zarad očuvanja ljudske rase. 
IHCI (International Human Cloning Institution) je većini dao ono što im je Bog uskratio – decu, ako se, uopšte, ta stvorenja mogu nazvati ljudima. Ličili su na ljude, ponašali su se kao ljudi i o sebi misle da su ljudi. U početku su to bile savršene kopije svojih „roditelja“ – naručioca, samo unapređene. Fizički i mentalno naprednije verzije. 
Nekoliko dekada kasnije oni na koje se donedavno blagonaklono gledalo, onih koji su bili blagosloveni prirodnim začećem našli su se u manjini.
Kako to kod ljudi obično biva nastala je podela i napokon je došlo do onoga u čemu smo mi ljudi najbolji - rat. 
Ljudi ili „nečisti“, kako im je vremenom nadenut nadimak od strane Kloniranih, ili Evoluiranih, kako sami sebe zovu, nisu imali šanse. IHCI se odmetnuo od Ujedinjenih nacija i postavio na čelo Evoluirane rase ljudi. Po svaku cenu su hteli zaštiti svoje kreacije, svoje bogatstvo a ljudi su se samo borili za svoje mesto u ovom novom svetu najbolje što su mogli. 
Nauka i tehnologija su izvojevali pobedu Evoluiranih. Njihovim supervojnicima su rane zarastale brže, duže su mogli izdržati bez hrane i vode i bili su spremniji za rat. Čak ni pomoć izdajnika kloniranih ljudi, onih koji su se još uvek sećali svojih predaka, nije bila dovoljna da nečisti pobede u ratu. 
Poraz je bio neminovan a kazna prestroga.
Nečisti su zatvoreni u posebne rezervate i odeljeni od ostatka ljudske, sada naprednije, klonirane rase.
Oformljeno je 999 rezervata širom zemljine kugle.
Devetstodevedesetdevet kriznih područja. Devetstodevedesetdevet žarišta. Svako malo se neki od rezervata bunio i sve pobune su krvnički ugušene. 
Ali da ironija bude veća plodnost kod ljudi je rasla iz godine u godinu i uskoro su svi rezervati suočeni sa istim problemom - prenaseljenošću. 
Priroda se borila za čovečenstvo na svoj način.


Klikni za nastavak

Autor Dana Hill
Fotografija preuzeta sa imgsuccess.com

Kad bih samo znala


Kad bih samo znala 
s koje planete sam pala
da se na nju vratim 
i ovu zaboravim.
Nema ovde više pomoći, 
samo što dalje pobeći.
Zemlja je uništena, 
odmazda se bliži
neće Mati još dugo 
nestašnu decu da trpi,
lupiće par šamara, 
udeliti nekoliko kazni
a ko preživi nek' se posle diči.
Ništa bolje nismo ni zaslužili.
Uostalom, 
šta drugo da očekuje od ljudi
pogledajte samo šta brat bratu čini.
Biju se i kolju za komadić zemlje
umesto da zajedno hleb mese,
a bolji život za sve grade.
Zato,
Kofere sam već spakovala 
još samo prevoz da stigne
da odem što dalje odavde
i više se ne osvrnem.

Autor: Dana Hill
Fotografija: universe-beauty.com

Sladoled torba


Priča je uvrštena u moju prvu zbirku priča "Carstvo reči" a više o tome kako možete nabaviti knjigu saznaćete na linku.


Nosila je torbu u bojama svoje omiljene letnje poslastice, sladoleda. Donji deo torbe i ručke, su bile u boji, slatkog greha kojem teško odoleva, u boji čokolade, gornji deo torbe je bio prljavo roze, kao nestašni punč, a ove dve linije je presecala nežna boja stare dobre vanile, osnove svakog dezerta. U sredini torbe je bio zlatni amblen firme koja je dizajnirala torbu i uvežbanom oku nagoveštavala koliko je vlasnicu koštao luksuz koji je sebi dozvolila. Ako se voziš gradskim prevozom to ne mora da znači da sebi ne smeš dozvoliti fine stvari, možda samo ne želiš da se nerviraš u saobraćaju i mučiš sa traženjem mesta za parkiranje.
A u torbi je bio ceo njen život i svo bogatstvo koje poseduje. Novčanik sa malo keša, ali i svim karticama, bankovnim, ali i raznim članskim, koje nosi više iz poštovanja prema onima od kojih je dobila nego zbog potrebe. U jednoj koverti su plaćeni računi a u drugoj oni koji čekaju drugi deo plate kako bi bili izmireni. Tu su naravno i dokumenta, jedno otvoreno pakovanje žvaka i cela jedna biblioteka smeštena u elektronskom čitaču. Naravno da je u posebnoj pregradi i mali neseser sa grickalicom, omiljenim ružom za usne, neizostavnom crnom maskarom i olovkom za oči, pudrijerom i malim ogledalcem koje posluži svrsi kad u blizini nema velikog. U istoj pregradi je jedan češalj, da se popravi frizura nabrzinu kad je to potrebno, mala bočica omiljenog mirisa i krema za ruke. U drugom neseseru je beli i crni konac i igla, ubodena u niti, par dugmića i jedne male makazice, ne previše oštre, ali posluže svrsi za nedaj bože. Treći neseser skriva lekove, prašak za prehladu, analgetik, pastile za grlo i lek za smirenje. Tu je i malo pakovanje papirnih i higijenskih maramica, kao i mala kutijica sa higijenskim potrepštinama za one dane. Sve je to bilo smešteno u srednjem delu torbe ispod rajsferšlusa. U jednom bočnom džepiću torbe je mobilni telefon sa svim potrebnim i nepotrebnim kontaktima i neizostavni punjač, a u drugom ključevi od stana, koji je delimično kupila od nasledstva po pokojnoj babi Miri, očevoj majci, čija je bila jedina unuka a drugi, veći deo novca je pozajmila od banke, i još dugo neće moći reći da je stan njen, ali barem je, što bi se reklo, na svom. Ne vuče se više po kirijama, i hvala bogu nije više podstanar kao u studenstkim danima kad je stanovala kod stare gospođe Jeftić, koja je više brinula njene brige od nje same i znala više o njenom životu od rođene majke.
Ceo jedan život krije torba u bojama sladoleda što štrči u crnini zimskih kaputa.
Zvuk Mocartove male noćne muzike ju je naterao da otvori torbu i prvo je proverila broj pozivaoca. Ne voli da se javlja u javnom prevozu i na taj način postane centar pažnje ostalih putnika. Ima običaj da prekine poziv i pozove pozivaoca kad izađe iz autobusa, ali ovo je bio poziv koji se ne odbija. 
Na prve reči sagovornika je skočila na noge a na druge potrčala ka vratima pričajući, „da, da... odmah dolazim. U koju bolnicu ju dovoze? Ne, nisam daleko,“ odgovorila je dok je izlazila napolje čim su se otvorila vrata i htela je potrčati svim silama, ali ju je zaustavio dečji glas. „Gospođo... vaša torba.“ Zahvalno je pogledala u male plave oči koje još treba da se nagledaju sveta i tiho se zahvalila.
Tek kad je uhvatila ručke svoje sladoled torbe, sada uflekane od prljavog poda autobusa, shvatila je koliko je dragoceno, ne torba, ne stvari u njoj, već poštenje, koja se, na svu sreću, još uvek, može sresti na svakom koraku i u svakom obliku i bilo joj je drago što je upravo tog dana nju našla.


Autor:Dana Hill
Fotografija: navybluekatespade.tumblr.com

Kalibracija