Svake
večeri šetam mostom. Stara navika. Nogu pred nogu prolazim pločnikom što me
drži iznad reke – mog mučitelja i moje utopije. Jednom ćemo biti jedno, ja i
ona. Jednom će njena voda ispuniti svu moju prazninu. Jednom, ali ne večeras.
Hladna
kiša šiba mi lice, ali prkosim vetru. Podigao sam glavu i dozvolio mu da mi
napuni pluća ledom. Zazirem od topline, od zagrljaja, a od osmeha najviše. Bili
oni prijateljski ili nevini, ne volim ih jer im ne verujem. Već neko vreme
mrzim srećne ljude i njihove male radosti kojima se zadovolje. Zašto bi i
težili beskraju, kad je sreća samo fatamorgana koja zavisi od trenutnog
raspoloženja? Moje je odavno tmurno. Dušu mi zaliva beskrajna kiša koja je
ugasila i zadnju iskru, ali koračam dalje. Borim se da ne posustanem. Želim to
jer bi to one želele, a ja želim samo njih. Vozim se u tom krugu, u želji da ih
još samo jednom vidim, da ih zagrlim.
Iz
mračnog ringišpila misli izvlači me jauk vode; neko je razbio njenu mirnu
površinu. Neko ko joj se usudio potrčati u zagrljaj, neko ko nisam ja, ali
jeste neko kao ja. Da li je razmišljao duže od mene o miru koji ona donosi ili
je to bio hirovit pokušaj okončanja patnje? Možda samo krik upomoć duše koja se
izgubila u potrazi i digla ruke od sadašnjosti.
Zaboravljeni
tračak svetla budi se u meni i ja uskačem. Šta je najgore što može da se desi?
Da u ništavilo ne odem sam.
Borim
se protiv struje dok mi hladnoća grči mišiće. Čujem povike u daljini, panično
dozivanje. Vidim svetla, plivam ka njima, ronim i zadnjim silama se borim da ne
pustim vodu u pluća. Iako to želim, zlatni odsjaj preda mnom mi ne dozvoljava.
Zašto
pokušavam da spasim nekog ko to ne želi? Zar ne znam bolje? Jedno pitanje me
muči dok vučem mršavo telo ka površini: koga ja ovde spasavam – ovo nesrećno
ljudsko biće ili sebe? Možda sam samo škrt i ne dam reku nikome. Ona pripada
meni, a ja ću jednom pripasti njoj i ponovo biti sa njima – ženom i ćerkom koje
mi je ukrala.
Plivam
jednom rukom, dok drugom stežem devojku zlatne kose. Sada je već lakše; telo se
ugrejalo ritmičnim radom. Polako klizim ka glasovima, ka svetlu, napolje iz
hladnoće.
~*~
Sedim u tišini bolničke sobe. Posmatram kako se sunce poigrava plavim pramenovima rasutim po belom jastuku. Proučavam upale obraze. Nije starija od moje kćeri. Tačnije, biće starija. I pitam se ko se drznuo iščupati volju za životom tako mladom stvorenju?
Hteo
ne hteo, umešao sam se i zaigrao sa sudbinom još jednu partiju. Nesrećna
tinejdžerska zanesenost, kažu. Ali, mogu li detinje emocije toliko isprazniti
dušu? Mislim da mogu. Ne moraš sakupiti godine da bi nekoga beskrajno voleo.
Ljubav je teška kad nemate kome da je date, a život bezvredan kad nemate od
koga da je uzmete. Ona je kao droga, a ja sam u teškoj apstinentskoj krizi. Sve
one male naklonosti su ništa – samo podsećanje na ono što sam imao.
„Trebali
ste me ostaviti”, progovorila je tihim glasom. „Ne želim da živim bez njega.”
„Ni
jedan gubitak nije lak, ali čovek uvek nađe razlog da nastavi.”
„Zato
šetate noću po mostu? Zato što želite da živite?”
Čudno
je kako se ljušture prepoznaju.
„Ne
šetam mostom zato što želim da umrem, već zato što tražim razlog da izguram još
jedan dan.”
„Našli
ste ga?”
„Da.
Već tri godine ga nalazim.”
„Možete
to nazvati životom?”
„Šta
je život? Disanje? Otkucaji srca? Život je radoznalost da saznamo šta nas čeka
sutra. Ponekad nam se ne svidi ono što nađemo, pa tražimo dalje. A kad nam
život oduzme sve, šta nam drugo preostaje nego da izmislimo novi razlog?”
„Ne mogu živeti sa ovom prazninom.”
„Na bol se navikneš, a praznina te na kraju ispuni”, odgovorio sam i zapitao se koga ubeđujem. Znam samo da sam spasivši nju, spasio sebe.
Sunce mi pomiluje ruku i prvi put, posle previše vremena, osetim njegovu toplinu.
~*~
Još
uvek šetam pored reke, držeći na oku mog spasitelja. Ali više nisam sam.
Društvo mi pravi prijatelj – još jedna izgubljena duša koju sam izvukao iz
hladnog zatočeništva. Stari žuti pas. Umotan u granje, cvileo je i molio za
pomoć – i pomoć je stigla. Potrajalo je dok ga nisam oporavio, ali više nisam
sam. Ljubav sam našao u zahvalnom četvoronošcu. Možda nije ona bezvremenska,
ali pruža dovoljno topline da duša ne ozebe.
„Gde
si, Spaso?”, pozdravila je devojka zlatne kose mog prijatelja. Pas je zavrteo
repom i liznuo joj ruku. „Svaki dan u isto vreme”, primetila je.
„Mora
neko paziti na reku”, odgovorio sam.
„Da,
dragocena je. Ko u njoj spas nije tražio, ne zna kakvu moć poseduje.” Uzdahnula
je i zagledala se u talase. „Jednom sam mislila da ću spas naći u dubinama. I
znaš šta? Upravo sam ga tamo i našla.” Potapšala me je i potrčala preko mosta.
Nas
dvoje smo nastavili polako, uživajući u smiraju dana. „Mi imamo svoj tempo, zar
ne, Spaso?”

Нема коментара:
Постави коментар