Odlomak iz 8 poglavlja



„Dugo sam razmišljao odakle početi tvoju obuku,” prekinuo je tišinu u kojoj su parkom preglasno odzvanjali naši koraci. „I mislim da bi bilo najbolje kad bi je počeli od samog početka. Slažeš se?” Nisam mu potvrdila a on to nije ni očekivao od mene. „Da li si nekad čula Legendu o Gei... Ne onu iz grčke mitologije, iako ima nekih podudarnosti. Svaka civilizacija ima legendu o postanku i svaka ima legendu o Majci Zemlji, ali ovo je ona prava priča o postanku. Želiš da je čuješ?” Zastao je i pogledao me, ovog puta čekajući odgovor. 
„Da.” 
„Odlično,” rekao je zadovoljno. Zaputio se ka mestu gde je skoro sakriven ulaz u manji vrt, koji podseća na neobičnu zelenu sobu. Zidovi su od uredno orezane živice a tavanicu čini krošnja starog jasena. Široka staza, opasana cvetnom lejom, vodi ka sada već poznatim masivnim drvenim vratima koja vode na porodično groblje. 
„Majko, vama poziv na Majčinu livadu početka nije potreban,” rekao je blago se naklonivši a zatim je otvorio vrata. „Mislim da je ovo najprikladnije mesto da se ispriča priča o početku sveg života na Zemlji, jer je on nastao upravo ovde.” Pogledala sam ga zbunjeno a on mi je to ozbiljno potvrdio. „Da, upravo ovde.” Začuđeno sam ga sledila do Gejinog groba koji je već prekrila trava i zapitala sam se kako je tako brzo porasla. 
„Još nisam siguran koje će cveće njoj izrasti, ali verujem da će biti narandžaste boje.” 
„Ko sadi ovo cveće? Ko se brine o njemu?” 
„Majka Zemlja se brine o njemu. Zato je i zovemo Majčina livada početka.” Pošao je ka središtu livade i otpočeo svoju priču ne dozvoljavajući mi da se čudim njegovim rečima. „Jednom davno beše jedna vodena kugla, živa unutra, ali mrtva spolja. Bilo je nečeg čudnovatog u njoj zbog čega je Stvoritelju bila posebno draga. Nazvao ju je po svojoj najmlađoj ćerki - Gea i darovao joj tu čudesnu kuglu kao venčani dar.” Napravio je pauzu i seo na zemlju pokazujući rukom prekoputa sebe. Poslušno sam se spustila u mekanu travu, čudeći se njenoj toplini. „Kada je Gea prvi put zakoraknula Zemljom, mesto, na kom su njene noge dotakle tlo, postalo je zelena ravnica. Mekana, mirišljava trava širila se pod njenim stopalima dok je koračala svojim novim domom,” pogladio je zelene vlati trave i zamislio se, i kao da je na trenutak mislima odlutao daleko a zatim uzdahnuo i vratio se priči. „Mesta koja je dotakla svojim rukama su postale guste šume a stene sakupljene na samom dnu kugle je njen odabranik R’hikar rasporedio po celoj kugli a ona je napravila reke i jezera. Dugo su se zabavljali uređenjem svog novog doma. Kao dva umetnika, pomerali su planine i ukrašavali ih šumama, rekama, livadama, jezerima sve dok nisu bili zadovoljni time kako je Zemlja izgledala, ali sve je bilo prazno, bili su tu samo njih dvoje i zato su stvorili prve stanovnike Zemlje, velike gorostase ravne skoro sebi. Bili su preveliki da njih puno živi na ovako malom mestu i zato nisu preživeli, stoga su Gea i R’hikar sledeći put stvorili manja stvorenja, ali dali su im nešto što nisu dali prethodnim, mogućnost prilagođavanja. Menjali su se i rasli i prilagođavali Zemlji i jedni drugima a Zemlju su preplavili milioni novih vrsta. Sa užitkom su gledali svoju decu kako rastu i kako se menjaju i neko vreme su bili srećni. Da, savršeno srećni,” rekao je zamišljeno gledajući u daljinu a zatim je vratio pogled na mene i blago se osmehnuo. „Ali nešto je nedostajalo. Koliko god da su voleli svoju životinjsku decu, želeli su imati i vlastitu. Iz njihove ljubavi se rodilo majušno stvorenje koje je u Geinim očima zasenilo sva ostala. Iz njihove ljubavi, rodio se čovek. Stvoritelj je bio besan na svoju kći što je Božju decu, nalik njima samima, bez njegove dozvole, rodila na Zemlji a ono što se rodi na Zemlji, ostaje na Zemlji. Kasno su Gea i R’hikar uvideli svoju grešku. Ne može toliko bogova na jednom mestu živeti a da pri tome ne unište sebe i sve oko sebe. Tuga joj je dušu rascepila, ali svoju decu nije mogla uništiti, ona će to učiniti sama. Rascepljenjem duše izgubila je svoju besmrtnost i u sumrak svog života napisala je svoj Zavet i delove svoje duše je utisnula u svoja četiri dara i ostavila ih deci na čuvanje. Moj dah, Vazduh će biti, koji će vam život udahnuti. Moje misli, kao Voda će vas pročistiti. Moja krv, Vatra biće, koja će vas grejati. Moje telo, kao Zemlja će vam život darovati.” 
Smrmljala sam poslednje reči, zato što sam ih prepoznala, bile su deo zaveta koji sam prepisivala a Rišar je zadovoljno klimnuo. „R’hikaru, svom odabraniku je na rastanku rekla, dok Tvoja ljubav prema meni postoji, zaštitnik mog Svetla ćeš biti a moja duša će samo tebi pripadati… a zatim je nestala a da nas, zapravo, nikad nije napustila.” Završio je nežno potapšavši tlo i zagledao se u planine a ja u njega ponovo pokušavajući odgonetnuti njegove godine. Lice mu je delovalo mladoliko, skoro da nije imao bora, ali oči i kosa su bila zagonetka. 
„Lepa priča,” prekinula sam tišinu. 
„Da i istinita.” 
„Rekli ste da je legenda.” 
„Zasnovana na istinitom događaju. Upravo ovde su njene noge prvi put dotakle Zemlju. Upravo ovde je rodila prvog čoveka.” 
„Kako to možete znati?” pitala sam podrugljivo. „Možda ga je rodila u nekoj pećini.” 
„Znam, zato što sam joj pomogao da ga rodi.” 
„Vi ste ludi,” izletelo mi je a pogled koji mi je uputio bio je pun neverice i bola. 
„Jesam li?” Skočio je na noge uplašivši me. „Možda i jesam. Možda i jesam lud što sam joj dozvolio da pocepa svoju dušu, da osudi sebe na smrt. Možda sam trebao ubiti to majušno stvorenje.” Pogledao je u svoje ruke u kojima je možda i video ono u šta veruje. „Trebao sam ga ubiti u istom trenu kad je Očev glas zagrmeo na nas. Ali kako ubiti vlastito dete.” Primetih suze u njegovim vremešnim očima. „Možda bi to bilo lakše od gledanja kako oni ubijaju jedni druge? Misliš da je to lakše?” 
„Ne znam, ali mislim da je vama potrebna profesionalna pomoć.” 
„Postoji samo jedan način da te uverim u istinitost priče.” Strgnuo mi je prsten sa prsta...
„Hej… šta to radite?” pobunila sam se kad mi je, ni malo nežno, povukao rukave na majici gore. Skinuo je svoj sako i bacio ga u stranu a onda zasukao rukave. Kao hipnotisana, zagledala sam se u njegove simbolima išarane ruke koji su za razliku od mojih simbola bili u boji i delovali, nekako, živo. Kao da su mu izlazili iz ruku, kao da mu je vatra gorela crvenim plamenom, a voda se talasala. 
„Izvinite što sam vas optužila, ali je čudno razgovarati sa nekim ko doslovno pati od božjeg kompleksa.” 
„Da, od njega boluju sva moja deca. Svi misle da su bogovi na zemlji... što u suštini i jesu....”



Autor Dana Hill
Fotografije: pixgood.com i 7-themes.com

Hrabri Gavrilo

Priča objavljena na strani 95. u petom broju Časopisa za umetnost i kulturu Zvezdani kolodvor



U sred žitnih polјa, iza bagremovog šumarka, stoji jedna kuća stara, nekad davno plava, sada skoro prazna. Prozori joj razbijeni, krov nakrivlјen a vrata zatvorena, odavno neotvarana. Ali nije kuća posve prazna, nastanila se ovde mišja kolonija. Zaposeli su oni, u početku, tavan i podrum, a posle i kuhinju i salon. Sve šuškaju i hranu skuplјaju, mišje porodice ovde uživaju. Nigde lјudi i mačora, nigde pasa i pacova, prava mišja utopija. 
Jednog toplog jutra, negde pred sam kraj jula, došli su novi vlasnici kuću da obiđu, otvorili vrata i prozore i pozvali majstore da kuću poprave. Od tog julskog dana a sve do Miholјdana, nastade u kući prava ludnica. Rastrčali se miševi na sve strane, neki se u polјe kod rodbine odselili, neki u bagremovom šumarku utočište našli, ali oni najuporniji beže po kući iz sobe u sobu, čas u podrum, čas na tavan, više ni kofere ne pakuju, samo okolo trčkaraju i gazdarici živce izjedaju. 
„Ne možemo se, Mile, nastaniti ovde, sve dok nam miševi oko nogu mile.“ Čuo jednom gazdaricu mladi miš Gavrilo, pa se nečeg dosetio. Prvo je u polјe kod rodbine otrčao a posle i u bagremov šumarak, sa planom kako bi kuću miševima vratio. 
Okupi miš Gavrilo u podrumu veliku mišju zajednicu i podeli im zadatke koji gazdaricu treba da izlude.
„Dosta je skrivanja,“ zapišti Gavrilo iz sveg glasa, „ako hoćemo kuću nazad, moramo da skupimo svu našu hrabrost i pokažemo lјudima da je ovo naša utopija.“ 
Ohrabreni miševi u boj su pošli i kud gazdarica pođe tu na desetine miševa naiđe... i to se ne plaši, to srca mala, ali hrabra, sve na nju juriša… preko noge pretrči, pa preko glave preskoči.
Pišti gazdarica. Vrišti iz sveg glasa, toliko da je čuju sve do sela. Upomoć zove i napokon tu je... doš'o sivi mačor Leposav da vidi čemu tol'ka treska i vreska.
Nije ni trena čekao, odmah se na posao bacio. Čistku je od podruma počeo, jer je načuo da je tu mišja baza, ali nije stigao miševe da pohvata, zato što svi pobegoše put tavana. Na tavanu je načinio pravi lom, ali ni tu niko nije platio glavom. Jedino što je miševa bilo sve manje i manje, neki se kod rodbine u polјu nastanili, drugi u bagremovom šumarku utočište našli, samo je Gavrilo ostao i u salon utrčao.
„Ajde, mačoru Leposave, imam jedan predlog za te',“ zapišti zadihano miš Gavrilo. 
„Ti ćeš meni dozvoliti da na tavanu živim i dok ja budem ovde stanovao i ti ćeš gazdarici biti mio.“ 
Hrabrost nije za svakoga i ponekad je imamo samo za sebe jednoga.
Leposavu se ideja svidi, već odavno je mislio da se na salašu nastani. Dosta mu je seoske buke i treske, uželeo se mira i tišine pod stare dane. 
I tako, hrabri Gavrilo je na tavanu živeo, ponekad bi ga Leposav kobajagi uhvatio i pred gazdaricom se s njim poigrao a posle su zajedno slavili što su gazdaricu uspešno prevarili.

Autor: Dana Hill
Ilustracija: Dajana

Zemlja nade 11