Veliki "opasni" Vuk

Priča je uvrštena u moju prvu zbirku priča "Carstvo reči".


U zadnje vreme svi nešto 
navališe na jadnog Vuka i njegovu ćud
a niko da primeti njegov nov kaput.
Uporno ga on oblači i svlači,
al' niko jadnog Vuka da pohvali,
da mu kaže,
ijao Vuče, što ti lep taj nov šinjel.
Gde si ga kupio?
Kol’ko si platio?
Ne, samo ćud, ćud i ćud.
E kad ćud, onda će sad videti
kakav je vučji sud.
Kakav može Vuk sve biti,
kad mu niko ne hvali nove stvari.
Grrrrrr....


Duboko u šumi, daleko od očiju radoznalih, u jednoj instituciji zatvorenog tipa za rehabilitaciju psihičkih bolesnika, živi jedan Vuk izgorelog repa, obična senka nekada davno ponosnog, velikog i opasnog Vuka.
Poludeo je, skoro pa sasvim. Izludiše ga svi… i prasići, i jarići, a onu malu da mu niko ni ne pomene, poludi čim vidi crvenu.

Ali da krenemo sa pričom od samog početka…

Svojevremeno je, ako niste znali, naš Vuk bio ugledni građevinski inspektor i kao pošten državni službenik koji poštuje sve zakone, i odluke, i pravilnike, i uredbe… prasićima je naredio rušenje dva nelegalna stambena objekta, barem onog što je od njih ostalo. Onaj od slame, srušio se sam, dok je daščara, nakon prvog jačeg vetra, bez krova ostala, ali ajde neka im je na volju, on je odlukom suda srušio te "kuće" do temelja. I ajde Vuče pomozi... posavetuje ih on da od cigle kuću sagrade. Nabave oni sve potrebne dozvole i kad je tehnički prijem trećeg objekta radio, mangupi jedni, osvete željni, dok je dimnjak pregledao u kaminu upalili vatru i spalili mu rep celi. 
I to im nije bilo dovoljno, još su i celu priču naglavačke izvrnuli i pred celim svetom ga ponizili.
Povukao se Vuk u osamu, duboku negde u hrastovu šumu, i sve je u najboljem redu bilo dok se u komšiluk nije doselila ona raspuštenica sa sedam jarića. Ona na posao, viče na decu da nikom vrata ne otvaraju, a oni mangupi ceo dan po šumi lunjaju a njemu dosađuju…. „daj Vuče vode… daj Vuče hrane“. Ovi stariji jarići su mlinaru vratilo slomili, "daj Vuče pomozi"  zamoli ga Koza, „… nema ko ni decu da mi čuva, ajde Vuče ti si najbliži.“ 
I šta će Vuk, ionako nema posla, može on i jariće da čuva. Posle, igra se s njima žmurke, ova mala se u satu zaglavila, došli vatrogasci, panduri, hitne i socijalne službe i „…otkud vama, gospođo, ideja da vam Vuk jariće čuva?“ i od jadnog Vuka umalo da naprave pedofila.
Posle toga, zavukao se Vuk još dublje u šumu taman na putu za bakinu kuću. I dok je u bašti svaki dan radio, s jednim devojčurkom se upoznao. Dete nosilo crvenu kapicu i svaki dan na putu k svojoj baki lepo se i kulturno javi... i pita za zdravlje, i curetak se sažali nad Vukom spaljenog repa a mršavom ko kost i koža, i ostavi mu malo hrane da nešto u bašti labrcne. A mala opasna, hranila ga tako svakog dana, baka se već žalila što je mama porcije smanjila, al’ nije njemu na pamet palo da to mala radi namerno. I jednog dana, nevaljalica mala, priznala je Vuku da ima momka, kaže, „…mama ga ne voli pa se s njim tajno u šumi nalazim i ajde Vuče pomozi… neću ga dugo videti… moram se s njim oprostiti… odnesi babi ručak… evo ti moja crvena kapica, baba je ionako slepa neće ništa da primeti.“
Ijao... sreo ga drvoseča i prepoznao kapicu, "...gde je Crvenkapica... i gde je Crvenkapica i šta si uradio s njom?" Zove mamu, zove babu, nađu panduri njegov dosije i još u njega upišu da je ubio devojku a ona s momkom pobegla, javila se posle par nedelja s Novog Zelanda.
I šta će jadan Vuk da radi, nego da se u ludaru prijavi, da ga, lepo, tamo zatvore a mogu i da ga leče, samo da više nikog ne vidi i nikom ne pomaže, dok samom sebi prvo ne pomogne.

Autor Dana Hill
Fotografije: thegreenhead.com i fanpop.com

Imelda


Gusenica Imelda, voli da šeta po granama. Ujutro krene gore, uveče se spusti dole, a ono što usput pojede, sve sa sobom ponese. Jeste, debela je, takva je oduvek bila. Od malena je lišće volela. Te sočne zelene zalogaje, ko njima još odoleti može? I kako onda zameriti Imeldi što joj se stomak po granama vuče, kako drugačije da se jedna gusenica kreće?
Jedne večeri kad je s krošnje silazila, načula je razgovor svojih komšija, onih koje je prijateljima zvala.
„Ja se čudim kako ona, uopšte, uspeva da se dovuče do samoga vrha, kad je toliko debela,“ šaputao je pauk muvama.
„Uskoro nećemo imati ’ladovine da se u njoj sakrijemo, a za to ćemo Imeldu da krivimo,“ zabrujale su muve odgovor.
Na te reči, Imelda se rastuži, začauri, a nesreća je posve ispuni. Sve joj u glavi bruji od prekornih pogleda i vrteške uvreda. 
Prespavala je tako dane i noći, izgubljena u vremenu, nadajući se da će bol od podsmeha proći a rane od izdaje na srcu zarasti. 
Onda, jednog jutra, prasnu Imeldina čaura i gusenica raširi svoja krila šarena. Sve se prevrće i obrće, oko krošnje obleće. Kao perce laganu Imeldu povetarac oko jabuke nosa, na radost i divljenje njenih stanovnika. 
Više nije debela i ružna gusenica, razlog šala i podsmeha, već šareni leptir kojem se svako divi. 
Imelda se pozdravila sa svojim komšijama i odlepršala do livade gde raste mirišljavo cveće da sebi nađe prave prijatelje. 





Autor Dana Hill
Fotografije: babyanimalzoo.com i imgkid.com

Zemlja nade 11