1
Sajmon
Bela stranica dokumenta me je dozivala svojom
prazninom, zahtevala je od mene da je prekrijem rečima. I trebao bih. Krajnje je vreme da počnem sa pisanjem novog romana. Sve pripreme sam izvršio, razradio
radnju, likove, napravio sam sva potrebna istraživanja. Koncept za roman stoji
na stolu pored laptopa i viče na mene, „počni
već jednom, Bleku, šta si se stisnuo ko dupe u zatvoru,“ a ja samo blenem u
taj prokleti kursor i kao hipnotisan gledam u tu crnu crticu kako mi namiguje,
jer ona zna moju tajnu. Zna da sam prazan.
Više me ne svrbe prsti od želje za
pisanjem. Taj kursor zna da u meni više ne stanuje ona predivna potreba da
svoje misli pretočim u priču. Ne budim se usred noći da u telefon otkucam
dijalog, ne zapisujem svoje misli na salveti usred ručka, dok se tuširam ne
vodim raspravu sa svojim likovima.
Umesto želim
mojim umom sada caruje moram... a to
nije dobro. Prokleto nije dobro i svestan sam toga.
Ipak, čak i bez te želje za pisanjem uspeo
sam da napišem prethodna dva romana. Služio sam se proverenim receptom, idejama,
konceptima i frazama koje sam zapisivao ranije. Bio sam disciplinovan i
posvećen cilju i nadam se da niko neće primetiti da sam izgubio onaj prvobitni žar.
Moram završiti ovaj serijal. Moram staviti
tačku na njega. Obećao sam dvanaest knjiga, celokupni koncept je podeljen na
dvanaest delova i ugovor zahteva dvanaest knjiga o detektivu Klarku. Devet je
objavljeno. Deseta je odobrena i uskoro bi trebala ići u štampu. Jedanaesta knjiga
je kod urednice a ova dvanaesta ima otkucan naslov... i to bi bilo sve.
„Ispraznio
si se Bleku,“
podsmeva se kursor dok sa druge strane zida čujem kreštanje od kojeg sam se
u istom trenu naježio. Kosa na glavi je stala u stav mirno a psovke su u rafalu
izletele napolje.
Kad sam kupovao jedinicu u ovom dupleksu
nisam ni razmišljao da će mi đavo jednog dana poslati svoje sluge da svakodnevno
iskušavaju moje strpljenje. Valjda je to rizik koji se mora prihvatiti. Ako ti
smetaju komšije idi i živi na jebenoj farmi. Ako već odabereš da živiš okružen
ljudima, onda budi spreman na seronje koje će ti svakodnevno zagorčavati život.
Bilo da živiš u stanu ili naselju problemi sa komšijama te neće zaobići... Ili
će se smrad roštilja svakog dana širiti komšilukom ili pas neće prestajati da
laje, možda će se neka beba dernjati duboko u noć, možda će se komšije svakog
dana seksati i vrištati od užitka a možda će tvoja prva komšinica biti đavolja
službenica koja će sve svoje frustracije svakodnevno istresati na deci.
Hej, nisu ni ta deca nevina. Čujem ja pogane ćerkine reči zbog kojih bi od mene dobila po gubici
svaki put kad bi zalajala. Onaj mali debil po cele dane besomučno lupa loptu a ona
najmlađa non-stop vrišti i plače zbog svake jebene sitnice, ali ne može se sve
dernjavom rešavati.
Da, komšije mogu biti problem i do tebe je
kako ćeš se nositi s njima. Da li ćeš imati razumevanja ili ćeš krenuti u rat u
kojem će najviše stradati tvoji živci.
Pre ovih đavoljih slugu, tu je živeo stariji
bračni par. Džon i Margaret. Veoma dragi i ljubazni ljudi koje sam imao priliku
upoznati još kod prvog razgledanja kuće. Zbog toga nisam ni obraćao pažnju da
se radi o dupleksu i da me od komšija deli samo jedan debeli zid. Tada sam video
samo prelepu građevinu koju sam kupio za fenomenalnu cenu. Oduševio sam se
modernim dizajnom, čistim, ravnim linijama, velikim prozorima, sređenim prednjim
i zadnjim dvorištem a da ne govorim o kliznim vratima koja spajaju terasu sa
dnevnim boravkom u jednu celinu. Dušu dalo za vrele australijske dane.
Ipak, u vreme kupovine, najbitnija stvar
je bila ta, što se Mišel oduševila kućom. Cvrkutala
je kako ćemo ovo ljubavno gnezdo promeniti na udoban dom i napuniti ga decom...
a onda se poševila sa svojim producentom i odjebala u Pariz a ja sam ostao u
prokletoj kućerini sam. I šta je najgore, zavoleo sam ove proklete zidove i
napravio od njih svoje utočište. Izbacio sam sva njena krznena i ružičasta
sranja, sve kristale, jastučiće i razne gluposti. Uzeo sam dizajnera koji je
odradio fenomenalan posao. Kuća se nekoliko puta našla u raznim dizajnerskim
časopisima i magazinima. Trevis je zaista imao čime da se hvali a tome je
doprineo i neograničen limit koji sam mu odobrio da ovo ljubavno gnezdo promeni na dom savremenog muškarca.
Uživao sam u kući tačno godinu dana i
kakva je to godina bila. Imao sam već uspeha sa svojim prethodnim romanima.
Posebno sa Klarkovim serijalom, ali ono šta se desilo sa „Mist“ je bilo van
svih mojih očekivanja. Moj život je postao savršen.
A onda je matori Džon otišao u penziju i
sa Margaret otperjao u Toskanu a na moju stravu i užas njihovu kuću je kupio bračni
par sa dvoje dece a uskoro je stiglo i treće.
Galama je počela istog trena kad su se
uselili. Dečja vriska i plač probijala je zidove poput čekića, ali nisam hteo
biti seronja i trpeo sam. Zatim su krenule njihove svađe i par puta sam mislio
zvati policiju kako bi ih smirili. Plašio sam se da će zaklati jedan drugog...
ali prava strava je nastala kada je ostala sama.
Jebeni šonja. Oduzeo je sebi život zbog
dugova a ovu ostavio samu da se bori sa tri derišta.
Bogami, bori se ženska i to glasom. To se
dernja na decu od trena kad otvore oči pa sve dok ne odu na spavanje... a ti
Sajmone piši svoj roman noću. To sam naučio još u prvim mesecima kad su se
uselili. Tišina je ovde carovala noću i nekako sam navikao da je to jedino
vreme kad mogu da radim. Samo što je sada već prošla ponoć a kod njih galama ne
jenjava. Već sam počeo tražiti drugu kuću, ali kad pomislim da ponovo treba da
je uredim po svom ukusu, muka mi nadođe.
Ulazna vrata su lupila, motor na
automobilu se pokrenuo a zatim je tišina nastupila a prsti kao naručeni počeli
su sami da lete po tastaturi. Dok se galama vratila kući, negde oko pola tri,
imao sam prvo poglavlje završeno i kao nagradu za trud uzeo sam flašu piva i
seo na terasu da ga popijem uživajući u svežini letnje noći, zvuku zrikavaca,
isprekidanog jecajima sa susedne strane zida koji deli moj balkon od njihovog
balkona.
Opet plače. Svake noći, već tri
godine ova žena plače. Par puta mi je došlo da preskočim zid i ne znam, valjda
je zagrlim i kažem da zaboravi na onog idiota. Da će sve biti u redu. Jesam
kreten ali nisam baš takav da ne kapiram da joj je teško boriti se samoj sa
onim malim aždajama, ali onda bih se setio njenog kreštanja i prošla me želja
da utešim udovicu. Nit je to moj fazon. Nit moja obaveza. Nekako se nadam da će
pre ona prodati kuću i odseliti se, nego što ću ja da popizdim i otperjam u
neku zapizdinu.
Završio sam sa pivom otprilike u isto
vreme kad su jecaji prešli u teške uzdahe. Seo sam zapisati još jedan dijalog
koji mi se vrzmao u glavi a onda se stropoštao u krevet i spavao do jutra kad
me je probudilo lupanje na vrata.
Pospano sam sišao sa sprata odgovorivši na
svako kucanje, „idem... idem... idem.“ Otvorio sam vrata i ugledao dežurnu vrištalinu
iz komšiluka. Obučena, kao i uvek, u neku staru razvučenu majicu i šorts, sa raščupanom
kosom vezanom u polupunđu na vrh glave.
Čim sam otvorio vrata počela je da se dere
na mene, „još samo jednom nam prebacite Alekovu loptu izrezanu nožem i ima da
zovem policiju. Da li je ovo neka pretnja, gospodine Blek? Vi to nama pretite?
Devetnaest lopti ste izrezali nožem… Nožem! Ko normalan buši dečje lopte nožem.
Šta vi mislite, da ja štampam novac njemu za lopte. Nemate ni malo razumevanje
za decu, ali verovatno matorom neiživljenom frajeru smeta sve živo, pa čak i
malo dečje igre. Sutra očekujem da ćete zazvoniti na naša vrata sa novom
novcatom loptom.“
Za razliku od prethodnih nekoliko puta, kad
sam probušene lopte nalazio ispred ulaznih vrata, ovog puta mi ju je turila u
ruke.
„Želim vam lep dan.“ Okrenula se na peti i nestala
gunđajući, „kakav to čovek spava do podne. Najobičniji lenjivac.“
„Onakav koji zbog vas mora da piše do tri
sata noću,“ ali nisam joj to doviknuo, već samo smrmljao u bradu, jer mislim da
bi se vratila i verovatno me opaučila po glavi koliko je bila besna.
Stajao sam na vratima još koji sekund, razmišljajući
da nisam možda već počeo da sanjam kako
viče na mene. Pogledao sam u loptu i stavio je na komodu kraj vrata.
Već je podne? Zapitao sam se, iako je
bilo nebitno koliko je sati. Ionako je bila subota a meni je skoro pa svaki dan
kao nedelja.
Skuvao sam kafu a zatim seo za laptop sa
namerom da kao i uvek pročitam i ispravim ono šta sam sinoć napisao. U ovo
vreme je obično mir i tišina jer su aždaje u školi. Međutim ono kreštanje sa
ulaznih vrata mi nije izlazilo iz glave i toliko mi podiglo pritisak da sam
odjednom osetio pulsiranje u slepoočnicama.
Zar nije
trebala doći nakon prve ili druge lopte, ali ne... ona tek nakon pola godine dođe
nešto kaže a onaj mali ćuti.
I ona meni,
jebeno, preti jer misli da ja pretim njoj?
Verovatno je maloumna
sa jezikom većim od vrata
ta kreštalina
komšijska
što lupa mi na vrata
Uhvatio sam sebe da pišem. Šta je ovo, jebote, još ću i u poeziju da
zastranim, ali prsti su nastavili da kucaju moje misli.
U trenu me izludi
I moje misli u rimu postavi
Da, to bi bio zanimljiv triler
u stihovima pisan
Dosta, Sajmone, naredim sebi
Jebeno dosta
Prestani da razmišljaš
prestani da kucaš
Odmakni se od tastature
Jer te… zove kafa
Neeeeeeeeeeeeeeeee
Zalupio sam laptop. Ustao. Otišao pod tuš.
Obukao se. Zgrabio laptop, telefon, ključeve od kola i odvezao se u Esplanadu.
Tamo ću imati mira. Tamo ću moći da radim.
„Gospodine Blek, dobro došli natrag,“
pozdravio me je recepcioner čijeg imena sam se prisetio zahvaljujući tablici sa
imenom.
„Džime, imate li možda slobodan apartman
za mene ili sobu? Potreban mi je mir.“ Ukucao je u računar i poslovno se
osmehnuo.
„608 kao i prošli put. Da ne kvarimo
sreću. Razmišljali smo da ga nazovemo Mist.“
„Bolje nemojte.“ Nasmejao sam se jer
naslov mog najjezivijeg romana nije pogodan da se po njemu nazove hotelska
soba. Svako ko ga je čitao, odbio bi da odsedne u njemu.
Upravo u tom apartmanu sam odseo tokom
preuređenja kuće, dok su vršeni oni najgrublji radovi. Nešto više od šest
nedelja sam proveo u Esplanadi a rezultat toga je bio moj najuspešniji roman.
Bukvalno sam se zatvorio u sobu i samo kucao. Trevis mi je već i javio da se
mogu vratiti kući, ali ja nisam napustio hotel sve dok nisam napisao kraj.
„Ipak, neizmerno smo ponosni što ste ga
napisali upravo kod nas,“ nastavio je čavrljanje Džim recepcioner.
„Iskreno, nadam se da ću i ovaj roman
napisati kod vas.“ Potapšao sam torbu. „Ali ne kao prošli put... Videćemo kako
će ići. Za sada neka je dve nedelje, ali dolaziću preko dana da pišem i neću
sve vreme biti tu,“ rekao sam.
„Ja ću staviti, sa mogućnošću produženja
boravka. Upisano, gospodine Blek. Srećno i zovite ako vam šta treba. Tu smo za vas.“
Uzeo sam ključ i pošao do lifta a onda se
setio da još nisam ručao te prvo obavio to u restoranu, ispio piće u baru i najzad
otišao u sobu i zaspao. U ponoć sam skočio na noge dok me je griža savesti
izjedala, te sam brže bolje otvorio laptop i susreo se sa onom glupavom rimom i
nasmejao se, onako od srca. Pošto sam sakupljač gluposti nije mi ni palo na
pamet da to obrišem. Nikad se ne zna kad će ti zatrebati, te sam ga metnuo u
poseban dokument, memorisao i posvetio se romanu.
Jedno poglavlje kasnije, otvorio sam jedno
pivo kako bih se počastio i seo na balkon da se nadišem svežeg vazduha. Plača
nije bilo, ali zato zvuci vrućeg seksa su se probijali kroz gradsku vrevu. Neko
je upravo svršavao i dozivao Krista a ja sam se vratio pisanju, jer zbog toga
sam bio tu.
„Disciplina,
Bleku. Disciplina,“ ponavljao sam sebi. „Moraš...
jebeno moraš.“
Znao sam da bi sve ovo išlo znatno lakše
da nisam ostao bez svog mentora i urednika. On je znao kako da me motiviše i
kako da od bilo kakvog sranja koje sam napisao napravi kvalitetan tekst.
Ali Džeka više nije bilo. Sjebao je firmu koju
je kupila grupa klinaca sa vizijom.
Šta oni znaju o izdavaštvu. Ali ugovor je ugovor a ja sam sada njima dugovao tri
romana i zadnju trilogiju. Pripremao sam je od samog početka i vešto skrivao
detalje u prethodnim nastavcima i znao sam da će ih prepoznati samo oni koji zaista
pažljivo čitaju moje knjige. Sada sam trebao napisati treći, poslednji deo
trilogije i poslednji nastavak serijala a ja sam zapao u stvaralačku krizu.
Da li sam se plašio završetka... jer ovo
je bio rastanak od likova sa kojima živim duže nego što sam živeo sa bivšom suprugom.
Možda je to bio strah da ću razočarati čitaoce, sebe, Džeka a možda se radilo
od prezasićenosti. Možda mi je bio potreban odmor. Možda bih trebao ponovo da
odem na neko duže putovanje. Promena lokacije bi mogla da pomogne... uvek je
pomagala.
Ok Bleku,
sada je stvarno dosta... opomenuo sam samog sebe. Napiši
ti meni šta se desilo kad je detektiv Klark ušao u zgradu. Stavio sam
laptop u krilo, zagledao se u svetla velegrada i počeo polako da kucam
hvatajući zalet.
2
Kira
„Džesa, jesi li spremna?“ pitala sam
otvorivši vrata njene sobe. Skinula sam joj slušalice s glave iz kojih je
treštalo nešto nalik muzici dok je ona skakutala okolo u gaćama i majici.
„Obuci se, tetka Alison ne voli da čeka,“
rekla sam i oduzela joj pocepan teksas šorts koji se spremala obući. Izvukla
sam joj iz ormara drugi a zatim proverila u torbi šta je sve planirala poneti.
Izvadila sam jednu prekratku haljinicu, za koju sam joj rekla da ću je baciti u
smeće ako je još samo jednom vidim u njoj a našla sam unutra i topić koji je
spadao u istu kategoriju. Previše uzan i previše kratak. Znam da su radnici na
ranču svi od reda dobri ljudi. Poznajem ih. Niti Deklan, niti Alison ne bi dozvolili
sebi problematične zaposlene, ali s druge strane, moja kći ne mora da ih
provocira polugolom guzicom i grudima na izvolte.
„Jednom će ti oči ostati okrenute tako,“
odgovorila sam na njeno teatralno kolutanje očima i pokupila još prljavog veša
sa poda. „Ovog vikenda si se izvukla od spremanja sobe, ali mlada damo, ako
sledećeg vikenda želiš na onaj rođendan,
ima ovo da središ.“ Pokazala sam na nered koji je vladao u njenoj sobi.
„Onda ću ostati kod kuće i ne idem kod
tetke,“ odgovorila je prkosno prekrstivši ruke.
„Odlično. Nakon svoje sobe možeš izribati
oba kupatila i obrisati terasu a posle ćeš zabavljati Zoi, jer znaš kakva je
kad je bolesna.“
Izašla sam do Alekove sobe proveriti da li
je on spakovan.
Pre bi čovek očekivao od dvanaestogodišnjaka
da mu soba bude u haosu, ali za razliku od svoje starije sestre, kod njega se
oduvek znao red. Bio je na Henrija, ne samo izgledom već i karakterom, ponašanjem,
gestikulacijom i mimikom. Ne znam da li bi me to trebalo plašiti ili radovati.
Jedino što sam se nadala je da neće u svemu biti kao njegov otac. Nadala sam se
da ću uspeti da mu prenesem prave vrednosti. Svi smo iz Henrijevog čina izvukli
pouku. Potražiti pomoć nije znak slabosti već znak snage. Naučili smo to na
najteži mogući način.
Džesa je za samo par minuta bila spremna i
dok sam ja pakovala Alekove stvari, Zoi je virnula iz spavaće sobe objavivši
plačljivim glasom, „dosadno mi je. Neću da ležim.“
„Sinoć si imala napad, Zoi,“ upozorila ju
je Džesa, „ajde da ti izmerim temperaturu.“ Povela ju je natrag u spavaću sobu.
Ma koliko da smo se nas dve svađale, Džesa
je sa malenom uvek bila nežna i brižna. Zoina astma i česti napadi, naučili su
nas da se moramo držati zajedno. Nekad je Henri bio moja podrška i onaj koji bi
me uveravao da će sve biti u redu, da će malena to prerasti. Uostalom, tako su tvrdili
lekari, ali je teško gledati svoje dete dok se svim silama bori za vazduh. Kad
u tim očima, koje još treba da se nagledaju sveta, vidite istinski strah.
Vidite molbu za pomoć, a vi ste nemoćni. Sasvim je normalno da onda pucate po
svim šavovima. Njena bolest boli i mene a boli me i kad je vidim kako sa
čežnjom posmatra drugu decu dok trče i igraju se a ona ne sme ni da ubrza
korak. Oduzet joj je najlepši delić detinjstva a mi kako bi joj olakšali
razmazili smo je do krajnjih granica. Previše joj povlađujemo i morali bi
prestati s tim. Pokušala sam biti malo stroža sa njom, a onda počne napad a
mene izjeda osećaj krivice što joj nešto nisam dozvolila.
Sinoć je imala novi napad i visoku
temperaturu zbog koje smo u pola noći odjurili s njom u bolnicu. Pokupila je
neki virus u školici koji druga deca najverovatnije prenesu na nogama, ali nju
takve stvari odmah smeste u krevet sa visokom temperaturom.
Ovaj vikend smo trebali provesti na ranču kod
moje sestre, ali zbog Zoinog stanja, ujutro sam Alison poslala poruku da ćemo
se družiti neki drugi put. Odmah je nazvala da dolazi po decu, a ja neka se
brinem o malenoj.
Moja starija sestra je negde u Džesinim
godinama postala moja zamenska majka. Brinula se za mene i tatu, kad nas je
mama ostavila. Uvek me je podržavala, čak i kad to nisam zaslužila. Zaposlila
se kao konobarica, odmah pošto je završila srednju a kad sam htela poći njenim
stopama, rekla je da jedna od nas mora završiti fakultet a kako sam ja pametnija,
to moram biti ja. Nikad nisam mislila da sam pametnije od nje, ali takva je
Alison. Uvek stavi tebe ispred sebe a onda te polako gurne onamo gde treba da
ideš.
„Trideset sedam i po. Nije strašno,“ sišla
je Džesa sa informacijom. „Uključila sam joj Frozen, to nam daje tačno 28
minuta.“ Svi smo znali da kad u Zoinom omiljenom crtanom filmu dođe na red
scena sa svađom između sestara, tu naša Zoi prestaje da gleda i ništa je ne
može naterati da odgleda taj film do kraja. Uvek će nešto izmisliti, tražiti ili
početi da se igra sa svojim lutkicama.
I taman kad sam Zoi dala terapiju, Alek je
ušao u kuhinju smrknutog lica donoseći još jednu rasečenu fudbalsku loptu.
„Mama, ponovo.“
Pogledala sam u probušenu loptu i odmah
poželela da vičem na njega što ne pazi kad zna da će taj idiot to napraviti, a
onda sam pogledala u njegovo pokislo lice. Ovu je loptu sam kupio. Zaradio je
novac košenjem trave u komšiluku i sada je shvatio kako sam se ja osećala u
ovih zadnjih nekoliko meseci. Rekla sam mu da više neću dati ni centa za
njegove lopte. Prijatno sam se iznenadila kad me je gospođa Devinter, od
prekoputa, obavestila da je Alek došao da joj ponudi usluge košenja trave i da
ako se slažem s tim ona će prihvatiti njegovu ponudu.
Bila sam ponosna na njega i zaista je
vredno radio pomažući ne samo njoj već i kod ostalih starijih komšija kako bi
zaradio novac za novu loptu. Kupio ju je za svoj novac i uopšte nije bila
jeftina. Pazio je na nju više nego na one koje sam mu ja kupovala. Nosio ju je
samo kad bi išao u park. Ne znam kako mu je opet preletela u komšijsko dvorište.
Bio je na rubu suza. Zgrabila sam loptu.
Izašla napolje. Obišla sam živicu koja deli naš od njegovog ulaza i zalupala mu
na vrata.
Otvorio ih je raščupane kose, zevajući,
obučen u staru izbledelu majicu kratkih
rukava i donji deo pidžame. Očigledno sam probudila gospodina velikog pisca.
Najiskrenije, ne znam šta sam mu rekla. Ako
bih to trebala ponoviti pred sudom, verovatno
ne bih bila u stanju. Jednostavno sam se istresla na njega i valjda će ovog
puta shvatiti zašto mu pred vratima ostavljam probušene lopte, jer ovu sam mu turila
u ruke.
Ne želim da se svađam s njim. Nismo ni mi
cvećke, ali ne mora da se ponaša kao prvoklasni kreten. Zar je toliki problem
da se samo prebaci lopta natrag u dvorište. Zašto svaki put mora uzeti nož,
iseći je i tek onda prebaciti. Kad je to učinio prvi put mislili smo da je
lopta pala na nešto u njegovom dvorištu i tako se rasekla. Do tada bi je obično
samo prebacio natrag. Kad se treća lopta vratila isečena shvatila sam da to
radi namerno. Htela sam da popričam sa njim, ali je bio neuhvatljiv. Onda sam
se izderala na Aleka optužujući ga da mu je verovatno nešto razbio ili slomio
prokletom loptom. Tvrdio je da nije a ovaj nije došao sa računom, pa sam
poverovala svom detetu.
Tako je to trajalo par meseci dok na kraju
nisam poludela i rekla Aleku da mu više neću kupovati lopte.
„Možda je otišao da mi kupi loptu,“ rekao
je Alek sa nadom u očima pošto je komšija odjurio u svojim kolima, i kao obično
bi samo nadmeno klimnuo u znak pozdrava.
„Zašto bi išao da ti kupi loptu?“ začudila
sam se i predala Alison njegov ranac.
„Zato što si mu to rekla... bolje rečeno
naredila,“ rekla je Džesa ne dižući pogled sa telefona.
Zar sam mu
to rekla? Meni kad bes zamrači pamet ne znam baš šta pričam.
„Ne bih se ja tu previše nadala... ali
možda napokon prestane da ti prebacuje izrezane lopte,“ rekla sam posmatrajući
crvena sportska kola koja su nestala na raskrsnici. „Tetku da slušate i Džesa,
nemoj sve vreme buljiti u taj telefon.“
„Ah ne... kod nas su telefoni zabranjeni i
moja Bubica to zna. Zar ne tetkina ljubavi. Mezimice moja.“ Poljubila ju je u kuštravu
riđu grivu koju je nasledila od mene. Isto kao i lice, oči, usne, telo drsko i
divlje ponašanje. Bila je moja kopija.
Alison je imala dva sina, koji su bili
stariji od moje dece i Džesa je oduvek bila njeno mezimče. Zavidela sam im na
odnosu koji su gajile, a s druge strane, drago mi je što moja kći ima poverenje
u moju sestru, kad već nema u mene. Alison je uvek znala da joj da pravi savet
i ne samo njoj, već i meni.
„Da, tetka Alison.“ Osmehnula joj se osmehom
kakav ja od nje nikad u životu nisam dobila i osetih blagi ubod ljubomore zbog
toga. Alisom je uvek umela sa decom. Mojom. Svojom. Tuđom. Za razliku od nje,
ja sam uvek morala da posežem za krajnostima, ucenama i pretnjama da bi me
slušali.
„Ozdravi, mila moja, a posle ćeš doći samo
ti i videćeš kakvo ždrebe imamo. Taman će odrasti,“ pomazila je Zoi po kosi i
poljubila je u obraz i šapnula mi, „ima temperaturu.“
„Znam, ali nije kao sinoć.“
„Uđite unutra i lečite se. U nedelju uveče
ti ih vraćam.“
*
Vikend sam u potpunosti posvetila Zoi i dok
su se deca vratila temperatura je nestala a više nije imala niti jedan napad.
Stanje joj se poboljšalo na toliko da sam uspela da se posvetim svom poslu koji
je bio u zaostatku. Morala sam završiti oba projekta jer me je uskoro čekao
novi. Ena nije htela da mi otkrije ko je naš sledeći klijent ali je bila veoma
uzbuđena.
Moja šefica i prijateljica je obično bila
prilično rezervisana. Svaki posao je bio isti, ali zbog oduševljenja koje sam
načula u njenom glasu kad mi je javila za sastanak sa klijentom, zaključila sam
da je ovo nešto posebno. Za razliku od nekih prošlih vremena sada nisam birala klijente.
Uzimala sam sve što mi je ponudila a ovom projektu se posebno radovala, pa sam
se radovala zajedno sa njom. Rekla je da mi ovo otvara nova vrata a novac mi je
bio preko potreban.
Pošto sam završila univerzitet radila sam
sa njom u jednoj reklamnoj agenciji. Tamo smo se upoznale i sprijateljile a kad
je otvorila svoju firmu pošla sam za njom. Ponudila mi je rad od kuće, što mi
je tada odgovaralo. Radila sam samo onoliko koliko sam htela i birala klijente.
Henri je tada bio na samom vrhuncu. Novac nam nije bio potreban a upravo tada
smo trebali biti pametniji.
Uvek je imao potrebu da se dokazuje drugima,
a posebno svojoj porodici, i radio je to na najgori mogući način, kroz novac. Trebao
je znati da neće svaka godina biti uspešna kao prethodna, da uvek treba imati
nešto sa strane. Tada nije razmišljao a kad je došla loša poslovna godina trošilo
se kao i pre. Nisam ni znala u kakvom smo finansijskom stanju dok me jedna naša
poznanica nije pitala kako se nosim sa njegovim gubicima. Tada sam saznala da
smo zaglibili u dugove. Obećao je da će to srediti a to je učinio na najgori
mogući način, prevarom... I to sam saznala tek kad je bilo prekasno. Umesto
vlastitog novca ulagao je novac klijenata u sumnjive poslove kako bi što brže
vratio dug. Njega je to odguralo u smrt, firmu u bankrot a mene u još dublje
dugove.
Jedan deo njegovih obaveza je preuzeo
njegov poslovni partner i upisao ih na njihovu kompaniju kao gubitak, ali
nekoliko klijenata ga je tužilo a iznos odštete koju potražuju premašuje
mogućnosti koje su mi ostale.
Bili, naš advokat je predložio da se
nagodim sa potražiocima. Imala sam još malo vremena da razmislim, ali svesna
sam da ću izgubiti parnicu.
Osvrnula sam se i pogledala po kući. Ona je
bila odgovor na sve moje probleme. Alekov i Zoin fond za školovanje nisam
želela da diram. Džesin je nestao, kao i jahta, kao i vikendica na jezeru, kao
i njegova sportska kola i sva ušteđevina koju smo imali. Ostala je samo ova
kuća a uskoro će nestati i ona ali je bilo prokleto teško doneti tu odluku jer
je to značilo kapitulaciju.
Moraću pozvati Bilija, rešila sam. Nije bilo
svrhe više odlagati ono što je neizbežno. Prodaću kuću i nadam se da će mi ostati
dovoljno novca za neki bungalov u istom ovom školskom distriktu kako bih decu
poštedela promene škole.
Autor Dana Hill
No comments:
Post a comment