Nevolja kuca tri puta - 2


3

Kira

Ovo je bio dan kad sam trebala odvesti decu u školu, kad sam trebala obaviti razgovorom sa Zoinom učiteljicom a onda sam se trebala naći sa Enom i njenim novim, zagonetnim, klijentima. I ovo je bio dan kad je moja honda odlučila da mi okrene leđa i prepusti me na milost stranca.

„Mama... ali zakasniću,“ negodovao je Alek sa zadnjeg sedišta. „Zovi gospođu Treviso, molim te,“ moljakao je i dizao mi pritisak.

„Alek, prestani da zanovetaš. Već su otišli,“ brecnula sam se.

Dovoljno je što ću je morati moliti da vas pokupi iz škole, gunđala sam sebi u bradu dok sam se u isto vreme molila automobilskom bogu da usliši moju molitvu... molim te, samo do škole... izdrži, barem, do škole. Zatvorila sam oči i pokušala još jednom startovati motor, ali uzalud. Nije davao znake života.

„Poslala sam poruku Džejku. Doći će po mene,“ rekla je ponosno Džesa i još više me iznervirala. Njoj kao da je postala životna misija svakodnevno me izbacivati iz takta.

„Ne. Ne ulaziš u kola sa njim. To sam ti već rekla,“ odgovorila sam ljutito.

„Zašto moraš biti takva kučka,“ pročitala sam joj sa usana u retrovizoru i izbrojala do pet kako ne bih planula, jer sada, stvarno, nisam imala, niti živce, niti vremena za novu svađu i obračun sa njenim dugačkim jezikom.

„Mama, ja moram da piškim,“ javila se Zoi.

„To je to. Izlazite iz auta,“ naredila sam i pokušala povratiti kontrolu koja je nestala sa svetlima na kontrolnoj tabli automobila. „Džesa, vodi Zoi da piški a ja zovem taksi.“

„Ali zakasnićemo,“ Alek je nastavio svoju žalopojku. „Ne smem da kasnim na trening. Trener Smit je to zabranio. Izbaciće me,“ negodovao je dok sam birala broj taksi službe.

„Alek, prestani, najbolji si mu...“ zvuk sirene me je prenuo i naterao da pogledam u crvena sportska kola koja su se zaustavila pored mog pokojnog minivana.

„Dobro jutro komšinice, imate problem sa kolima?“ pitao je gospodin veliki pisac sa svojih visina.

„Neće da upali,“ odgovorila sam, dok me je glas dispečera pitao odakle mi treba prevoz i da taksi može da stigne za petnaest minuta.

„Žurite u školu? Ovde na trećoj?“ pitao je pokazujući pravac.

„Da,“ potvrdio je Alek sa nadom u očima.

„Idem u tom pravcu. Povešću vas. Nije problem,“ ponudio se. Pogledala sam na sat, svesna da ako budemo čekali taksi svi ćemo zakasniti. Tako da sam rekla ženi sa druge strane da ću ih nazvati kasnije.

„Plašim se da se nećemo smestiti.“ Odmerila sam crveni audi preda mnom.

„Ima sasvim dovoljno mesta,“ uveravao me je.

Izašao je iz auta u isto vreme kad su se moje ćerke pojavile na ulaznim vratima i otvorio gepek i tamo smestio Alekovu sportsku opremu i ranac, i čekao da mu i mi ostali predamo svoj prtljag, jer sa svime što smo mi vukli sa sobom teško da bi se smestili u njegov sportski auto.

„Jesi li zaključala?“ doviknula sam.

„Naravno da jesam.“ Džesa se vratila do ulaznih vrata da mi to teatralno i dokaže.

„Idemo sa gospodinom Blekom?“ pitala je Zoi od koje je uzeo mali ranac, a onda i Džesin ruksak.

„Da, gospodin Blek je veoma ljubazan što nam je ponudio prevoz i zato pazite kako se ponašate,“ govorila sam im dok su se pakovali na zadnje sedište i radoznalo razgledali okolo.

„Ali on je stranac a rekla si da ne smemo ulaziti strancima u auto,“ odgovorila je pametnica koja se ugnezdila između Džese i Aleka.

„Gospodin Blek nije stranac. On ja naš prvi komšija i svi ga poznajemo. Uostalom, idem i ja sa tobom, tako da je u redu,“ odgovorila sam pošto smo najzad krenuli.

„Imate dovoljno mesta tamo pozadi?“ pitao je decu i pogledao u retrovizoru.

„Ne,“ gunđala je Džesa. Nisam je videla ali mogla sam se kladiti da je ponovo kolutala očima.

„Do škole ćete izdržati,“ rekla sam im dok je osećaj neprijatnosti pokrivao zahvalnost koju sam osetila prema komšiji. 

„Gospodine Blek, zašto imate tako mala kola?“ pitala je Zoi.

„Ne znam... meni su dovoljna.“

„Kad ste sami, valjda jesu,“ pametovala je otpozadi a on je potražio njen pogled u retrovizoru i široko se osmehnuo.

„Koji si ti razred kad si tako pametna?“

„Idem još u školicu a posle ću ići u školu, isto kao Alek i Džesa, ali ja ću bolje da učim od Džese. Nju interesuju samo momci, ali neću moći biti sportista kao Alek, zato što imam astmu i ne smem da trčim,“ brbljala je.

„Ko ti je to rekao?“ nastavio je Blek razgovor samo sa njom.

„Mama i doktori... a znam i sama, nisam glupa.“

„Eh pa malecka, mogu da ti kažem da mama i doktori nemaju pojma.“ Ponovo je potražio njen pogled u retrovizoru. „Kao dete i ja sam imao astmu a znaš šta sam bio sa šesnaest godina? Prvak okruga u plivanju u četiri discipline. Četiri,“ naglasio je.

„Mama, jesi li čula, mogu li i ja na plivanje?“ rekla je oduševljeno a ja nisam znala da li da mu budem zahvalna na ovome ili da ga opaučim po toj nadmenoj glavi.

„Prvo moraš da nađeš dobrog instruktora koji će te naučiti pravilno disati,“ odgovorio joj je. „To će ti pomoći i kod napada, jer pravilno disanje je ključ. Upamti to. Onda ne smeš u bazene koje imaju previše hlora, već samo u one sa slanom vodom. Ti su najbolji.“

„Dobro, upamtiću to.“

„I na kraju, prvo ti doktor mora dozvoliti plivanje, jer nisu sve astme iste... razumeli smo se?“

„Da,“ klimala je glavom. „A čime se vi bavite?“

„On je pisac, već smo ti rekli,“ odgovorio je tiho Alek.

„Mamin omiljeni pisac.“ Javila se Džesa cerekajući se pozadi kao mala veštica.

„Stvarno?“ Odgovorio je Blek i osetila sam njegov pogled ali nisam ga uzvratila.

„Da, jedan od mojih omiljenih pisaca trilera,“ odgovorila sam kako bih prekinula ovaj razgovor i na kraju ipak susrela njegov iznenađen i pomalo posprdan pogled.

Kad smo se doselili bila sam oduševljena što mi je prvi komšija slavni Sajmon Blek, ali kasnije kad sam uvidela koliko je arogantan i nadmen, prestala sam da uživam u njegovim romanima. Zanimljivo, kako vam ličan utisak o autoru može pokvariti užitak čitanja njegovih dela.

„Drago mi je da to čujem, a koji je tvoj omiljeni pisac?“ pitao je Džesu, posmatrajući je u retrovizoru.

„King,“ odgovorila je samouvereno. Blek je samo klimnuo skrivajući osmeh a onda se Alek ubacio u razgovor, „nije istina.  Roulingova je njen omiljeni pisac. Zaljubljena je u Drejka Malfoja.“ Cerekao se.

„Nisam.“

„E baš jesi.“

„Dosta,“ naredila sam. „Ne morate se uvek prikazivati u najgorem svetlu.“ Pogledala sam u Bleka kome se izraz lica stvrdnuo.

„Izvinite zbog toga,“ rekla sam.

„Sve je u redu, to su samo deca.“

Na sreću, škola je bila iza ćoška i ovoj čudnoj vožnji je došao kraj.

„Hvala vam,“ rekla sam mu dok nam je delio torbe iz gepeka.

„Nema na čemu,“ odgovorio je. Pozdravio se. Seo u kola i samo nestao, dok je Zoi uporno zanovetala svojim pitanjima.

„Kad ćeš mi naći instruktora disanja... kad ćeš me odvesti na plivanje... gde u Pertu ima bazen sa slanom vodom?“

Džesa se nije ni pozdravila sa nama, odmah je pošla ka grupici na parkingu okupljenoj oko crnog auta i tačno sam znala da je među njima onaj mali probisvet zbog kojeg je pogubila glavu moja kći.

Bože, kako mi je sada nedostajao Henri. Uvek je govorio da će Džesini udvarači biti njegova briga i da će svaki morati prvo da prođe njegov test pre nego što će se zabavljati sa njegovom princezom. Međutim, i taj teret pao na moja leđa koja su polako počela da pucaju pod pritiskom.

„Čini se da mi nije kupio loptu,“ primetio je razočarano Alek, pre nego što je otišao na trening a ja sam sa Zoi pošla u njen razred obaviti razgovor sa učiteljicom i doživela još jedan šamar.

Zvala me je kako bi me upozorila na Zoino autokratsko ponašanje, koje postaje opterećujuće za ostalu decu u razredu. Rekla je da se deca, ali i drugi roditelji sve češće žale na nju. Insistirala je da popričam sa njom i savetovala mi je da potražim pomoć dečjeg psihologa.

„Zoi je divno i pametno dete, i zaista imamo razumevanje za njenu bolest, ali počela je to da iskorišćava kako bi manipulisala ostalom decom. Svima naređuje i uvek mora biti po njenom.“

Nije bilo ni malo prijatno čuti sve ove reči a što je najgore od svega, i sama sam bila svesna toga. Zoi se tako ponašala i kod kuće a meni nije palo na pamet da će to preneti u školu.

„Sva deca joj se bez pogovora povinuju, jer se plaše da će imati napad. Šta je najgore od svega, juče je počela da glumi da ima napad a kad je dobila ono šta je htela, napad je prestao.“

Ovo me je dotuklo. Prošle je godine imala astmatičan napad u obdaništu, deca su to sigurno upamtila a ona je počela to da iskorišćava.

„Još nije kasno, gospođo Milman. Ona je mala, sve se to još može ispraviti, ali ne sme da se čeka,“ rekla je učiteljica i pokazala na moju crnokosu curicu koja je upravo naredila jednoj devojčici da joj odmah da svoju lutku a onda se pobedonosno osmehnula. Meni je ostalo samo da duboko uzdahnem i obećam da ću se pozabaviti time. Morala sam, i to pod hitno.

Nakon izlaska iz škole pozvala sam taksi koji me je odvezao do centra gde sam se našla sa Enom u kafeu.

„Nisi mi rekla šta da ponesem pa sam uzela samo portfolio,“ rekla sam stavljajući torbu na praznu stolicu, pošto smo se kratko zagrlile i pozdravile.

„Nisam ti rekla, zato što Ana zna ko si. Već smo sarađivale sa njom i znam da je oduševljena tvojim radom.“

„Koja Ana?“

„Porter... Marina projekat,“ objasnila je.

„Ah, tako kaži... sada znam.“ Više sam pamtila projekte nego ljude. Poseban problem je za mene predstavljalo povezati ime sa licem. Znala bih da mi je osoba poznata odnekud ali ne bih mogla povezati odakle, čak ni kad bi se predstavila.

„Sa partnerima je otkupila Norton i sada je ona glavna urednica i brend menadžer.“

„Iz nautike je prešla u izdavaštvo?“ čudila sam se.

„Brend menažder je brend menadžer.“ Slegla je ramenima ali ja se nisam mogla složiti s njom. Brend menadžer je jedno a glavni urednik nešto sasvim drugo. Za to moraš da poseduješ ogromno znanje iz te oblasti i ljubav prema njoj, ali nisam želela suditi unapred. Mene je najviše interesovalo šta se od mene traži a ne da li je neko kvalifikovan za posao koji je odabrao da radi.

Poručila nam je kafu koju smo ispile dok smo se dogovarale kako odraditi sastanak, jer obično je ona sama ugovarala poslove ali je Ana insistirala na mom dolasku, te je ipak bio potreban određeni dogovor kako bi nastupile kao tim.

„Kao u dobra stara vremena,“ rekla je Ena pošto smo krenule ka modernoj zgradi prekoputa kafea.

Na moje iznenađenje Ana Porter je zaista poznavala moj rad. Žena je bila mlađa od mene, crne kose odsečene u ravan bob. Odavala je utisak sposobne poslovne žene. Navodno je nastavila da me prati i nakon naše saradnje. To me je prijatno iznenadilo a ona druga stvar koja me je iznenadila je da nas je u njenoj kancelariji čekao dobro mi poznati pisac.

„Poznajemo se. Prve smo komšije,“ rekla sam Ani pošto sam se nakon prvobitnog trenutka zbunjenosti rukovala sa njim.

„Nije li ovo zanimljiva igra sudbine.“ Nasmejala se Ena.

Da sudbina sigurno ima neki čudan smisao za humor, pomislila sam.

 

4
 

Sajmon

Sedeo sam u kancelariji Ane Porter, suvlasnice izdavačke kuće Norton, brend menadžerke i moje nove urednice. Utonuo sam u belu fotelju i pogledom švrljao okolo i zaključio da ništa nije ostalo od Džefove stare kancelarije. Kao da matori ovde nikad nije sedeo. Kao da nikad nije vladao svetom izdavaštva sa ovog mesta.

Nekada su na desnom zidu od vrata bile drvene police sa gusto složenim knjigama koje su zamenjene belim policama sa pažljivo uređenim detaljima tako da su se na njima isticali najnoviji hitovi Norton izdavaštva. Bela je bila i komoda na suprotnoj strani koja je zamenila onu od masivnog orahovog drveta na kojoj je uvek bila tacna sa lepim izborom alkoholnih pića. Sada je na tom dosadnom belom komadu nameštaja stajala neka srebrna statua i sam bog zna šta je ona predstavljala.

Nestale su i njegove stare kožne fotelje u koje se uvukao smrad cigara, jer taj čovek nije prestao da puši u kancelariji, čak ni kad su doneti svi mogući zakoni i pravilnici koji su to zabranjivali. Bilo je ovo njegovo carstvo i „neće meni neki dripci naređivati da li smem da se trujem. Moja pluća, moja kuća, moja pravila.“ Ipak, nakon nekih kazni morao je da se odrekne svojih kubanki, barem na ovom mestu.

Mračne zelene zidove, prekrili su bleštavom belom i stekao sam utisak da su duh matorog Džefa pokušali isterati prokletom varikinom, ali nisu u potpunosti uspeli u tome. Njegov duh je još uvek obitavao u ovim prostorijama. Video sam ga u pogledu zaposlenih za koje mogu da garantujem da su priželjkivali starog šefa natrag, jer ovi bilmezi nisu imali pojma o izdavaštvu a ja sam njima bio dužan još tri knjige.

„Zašto su nam potrebni novi dizajneri?“ pitao sam ne skrivajući svoju ozlojeđenost. „Šta ne valja sa ovima koje imate. Niste valjda i njih najurili. Majlo je uvek odradio odličan posao.“

„Niko nije najuren, Sajmone.“ Pogledala me je na kratko podižući pogled sa telefona. Ta prokletinja joj je non stop bila ispred nosa i to me neopisivo nervira. „Neki su jednostavno odlučili potražiti svoju sreću drugde. Ne mogu se svi uklopiti u novu viziju naše kompanije. A ako brineš za Majla, on je ostao i dobar je, zaista jeste, ali Kira je fenomenalna. Videćeš i sam,“ uveravala me je i ponovo zabila nos u telefon.

„Bio sam zadovoljan sa Majlom i ne vidim zašto nam je odjednom potrebna promena.“

Čovek je uvek korektno odradio posao. Znao je kakva je korica namenjena kom žanru i držao se ustaljenih normi, zato što je Džef, najviše od svega, mrzeo filozofiranje. Uostalom, po takvim koricama su me ljudi poznavali i znali da je u pitanju moja knjiga i zato mi nije bilo jasno zašto sada, pred kraj serijala, to moramo menjati.

„Sajmone, ti si naš najbolji i najpopularniji pisac,“ rekla je spustivši telefon na sto i zagledala se u mene. „Tvoja knjiga će biti prva objavljena u novoj ediciji, mojoj ediciji i za moju zvezdu želim samo ono najbolje.“ Pokušala je laskanjem da me pridobije. Nije uspevala u tome.

„Ne znam kako će to moji čitaoci prihvatiti.“

„O bože, Sajmone, tebe obožavaju. Imaš čitavu armiju vernih čitalaca, ali ono što nemaš su mladi fanovi, oni koji tek otkrivaju žanr. Oni su naš cilj. Ovom trilogijom ih možemo pridobiti,“ nastavila je da me ubeđuje. „Trilogije su in a ako se zainteresuju za ovu, tražiće i tvoje prethodne knjige. Zamisli samo... nova izdanja, nove korice. Ekskluzivni box setovi.“

„Ok... ok,“ nije to toliko loše zvučalo. „Ali moja je zadnja.“ Zapretio sam kažiprstom.

„Naravno da jeste. Uostalom, tako stoji u tvom ugovoru. Želim ti samo ponuditi opcije. Ništa više. Ako ti se ne svidi Kirin koncept, Majlo će ti uraditi one dosadne korice koje si imao do sada.“ Zaškripao sam zubima na ono dosadne, ali sam iskulirao.

Telefon joj je zazvonio i uskoro je u kancelariju ušla mršavica azijskog porekla a iza nje se na vratima kancelarije pojavila, niko drugi do moja komšinica jakog glasa. Bila je obučena u poslovno teget odelo sa tufnastom bluzom ispod, kosu je vezala u labavi rep iz kojeg su se izvukli nestašni crveni pramenovi a sva boja joj je nestala s lica kad me je ugledala. I sam sam bio iznenađen njenom pojavom. Iako mi je nekoliko puta pomenula Kiru Milman, nisam je povezao sa komšijskom vrištalinom.

Po srdačnom pozdravu zaključio sam da se sa Porterovom znaju od ranije a Milmanovu je zbunjenost najzad napustila, pa se rukovala sa mojom novom urednicom koja joj je bukvalno iščupala iz ruku portfolio.

 

*

 

Rano jutros sam se vratio iz hotela. Pisao sam puna dva dana i potpuno se uneo u roman. Na sreću, moj telefon pamti raspored bolje od mene pa me je na vreme podsetio na ovaj sastanak na kojem je Porterova insistirala. Sredio sam se i kad sam nameravao da krenem, kroz prozor sam primetio gužvu na prilaznom putu. Garaže su nam na suprotnim stranama kuće sa uređenim travnjakom između i živicom koja razdvaja naše ulaze ali prilazni put se onda spaja u jedan. Shvatio sam da ne može startovati auto i mogao sam biti kreten i sačekati da nađu neki prevoz koji će ih odvesti tamo kuda su krenuli. Mogao sam biti i još veći kreten i samo izvesti svoja kola, proći pored njih i otići svojim putem, ali ipak sam samo čovek. Pre nego što sam otvorio garažu razmislio sam kako ću ih nagurati u svoj auto koji je daleko od porodičnog, ali na kratku distancu može poslužiti, i shvatio da će jedina opcija biti ako sve što nose sa sobom smestim u gepek TT-a.

Spakovao sam ih i nisam se iznenadio što je ona mala lajavica jedva dočekala trenutak da nešto smesti staroj. Onaj mali je postiđeno sklanjao pogled od mene, ali kad je trebalo, stao je u odbranu majci. Ipak je to muško. Međutim, trenutnu povezanost sam osetio sa onom najmanjom i shvatio zašto i gde toliko često trče noću. Mala sigurno ima astmatične napade, što me je podsetilo na moje vlastite i brigu koju sam stvarao roditeljima a onog njenog šonju sada sam prezirao još više. Koji mamlaz sebi prekrati muke i ostavi bolesno dete.

 

*

 

„Drage moje, tako se radujem što ćemo ponovo sarađivati,“ uzbuđeno je vrištala Porterova, vrativši me u stvarnost pošto sam odlutao u mislima. Uzbuđeno je prevrtala strane Kirinog portfolija. „Jesi li ti nekad razmišljala o nekoj samostalnoj izložbi?“ upitala ju je zadivljeno.

„Ne baš. Možda jednom davno,“ osmehnula se nervozno.

„Pa, trebala bi. Takav talenat ne sme da se krije.“ Pokazala mi je nešto odatle kako bi se i sam uverio a ja sam shvatio da sam sve vreme zurio u Milmanovu.

Bila je one klasične lepote, visoke jagodice, oči plave, uokvirene dugačkim crnim trepavicama, nos posut pegicama što je bio znak da je ona vatrena boja kose prirodna. Nešto šira i punija gornja usna. Zapravo, imala je jako lepe i zanimljive usne. Šteta što ispuštaju tako neprijatan glas. Primetio sam da kad se osmehne u obrazima joj se stvore dve male jamice. Imala je koji kilogram viška, raspoređen onako kako to kod žena i treba da bude, sve u grudima i zadnjici. Nervozno se igrala ručnim satom povremeno pogledavajući u njega. Primetila je moj ispitivački pogled pa sam ga skrenuo, ali još par puta sam kradomice pogledao u njenom pravcu kako bih se uverio u ono što sam zaključio. Moja komšinica je bila izuzetno lepa žena.

„Nego, Ana, šta se zapravo od nas traži. Bila si prilično tajanstvena, ali pošto je gospodin Blek tu, čini mi se da ima vezu s njegovom knjigom?“ počela je ona koju su mi predstavili kao Enu.

„Upravo tako. Ono što ja želim od vas, je kompletan promotivni materijal za Sajmonove sledeće tri knjige. U pitanju je završna trilogija Klarkovog serijala... Ne znam koliko ste upoznate sa njegovim radom.“

Pogledao sam u crvenokosu komšinicu koja je, ovaj put, sa manje srdžbe u glasu potvrdila da je dobro upoznata sa mojim radom, što je mom egu laskalo više nego kada je to jutros izbrbljala ona mala pakosnica.

„Za početak, neka to budu korice a na osnovu njih ćemo graditi ostalo,“ nastavila je šefica. „Ono na čemu insistiram je originalnost. Želim novitet, devojke. Kad ljudi ugledaju tu knjigu na policama želim da znaju da je od nas. Želim pečat.“

Kira je suzila pogled i kao da je već počela da razmišlja.

„To je trilogija?“ Usmerila je svoj pogled i pitanja meni, što mi je iz nekog razloga prijalo. „Šta mislite o triptihu? Pretpostavljam da su knjige povezane radnjom.“

„Poprilično,“ potvrdio sam.

„Hoću li najzad dobiti odgovor šta to Klarka vuče na ono ostrvo? Zato što ponekad stvarno nije imao razlog ići tamo.“ Odgovorio sam joj osmehom i klimanjem. Bila je pažljiv čitalac, upravo onakav zbog kakvih sam planirao serijal završiti na ovaj način.

„Do zadnje knjige će sve biti objašnjeno... Zapravo, taj sam deo pre neki dan napisao.“

„Već pišete poslednju?“ pitala je oduševljeno.

Da, fan je definitivno, shvatio sam.

„Kažite kako bi izgledao taj triptih.“ Znao sam šta to znači ali jedno je poznavati izraz a nešto sasvim drugo je bila kreativna ideja ove žene zbog koje sam na tren zaboravio na ostale dve u ovoj kancelariji... ali one nisu zaboravile na nas i primetio sam da su par puta razmenile pogled.

Za to vreme Kira je izvukla iz torbe rokovnik i olovku i počela da skicira nešto da bi mi to posle prezentovala. Bio je to grubi crtež najobičnijeg noža podeljen na tri dela.

„Uradila bih to ovako, da se ona ključna stvar otkrije tek na koricama zadnje knjige... Ne mora se direktno provlačiti kroz sve korice, već može biti sakriveno u detaljima i polako ga otkrivati na svakoj narednoj korici.“ Uzeo sam rokovnik i zamislio se nad ovom idejom. Nije bila loša. Pitanje je bilo kako će to na kraju ispasti. „Mislim, ne znam konkretno o čemu se radi u knjigama. Ne mora biti nož to mi je prvo palo na pamet, može biti bilo šta,“ pravdala se.

„Sajmone, to ćemo lako srediti, zar ne,“ javila se Porterova podsetivši nas na sebe. „Naravno, tek nakon potpisivanja ugovora dostavićemo ti primerak rukopisa. Ne očekujem od grafičara da pravi korice bez toga da je pročitao knjigu... iako nije nužno da to učini,“ rekla je posmatrajući moju reakciju. Znala je da Majlo nikad nije čitao moje knjige. Džef bi mu samo naredio kako treba da izgledaju korice i šta treba da se nađe na njima.

„Rukopis bi bio od izuzetne pomoći,“ potvrdila je i njih tri su nastavile razgovor o ostatku materijala potrebnom za promociju a ja sam privukao onaj portfolio i u njemu naišao na nekoliko stvari koje sam prepoznao iz raznih reklamnih kampanja. Bile su tamo čak i korice knjige jedne moje koleginice a bio je tu i logo za poslastičarnicu za koji nikad ne bi rekli da se radi o sladoledu. Pokazao sam joj a ona se osmehnula otkrivajući one jamice u obrazima.

„Šta su tražili, to sam isporučila,“ slegla je ramenom. „Napravila sam im logo sa starim italijanskim fontom u vintidž fazonu, ali oni su hteli orla... na logu poslastičarnice. Orla.“ Smejala se odmahujući glavom a onda je ponovo samo slegla ramenom, „ali klijent je uvek u pravu.“

Kad sam stigao do kraja, bilo mi je žao što nema više materijala. Zatvorio sam ga i gurnuo preko stola do nje. „U pravu je Porterova... trebali bi razmisliti o nekoj samostalnoj izložbi.“

„Trenutno nemam vremena i energije za to,“ rekla je pomalo tužno i ako ju je neko u ovoj prostoriji shvatao, to sam bio ja.

„Treba vam prevoz kući?“

„Hvala, ne treba. Moram još obaviti nekoliko stvari dok sam u gradu. I hvala vam za jutros, spasli ste nas... i izvinite za ono od pre par nedelja, nije bilo u redu da se izvičem tako na vas.“

„Pretpostavljam da sam to, u neku ruku, i zaslužio, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom i na drugom mestu.“ Tom razgovoru će morati prisustvovati i onaj njen klinac. „Ozbiljno sam rekao za ono plivanje. Meni je pomoglo.“

„Posavetovaću se sa njenim lekarima.“

Hteo sam je još upozoriti da neki doktori ne odobravaju tu metodu, a s druge strane meni je to poboljšalo kvalitet života kad sam bio dete. Međutim one dve crnokose su nas prekinule. Postigle su dogovor a ja sam čini se dobio umetnika koji će praviti korice za moje poslednje tri knjige. Nisam sumnjao u kvalitet njenog kreativnog rada, više sam sumnjao u sopstveni.


 Autor: Dana Hill

2 коментара:

Zemlja nade 11