Prethodni nastavci:
Prvi deo Drugi deo Treći deo Četvrti deo Peti deo Šesti deo Sedmi deo
Osmi deo Deveti deo Deseti deo Jedanaesti deo Dvanaesti deo
24
Sajmon
Sedeo sam u kolima i gledao u prazno mučeći sebe Kirinim rečima, „Sajmone, možda danas ne bi trebao dolaziti.“
U
prvom trenu sam čuo samo, ne bi trebao
dolaziti. Bio je to hladan tuš koji je pozivao na pobunu. Hteo sam se
usprotiviti, ali onda sam shvatio puno značenje i uhvatio se za onu jednu
reč... danas. Ne želi da danas
dolazim. U redu. Razumem,
pomislio sam. Danas se želi posvetiti porodici. Svojoj deci. Mora im saopštiti
da njihov tata nije digao ruku na sebe, već da je bio žrtva ubistva. Naravno.
Razumeo sam njenu želju i znao da meni tamo nije mesto. Mogao bih joj biti
podrška. Želeo sam to, i već sam i sam razmišljao o tome kako deci najbezbolnije
saopštiti da im je tatu ubio njegov najbolji prijatelj. S druge strane, bila je
to je njihova lična stvar koja se nije ticala mene. Bio sam autsajder, neko ko
se gurao među njih, ali još uvek nije bio jedan od njih.
Pogledao
sam niz groblje odakle je došla i ne znam zašto, ali pošao sam da potražim
njegov grob. Nakon malo lutanja okolo, našao sam ga. Nije se mnogo razlikovao
od ostalih nadgrobnih spomenika. Običan sivi kamen sa ispisanim datumom rođenja
i smrti. Bez dirljivih stihova ili posvete.
„Šta
radim ovde?“ zapitao sam se na glas. „Šta radim na tvom grobu, komšija? Kao da
mi ti možeš pomoći.“ Okrenuo sam se da pođem ali sam se vratio. „Znaš, trebao
bih da ti se izvinim. Uvek sam mislio da si slabić koji je odabrao lakši put a
ti zapravo nisi imao sreće kod izbora prijatelja... I još nešto, hoću da znaš
da su mi dragi... Kira i tvoja deca, i zaista imam samo najbolje namere.“
Stajao
sam još jedan tren, zbunjen svojim postupkom a zatim sam se vratio do auta i
pogledao u veliki sat na kontrolnoj tabli svestan da imam celi dan pred sobom i
nikakvih obaveza. Bilo je čudno. Navikao sam se na drugačiji ritam od onog koji
sam imao pre nego što sam započeo vezu sa Kirom. Sada su mi dani bili ispunjeni
i voleo sam svoj novi život. Uživao sam u tim sitnim obavezama a sada, odjednom
našao sam se pred prazninom koja mi je pre toga ispunjavala život i strahovao
sam od nje.
Pokrenuo
sam kola i bez cilja se vozio okolo pod izgovorom da isprobavam novi auto, ali
uopšte nisam uživao u vožnji onoliko koliko sam se nadao.
Na
kraju sam se našao na istoj onoj plaži na kojoj smo proveli ono prvo zajedničko
posle podne i na koju smo često svraćali tokom raspusta. Sada sam sedeo sam na
hladnom pesku i posmatrao talase kako besne na obalu. Jesen je najzad stigla a
sa njom i nove obaveze. Prvo promocija ovde u Pertu i sve što je išlo s njom. Intervjui
i razna gostovanja vezana za predstavljanje knjige a odmah nakon toga turneja
po istočnoj obali. Planirao sam sa sobom povesti Kiru sa decom. Džesi sam već
rekao da bih voleo da mi se pridruže barem tokom jednog vikenda. Radovala se
poseti Sidneja a sada sam strepeo od Kirine reakcije.
Pas
koji je dotrčao do mene me je vratio u stvarnost. Gurnuo me je svojom vlažnom
njuškom i zacvileo. Kao da je osetio strepnju koja je bujala u meni.
„Izvinite,“
pravdao se njegov vlasnik.
„U
redu je.“
„Čini
se da će kiša,“ primetio je momak koji je imao istu boje kose kao što je bila
dlaka njegovog retrivera.
Pogledao
sam u nebo i uverio se da je u pravu a zatim u telefon. Nije bilo poziva, ni
poruka. Hteo sam pozvati sestru. Bio mi je potreban razgovor sa nekim ali sam
se predomislio. Još joj nisam ni rekao za Kiru. Pokušao sam kod njenog zadnjeg
poziva, ali imala je previše toga reći o deci, i sebi pa joj na kraju nisam
rekao.
Listao
sam listu kontakata i naišao na Bertija. Moj prijatelj je još uvek bio negde na
bliskom istoku i verovatno pokušavao promeniti barem mali delić sveta na bolje.
Ako bi i bio ovde, ne bi mi koristio, jer njegovo iskustvo sa ženama se
završavalo sa plaćanjem njihovih usluga.
Džef,
on bi me saslušao ali ne bi razumeo moje strepnje. Verovatno bi mi savetovao da
sebi nađem neku drugu udovicu koju ću tešiti, tako da mi je ostao samo jedan
prijatelj. Onaj koji je bio najbolji slušalac. Onaj koji je bio u stanju da podnese
sve, i moj bol, i moj bes, i nežnost, i ljubav, i strah, i strepnju. Saslušao
bi sve moje reči i nikad me nije osuđivao, nikad nije pokušao da mi da savet,
već bi me naterao da sam nađem odgovor.... taj prijatelj je bio papir.
Po
povratku kući izlio sam u jedan prazan dokument sve događaje od jutra, bez
nekog reda i važnosti, te pokušao u napisanom naći rešenje a ono se javilo u
stihovima. Kako drugačije. Kira je tu tešku kapiju poezije otvorila u meni i
sada više nije bilo povratka.
Ne
volim Danas
Danas
je moja muka
u
Danas su poput zloslutnih niti
utkane
sve moje strepnje
sav
moj strah
Ne
volim Danas
mrzim
ga
Oteo
je ljubav iz mojih ruku
i
zatočio je iza zida tuge
Sutra
je moja nada
Da
ćeš ponovo biti moja
Ali
zašto se nadati Sutra
Kad
je večnost pred nama
Zašto
čekati sutra
kad
je danas još uvek dan.
Još
jednom sam pročitao stihove i ponovio zadnje, zašto čekati sutra, kad je
danas još uvek dan. Pogledao sam na ključeve od njene honde koji su stajali
pored mene na stolu i pre nego što sam o svemu još jednom razmislio, zgrabio
sam ih i pozvonio na susedna vrata.
„Zdravo
Džesa, došao sam da vra...“
„Mama,
Sajmon je tu,“ prekinula me je u pola reči viknuvši i ostavila otvorena vrata.
Vratila se do svog omiljenog mesta na zelenoj sofi i sklupčala se ispred
televizora.
„Gde
je mama?“
„Zatvorila
se radnu sobu.“ Dohvatila je telefon sa naslona pošto joj je stigla poruka i
počela da tipka odgovor. „Čuo si?“ pitala je ne podižući pogled.
„Šta?“
„Za
tatu.“
„Da.“
„Samo
da me ne teraju ponovo nekom psihologu gde ću morati da govorim o svojim
osećanjima,“ gunđala je. „Dosta mi je bilo tog sranja prošli put... i nije
mi pomoglo. Mrtav je. Ovako ili onako, on je mrtav.“ Završila je sa tipkanjem i
pogledala u mene.
„Znaš
da terapija ne mora biti samo razgovor sa psihologom... Nekome ti razgovori
pomažu, ali postoje i drugi načini. Verujem da u nekim slučajevima ti najviše može
pomoći rad ili možda neka kreativna aktivnost, kao što je crtanje ili pisanje. I
na taj način se mogu izraziti osećanja, a da zapravo ni ne govoriš o njima,“
razmišljao sam na glas.
„Da,
i moramo da se selimo... i to si čuo?“
„Da,
čuo sam i za to.“
Dok
sam istresao svoje misli na papir, jedna ideja se rodila. Nisam bio siguran da
li je pametna, ali mislio sam da je dobra.
„Zdravo,
Sajmone,“ prenula me Kira.
„Zdravo,
doneo sam samo ključeve,“ lagao sam. „Ne bih da ih tražiš.“
„Imam
i rezervne.“
Naravno
da ima, pa
vozila je auto dok su njeni ključevi bili u mom džepu.
„Hoćeš
pivo?“ ponudila me je i pošla do kuhinje. Pratio sam je proučavajući je krišom.
Bila je napeta i nervozna a to je u meni probudilo nesigurnost.
„Radila
si?“ pitao sam pošto je sela za sto i pokazala mi prekoputa sebe.
„Ne...
pregledala sam sajtove sa nekretninama. Tražila sam kuću. Nema razloga odlagati
neminovno.“
„Jesi
li našla nešto?“
„Ne,“
odgovorila je kroz uzdah.
„Znam
da si rekla da se to mene ne tiče,“ počeo sam prateći svaku njenu reakciju.
Sedela mi je tako blizu ali je delovala kao da je miljama daleko. Hladna i
suzdržana.
„Svašta
sam ja rekla, Sajmone.“
Da
rekla si i da danas ne dolazim. Da li se zbog toga ljuti, što je nisam
poslušao. Možda sam trebao, ali već sam bio tu i reči su izlazile napolje.
„Možda
postoji način da rešiš dugove a da ne prodaš kuću.“
„Neću
koristiti taj novac!“ procedila je ljutito.
„Nisam
mislio na taj novac. Razumem te... Premda bi im, zapravo, samo vratila
njihov novac.“ Ošinula me je pogledom od kojeg sam se naježio i na kratko
zastao. „Kao što sam rekao, razumem tvoju odluku i podržavam je i nisam mislio
na taj novac.“
„Već
na koji?“
„Moj...
Pozajmiću ti.“
„Ne.“
Skočila je sa stolice.
„Zašto
ne? Imam novca i više nego što mi treba. Ionako mi samo sedi na računu a tebi
bi pomogao. Vama bi pomogao.“ Pokazao sam rukom okolo.
„Ne,
Sajmone,“ odgovorila je strogo.
„Zašto
ne?“ pobunio sam se.
„Kao
prvo, ja nikad neću imati taj novac da ti ga vratim.“
„Onda
ću ti ga pokloniti.“ Nasmejao sam se. Zaista sam joj želeo pomoći i uopšte nije
bio problem da joj dam taj novac. Međutim, moja velikodušnost je zaslepila moj
zdrav razum.
„Šališ
se ili pokušavaš da me naljutiš.“ Odmahivala je glavom, lica crvenog, koje je
pretilo eksplozijom. Da sam je bolje poznavao, znao bih da je to znak da bi sada
trebao umuknuti, ali ja sam nastavio da navaljujem.
„Upravo
suprotno. Kira, želim da ti pomognem a ovo je najmanje što mogu da učinim za vas,“
trudio sam se zvučati razumno, i zaista sam tako mislio. Nisam imao želju da je
vređam, ali upravo sam to učinio.
„Ne,
Sajmone. Ne želim tvoj novac,“
viknula je. „Ne želim ničiji novac!
Ovo je moja stvar i ja ću to rešiti na jedini mogući način.“
„U
redu. U redu,“ shvatio sam i pokušao da je smirim. „Samo sam želeo pomoći.“
„Najviše
ćeš mi pomoći ako se ne budeš mešao.“
„Ne
mogu si pomoći.“ Prišao sam joj u želji da joj budem blizu. Da prevalim taj jaz
koji sam načinio među nama. Da ispravim ono što sam pokvario. Želeo sam je
zagrliti i reći joj da ću biti uz nju kako god da odluči. „Kira, previše te
volim da bih samo sa strane gledao kako se mučiš a ja mogu da ti pomognem.“
„Šta
si rekao?“ ustuknula je.
„Da
želim da ti pomognem.“
„Ono
drugo.“
„Čula
si,“ slegnuo sam ramenom i osmehnuo se nevino.
„Od
svih dana... svih dana, Sajmone! Ti nađeš danas da mi kažeš da me voliš? Danas!“
besnela je.
„Bolje
danas nego sutra, jer sutra je neizvesnost a danas je... pa danas,“ recitovao
sam mirno svoje stihove u nadi da će se i ona smiriti. „Tu si ti, i ja, naša
ljubav. Ne očekujem da mi uzvratiš istim rečima, samo sam imao potrebu da ti
kažem šta osećam. Da znaš da nisi sama.“
„Ali
ja jesam sama, Sajmone.“ Obrisala je suzne oči i ponosno podigla bradu.
„Nisi.
Izvini ako te je moja ponuda uvredila. Zaboravimo na nju. Više je nikad neću
ponoviti.“
„Mislim
da bi trebao da odeš. Nisi ni trebao dolaziti. Rekla sam ti da danas ne
dolaziš. Treba mi prostora.“
„Dobro.
Otići ću. Razgovaraćemo sutra.“ Video sam po njoj da je umorna, i nervozna, i
uvređena, i tužna i odoleo sam želji da je dodirnem.
„Ne
Sajmone. Nećemo o ovome razgovarati, ni sutra, ni nikada. Gotovo je.“
Prekrstila je ruke na grudima zauzimajući odbrambeni stav.
„Gotovo
je šta?“
„Ovo
među nama. Ne mogu se sada još i sa tobom baviti. Žao mi je. Sada idi.“
Pokazala mi je na vrata a pošto je nisam poslušao obišla me je i izašla iz
prostorije i pošla na sprat.
„Kira,“
viknuo sam za njom ali se nije odazvala. Zalupila je vrata na radnoj sobi a ja
sam u šoku gledao gore nesposoban da se pokrenem.
Šta
se dođavola sada desilo?
„Ionako
si previše dobar za nju. Isto kao što je i tata bio predobar za nju,“ rekla je Džesa.
„Ne znam šta si uopšte video u njoj.“
Hteo
sam joj odgovoriti i reći da je njena majka ne samo najlepša žena koju znam, već
i najdivnija, i najjača osoba koju sam upoznao, ali odustao sam, samo bih sebi
nasuo so na ranu.
Otišao
sam kući i na tren pogledao okolo u prazninu koja me je okruživala i pretila da
će me progutati svojim mrakom. Nisam bio u stanju da o ovome razmišljam. Nisam
ni želeo. Pošao sam na sprat i vratio se dole. Ponovo sam se popeo gore i ušao u
spavaću sobu i odlučio da se istuširam i legnem da spavam sa nadom da ću se probuditi
u nekom novom, boljem danu a onda sam ugledao kofer u garderoberu i izvukao ga.
Počeo sam da trpam stvari u njega, bez neke ideje šta mi treba i gde putujem.
Spakovao sam svoj laptop, pasoš, novčanik, zaključao sve, seo u auto i odvezao
se na aerodrom.
Mlada
crvenokosa službenica me je dva puta pitala gde putujem pre nego što sam joj
odgovorio, „ne znam... vi recite meni gde putujem.“
Zbunjeno
je zatreptala te sam joj pojasnio, „prvi let na kojem imate slobodno mesto... u
prvom razredu,“ dodao sam.
„Bežite
pred zakonom?“ pitala je proučavajući me.
„Prvim
razredom?“ nasmejao sam se. „Ne, devojko. Bežim od samog sebe i svoje jebene gluposti.
Upravo sam izjavio ljubav ženi bez koje više ne mogu zamisliti svoj život... a ona
je raskinula sa mnom.“
„Pretpostavljam
da su svi barovi u Pertu su zatvoreni?“ pitala je kuckajući po tastaturi ne
podižući svoj pogled sa monitora.
„Sigurno
imaju bar i u...“ pogledao sam u nju čekajući da me dopuni.
„Tokio,“
rekla je najzad. „Preko Sidneja i Singapura... potrajaće dok stignete tamo, pa
ću vam odmah rezervisati i povratnu kartu, ali samo za deset dana. Odgovara?“
Nasmejao
sam se slučajnosti u oči i pomislio, čini se da je došlo vreme da posetim
moju sestricu.
„Koliko
imam vremena do poletanja?“
„Nešto
manje od sat vremena.“
„Odlično,“
rekao sam i potražio prodavnice kako bih kupio neke gluposti za svoje sestriće
i naravno Violet čokoladicu za sestru. Bila je to naša moneta iz
detinjstva. Kao deca sve smo preračunavali na Violet crumble čokoladice.
25
Kira
„Šta
si uradila?“ pitala je Alison tonom koji me je podsetio na našeg tatu kad sam
mu rekla da sam mu prosula sav viski. Ganjao me je do pola ulice, ali me nije sustigao...
umesto toga, smestio se na verandu i sačekao da se vratim a onda mi je rekao da
biram, deset udaraca kaišem ili mesec dana bez izlazaka iz kuće. Odabrala sam
kaiš i posle mu iz inata prosula novu flašu viskija. Ponovo me je jurio po
ulici, ali ovog puta je podleteo pod auto. U bolnici se otreznio i shvatio da
je vreme da prestane da pije, jer to mamu neće vratiti. Da li je za to bila
zaslužna medicinska sestra sa kojom je posle počeo da se viđa, ili je imao neko
proviđenje, ne znam, ali naš život se nakon toga promenio. Na bolje. Toliko
bolje da nikad nisam imala želju potražiti majku. Javila se par godina kasnije,
ali Alison ju je oterala.
„Raskinula
je s njim,“ tužakala me je kći sestri.
Celi
dan je kolutala očima, ali barem je prestala lupati stvarima svaki put kad bih
joj se obratila i pokušala objasniti zašto sam to učinila. Sa njom čovek nije
mogao da razgovara sve dok bes ne bi ishlapio iz nje. Ličila mi je ne samo
izgledom, već i karakterom, onoliko koliko sam ja bila slična svom ocu.
„Zašto?“
„Hteo
je da nam pozajmi novac. Rekao joj da je voli a ona je raskinula s njim i
oterala ga iz kuće,“ nastavila je optužujućim tonom Džesa.
„Pokušala
si danas da razgovaraš s njim?“ pitala me je Alison.
„Odjurio
je negde sat vremena posle i još uvek se nije vratio. Alek mu je poslao poruku,
ali mu još uvek nije odgovorio.“ Nastavila je da odgovara na pitanja umesto
mene a ja sam joj to dozvolila.
„Gde
je odjurio? Da nema nekih obaveza oko promocije nove knjige?“
„To
mu počinje tek sledeće nedelje. Znaš da nas je planirao voditi sa sobom u
Sidnej i Melburn. Sve nas. Rekao mi je to. Već smo isplanirali izlete, ali sada,
naravno, i to otpada. Zbog nje.“ Pokazala je glavom na mene.
„Sada
je već dosta, Džesa,“ upozorila sam kći. „Idi u svoju sobu. Previše brineš o
Sajmonu a premalo o svom ocu.“
„Možda
zato što je Sajmon živ a tata je mrtav... zbog tebe.“ Ustala je i otišla u
svoju sobu i tresnula vratima.
„Stvarno
si raskinula s njim? Zašto Kira?“
„Ne
želim razgovarati o tome. Nemam snage za to. Preče stvari od Sajmona me muče.“
Pogled koji mi je uputila bio je neodobravajući. „Znam, ispala sam prava kučka.
To mi je rekla moja kći... nekoliko puta. Verovatno tako misli i on, a
verovatno i ti... pa možda je to i istina. Trenutno nemam, ni živaca, ni
vremena o tome da brinem. Mislite šta želite o meni. Moram pozvati Henrijeve
roditelje i saopštiti im da su uzalud prokleli svog sina i nazvali ga slabićem.
I oni su oduvek o meni mislili da sam lajava kučka, tako da će sada lajavu
kučku i dobiti.“
Spremila
sam govor kojim sam planirala počastiti Henrija seniora, jer ako je neko bio
kriv za Henrijevu želju za novcem i dokazivanjem, onda je to bio on.
„Ni
ja o njima nikad nisam imala najlepše mišljenje a ni ti nisi. Ona je potčinjena,
glupava, ženica a on je psihotični egomanijak. Kakvi su mu roditelji, Henri je
još solidno ispao.“
„Mislim
da je to najlepše što si ikada rekla o njemu.“
„Izvini,
ali ja sam o Henriju stekla mišljenje još pre nego što te je zaprosio i do sada
ga nisam promenila. Uvek sam mislila da možeš bolje i da te ne zavređuje... a
to si na kraju i sama shvatila. Žao mi je zbog ovog šta mu se desilo. Zaista mi
ga je žao, ali to ne menja moje mišljenje o njemu.“
Pokupila
sam svoju šolju sa nepopijenom kafom i odnela je u kuhinju čisto da zaposlim
ruke i svoje misli nečim i udaljim se od ove teme.
„Želiš
da ovih dana uzmem decu k nama?“ doviknula je.
„Ne,
zapravo želim da sa mnom pogledaš jedan bungalov. Odavno je na tržištu. Dva
puta su spuštali cenu a mislim da bi ga mogla dobiti po dobroj ceni.“
„Već
si se bacila u traženje kuća?“ došla je za mnom noseći svoju šolju.
„Moram,
Alison, nema svrhe ovo odlagati. Sutra treba da se nađem sa jednim agentom za
nekretnine. Melodi ga je preporučila, ali ovu kuću već neko vreme pratim i
želela bih je pogledati. Najavila sam se za danas.“
„Znaš...
razgovarali smo sa Deklanom,“ počela je nesigurno. „Možda bi mi mogli delimično
da ti pomognemo. Bunari mogu sačekati do sledeće godine a drugi deo bi mogla uzeti
kredit ili hipoteku.“
„Ti
želiš isplatiti Henrijeve dugove? Ti?!“ čudila sam se. „Sad sam sve čula.“
„Ne,
ne želim isplatiti Henrijeve dugove, već želim pomoći mojoj previše ponosnoj i
tvrdoglavoj sestri da zadrži svoj dom.“
„Tvoja
tvrdoglava sestra nikad neće imati taj novac da ti ga vrati a vama su ti bunari
bili preko potrebni još prošle godine.“
Pronašla
sam u telefonu bungalov koji me je zainteresovao i pokazala joj neodustajući od
svoje prvobitne zamisli.
„Piše
da ima tri spavaće sobe i samo jedno kupatilo. Moći ćemo da živimo samo sa
jednim kupatilom... zar ne? Manje spremanja.“ Pokušala sam razmišljati
pozitivno.
„120
kvadrata? Kira, vama će to biti malo,“ rekla je sumnjičavo i ispostavilo se da
je bila u pravu. Treću spavaću sobu su dobili tako što su u garderober stavili
mali prozor i nagurali jedan krevet. Kuća jeste bila renovirana i lepo
nameštena, ali primetila sam da su korišćeni jeftini materijali i cela kuća je
imala neki čudan miris.
„Pobogu,
tamo je, ili neko zazidan u zidovima, ili su cevi ispod kuće popucale,“ gunđala
je Alison sedajući u auto. „Ovde sigurno nećete da živite.“
Morala
sam se složiti sa sestrom i sama sam se razočarala nekretninom a toliko sam
nade polagala u nju misleći da ću naći adekvatnu kuću iz prvog pokušaja.
„Sada
mi je jasno zašto je ne mogu prodati.“
„I
još dugo je neće prodati. Gde idemo dalje?“ pitala je pošto sam pogledala u
sledeća dva papira koja sam odštampala nadajući se da će naredne dve kuće biti
bolje od ove prve. Nisu bile.
Sutradan
sam se našla sa Tajlerom, agentom kojeg mi je Melodi preporučila. Bio je to
debeljuškasti, proćelav čovek sa krivim zubima, ali sa svim potrebnim licencama
i bogatim iskustvom. Kad je video našu kuću nije ni pokušao sakriti svoje
oduševljenje. Da smo bili u crtanom filmu verovatno bi mu iz očiju iskočili
simboli dolara. Bio je ubeđen da će kuću prodati za traženu svotu i ubedio me
je da to odradimo aukcijom, kako bi dobili veći iznos i odmah je zakazao sve
potrebne inspekcije.
„Ovo
je elitni kraj, gospođo Milman i prodaja neće biti problem.“
Ali
kupovina hoće,
dovršila sam njegovu neizrečenu misao u sebi. Posebno za novac koji mi ostaje
nakon izmirenja tužbi. Već sam se pomirila s time da ćemo od sada živeti
skromnije. Da će devojke morati da dele sobu, da ćemo verovatno imati samo
jedno kupatilo, ali od jedne stvari nisam želela odustati a to je da po svaku
cenu ostanemo u ovom školskom distriktu.
I
tako sam krenula u potragu za kućom zaokupljujući se tim mislima a potiskujući
sve ostale. Jedan dan se nije razlikovao od prethodnog. Kuće su se nizale kao perle
razočarenja... ili je kuća bila predaleko, ili je bila preskupa, ili joj je bilo
potrebno renoviranje.
„Zašto
je ova morala biti tako daleko,“ potužila sam se bacajući još jedan pogled na
kuću koja bi bila savršena za nas.
Tajler
me je pokušao ubediti u promenu lokacije i poveo je Alison kao pojačanje. Bio
je u pravu, kuća je bila tačno ono što sam tražila. Jedan nivo, dva kupatila,
tri velike spavaće sobe. Dvorište je bilo malo, ograda mi se nije svidela, ali
je cena bila više nego prihvatljiva... međutim, deca bi morala promeniti školu
a to bi već bilo previše.
„Daleko
je relativna stvar... ova je zapravo bliže k nama.“ Alison je nastojala ostati
pozitivna. „Nešto će se već pojaviti, ne brini.“
Nastavile
smo sa razgledanjem kuća i sutradan a dan nakon toga sam pogledala sa Tajlerom
još dve ponude a očaj i osećaj nemoći se počeo uvlačiti u mene.
„Našla
si novu kuću?“ sačekao me je sa pitanjem Alek.
„Ne.“
Stavila sam torbe sa namirnicama na pult i umorno se spustila na stolicu.
„Džesa
kaže da ćemo možda morati svo troje da delimo sobu. Svo troje!“ uzviknuo je. „Ne
želim da delim sobu sa Zoi. Ona ne prestaje da priča sa svojim lutkama. Neću
moći da učim a ako ne budem učio, imaću loše ocene. Ako budem imao loše ocene
neću dobiti stipendiju za studije. Kad bi barem mogao dobiti neku sportsku
stipendiju. Ali onda sam se dosetio, napraviću sebi sobu u garaži,“ brbljao je
moj sin.
„Možda
nećemo imati garažu,“ prekinula sam ga. To mi nije bilo na listi prioriteta. Nismo
koristili ni ovu koju smo imali.
„Onda
ću spavati u dnevnoj sobi.“
„A
šta ako nećemo imati dnevnu sobu.“ Šalila sam se s njim a onda ga privukla u
zagrljaj i poljubila u kosu. Pokušao je da se izmigolji, ali brzo se opustio i
privio uz mene a njegova toplina me je opustila.
„Onda
ću spavati u kuhinji,“ smrmljao je i nasmejao me.
„Potrudiću
se da nađem nešto gde će svako imati svoj kutak... ili barem mogućnost da ga
napravimo.“ Zagledala sam se u te velike, drage i poznate oči i videla svu
nevinost i nadu u njima. Pogladila sam mu kosu i pogledala dužinu. „Treba ti
šišanje.“
„Ne,“
odbio je i nestašno protrljao kosu podsetivši me tim pokretom na nekoga.
„Ne?“
čudila sam se, a zapravo sam se trebala čuditi što još uvek nije tražio da ga
ošišam. Mrzeo je dugu kosu. Čim bi mu malo podrasla odmah je tražio da mu je
podšišam mašinicom. „Pogledaj se, čupav si.“
„Neka
sam.“
„Želi
imati frizuru kao Sajmon,“ rekla je Džesa, koja ne znam ni kad se ušunjala u
kuhinju i ona bezbrižnost koja se na tren pojavila, u istom trenu je bila
izbrisana.
„Šta
želite za večeru?“ pitala sam i počela vaditi stvari iz torbe i odlagati ih u
ormariće. „Šta kažete na lazanje,“ predložila sam pošto mi nisu odgovorili.
Nešto su se domunđavali i povremeno bi pogledali u mene. Delovalo je kao da
Alek u nečemu sprečava Džesu.
„Šta
bi radio u Tokiju?“ pitao je šapatom.
„Ko
je u Tokiju?“
„Niko,“
odgovorio je Alek i još jednom pokušao zaustaviti Džesu u onome što je naumila.
„Sajmon
je u Tokiju,“ saopštila mi je prkosno i videla sam da likovanje prosto zrači iz
nje.
„Sestra
mu živi tamo.“ Pominjao ju je ponekad, ali začudila sam se otkud se pojavila iznenadna
želja da je poseti a onda sam shvatila zbog čega je to učinio. Zbog mene.
„Pa
ovo mu nije sestra,“ rekla je Džesa. „Otišao je da poseti svoju bivšu na snimanju
njenog novog serijala.“ Stavila je telefon na pult kako bih videla fotografije.
I
zaista, to je bio on. On i zanosna plavuša. Na jednoj fotografiji su uslikani
kako napuštaju neki restoran, na drugoj su stajali jedan naspram drugog a na
trećoj je ona bila naslonjena na njegovo rame.
Noge
su mi otežale i kao da su pretile da me izdaju. Naslonila sam se na pult i
pogledom letela preko naslova.
„Čini
se da te je preboleo. Ili barem pokušava da te zaboravi,“ rekla je uzimajući
svoj telefon a ja sam najzad bila u stanju da se pomerim, ali u stomaku se pojavio
neki čudan osećaj praznine i kao da se širio celim mojim telom. Suze su pretile
mojim očima. Ruke su podrhtavale. Nisam se smela raspasti, ne sada. Ne pred
decom. Ne zbog Sajmona.
Počela
sam panično da pregledam sastojke za večeru a onda zgrabila ključeve, „nemam
sir,“ rekla sam.
„Kupila
si sir,“ doviknuo mi je Alek.
„Treba
mi parmezan.“
Istrčala
sam napolje, smestila se u auto, izvezla se a zatim zaustavila pred komšijskom
kućom i duboko uzdahnula.
Da
li je moguće da se vratio bivšoj? Nakon svega što mi je rekao o njoj? Nakon one
izjave ljubavi? Da li sam izgubila i njega zbog tuge za Henrijem?
Da,
uvredio me je svojom ponudom, zar je mislio da bih prihvatila novac od njega? Naravno
da sam ga odbila i bila sam besna na njega što je uopšte pomislio na to... I da,
bio mi je potreban prostor i malo vremena da se smirim i prihvatim novu
situaciju. Već sledećeg dana mi je nedostajao. Planirala sam ga pozvati i
porazgovarati sa njim, možda ne odmah sutradan... međutim, on je pobegao i to u
naručje druge žene. Nisam znala da li da se smejem ili plačem.
Morala
sam se uveriti još jednom u ono što mi je Džesa pokazala i otvorila sam
pretraživač na telefonu i pronašla naslove novina. Sve su to bili tabloidi i
znam da možda ne bih trebala verovati svemu što pročitam u žutoj štampi, ali
fotografije su potvrđivale navode. Bio je to on. To nisu bile stare
fotografije, ovo je snimljeno nedavno. Još uvek je imao onu čupavu grivu na
glavi. Nosio je majicu koju sam mu poklonila za Božić i videti ga kako u njoj grli
drugu ženu, kako joj se osmehuje... bolelo je. Prokleto je bolelo a za tu tupu
bol i prazninu koju sam osetila, sam mogla da krivim jedino sebe. Nikog drugog.
Nastaviće se
Autor Dana Hill