Samo san...

Priča je uvrštena u moju prvu zbirku priča "Carstvo reči" a kako nabaviti knjigu naći ćete na sledećem linku.



U početku sam mislila da je san bio samo to, san. Strašan san, noćna mora, koja me je odmah ujutro naterala da pozovem mamu i pitam kako je. 
Još uvek, kad zatvorim oči, vidim sebe kako stojim u spavaćoj sobi mojih roditelja. Tu u ćošku, odmah iza vrata, je stolica sa dečjim stvarima a nekad je tu bio moj krevet, dok roditelji nisu završili sa uređenjem potkrovlja. Pored kreveta, tamo gde sada stoji starinska bakina komoda, nekad je bio drveni krevetac, prvo moj, posle sestrin, sada je nećakin.
Na krevetu spava moja mama, uvek je bila mršava, ali njen iznenadni gubitak kilograma me je zabrinuo. Rekao je tata da je mama smršala, ali tek pre nekoliko dana, kad sam odvela blizance kod njih, uverila sam se da se prepolovila. Pored nje su moja dva nemirna trogodišnjaka koja sada spokojno, rumenih obraščića, spavaju. Miki, ponekad na prazno povuče cuclu koju je odbacio pre godinu dana. On je sada velik' momak. Kikijeva noga je prebačena preko bakine i slasno mljacne.
Očarana prizorom spokojnog sna mojih najdražih ne primećujem crnu priliku sa druge strane kreveta, ali sam, ipak, svesna njene prisutnosti.
Podižem pogled i ne pitam ko je, zato što znam u čijem se prisustvu nalazim.
„Ne,“ kažem. Svesna glasnoće izgovorenog protesta, moj pogled poleti ka krevetu, ali moje neme reči nisu poremetile njihov spokojan san.
„Veoma redak dar poseduješ.“
„Ovo je samo san.“
„Da li je zaista... samo san?“ Nakrivi crnu kapuljaču, iako ne vidim pogled, osećam hladnoću kojom me posmatra. „Došla si zato što znaš šta se mora desititi.“
„Ne... neću ti dozvoliti da je uzmeš.“
„Pretpostavke, pretpostavke. Možda nisam ovde zbog nje. Možda sam ovde zbog jednog od njih.“
„Ne,“ vrisnuh, ali niko me nije čuo, sem spodobe sakrivene crnim plaštom.
„Biraj, koje dete ćeš mi dati... ili možda, ipak, majku.“ Soba se u trenu promeni na gostinjsku sobu i sada stojimo kraj kreveta na kojem hrče moj tata, „ili možda oca.“ 
„Neću ti dozvoliti da uzmeš ijednog večeras. Ne večeras.“ Mislim u sebi, zato sam tu, da je sprečim.
„Dođoh po jednu smrt i jednu smrt ću uzeti.“
Soba se ponovo promeni na spavaću sobu i stojimo na istim mestima na kojim stojimo od početka... sna. "Ovo je samo san," uveravam samu sebe i u tome nalazim potrebnu hrabrost.
„Njeno vreme ističe, bolje je sada, nego posle meseci uzaludne borbe, ionako je na kraju čeka samo... smrt.“
„Ne, nisam ti je spremna dati, ne još. Ne dok deca spavaju pored nje.“ Zamislih strah i njihov plač kad se probude pored mrtve bake. Trauma za ceo život. „Daj mi vremena. Daj njoj još malo vremena, da se oprosti od nas, molim te.“ Preklinjala sam neizbežnost za milost iako sam znala da je u pravu. Znala sam da će je na kraju povesti sa sobom, ali je ipak nisam htela dati. Uvek sam bila sebična i tvrdoglava, tako je mama govorila a ovog puta joj je to produžilo život za... „Mesec dana,“ reče, „i ti sada pripadaš meni.“ Osetih hladan dodir na desnom ramenu, pre nego što se probudih.
Povremeno počešem to rame, kao da osećam da iznad njega stoji ona, Smrt sa kojom sam pregovarala za majčin život.
Komšinica mi reče, pošto sam joj sledećeg jutra ispričala san, da sam na taj način majci produžila život.
Da, produžila sam ga i to za celu godinu. I to nije bio život, to je bilo životarenje. Godinu dana sam gledala kako nestaje, kako trpi bolove, kako se muči i svi mi zajedno sa njom.
Da li je mogla umreti te noći ili je to bio san? 
To što je preživela godinu dana umesto mesec dana, me uverava da je bio samo san. Glupav san. To što ponekad osetim hladnoću na desnom ramenu, govori mi da nije.
Najviše nemira mi donosi senka koju vidim u tami, znam da je to Ona. Ona sa kojom sam pregovarala za majčin život, a koja me je prevarila i sada polaže pravo na moj. Ali Smrt polaže pravo na naše živote od onog trenutka kad se rodimo. Da, polaže pravo na naše živote, ali ne i na nas same.
Jednom ću dobiti odgovor na pitanje koje me muči. Znam da ću jednom saznati odgovor i zahvalna sam svakom jutru u koje se probudim bez odgovora.
Ponekad upitam mrak, ali mrak ćuti i bolje je da ćuti, ne želim znati kad, želim samo da to bude u snu. 


Autor Dana Hill
Fotografija: live your brilliance

2 коментара:

Zemlja nade 11