Pogrešna ruža

Klub umetnika Zvezdani kolodvor je u 3. broju časopisa za umetnost i kulturu objavio moju kratku priču Pogrešna ruža. Priča se nalazi na 109. strani. Takođe, priča je uvrštena u moju prvu zbirku priča "Carstvo reči" a kako nabaviti knjigu naći ćete na sledećem linku.


Poznavao sam te oštre, ritmične, udarce potpetica kojima odzvanja dvorište svakog radnog dana u četiri i treskanje kapije, zato što je ne može zatvoriti, jer su joj obe ruke zauzete kesama iz prodavnice. Znam i da će u roku od samo par minuta posle toga dvorištem zamirisati ručak i da će uskoro snajka da vikne, „Milane, ‘oćeš ručati s nama?“ 
Od kad je mama umrla, snajka se brine o meni kao da sam još jedno njeno dete. Trudim se da joj olakšam najviše što mogu, ali ne prođe dan da, ako ništa drugo, ne pošalje devojčice sa kiflica ili nekim kolačima složenim na tanjiru.
Oduvek me je podsećala na moju majku, da li zbog okretnosti i spretnosti, uprkos neznatnom višku kilograma ili zbog zdravog i vedrog duha, uprkos činjenici da joj je muž a moj stariji brat prvoklasni idiot koji ne ume da ceni ono što ima. Ulovio ju je još u drugom srednje i nije je pustio čak ni kad ga je nakon veridbe, sa stomakom do zuba, zatekla u klinču sa komšinicom Rosom. Molio je, preklinjao, puzao, sve dok nije popustila i natakla natrag na prst jadni verenički prsten koji je kupio od švercera iz Rumunije, ali ga naša Mara više nikad nije skinula sa prsta.
„Neka, Maro. Imam od juče,“ rekoh ulazeći u njihov deo kuće sa dva prazna tanjira.
„To si tek danas pojeo? Slabo ti meni jedeš.“ Bacila je jedan kratak pogled preko ramena poslujući oko šporeta. „Da nisu ljubavni jadi, ha Milanče?“ počela je da me zadirkuje pogodivši moje muke. „Kako se ono zove?“
„Sandra.“ Ali nije Sandra bila razlog mojih ljubavnih jadi. To je samo još jedna cura u nizu sa kojom pokušavam preboleti pravu ljubav, ovu preda mnom. Ima već dobrih deset godina kako sam svestan da sam zaljubljen u nju. U početku sam mislio da sam samo napaljeni klinac. Šta sam ja tada znao šta je ljubav. Šta znači ona toplina koja mi greje dušu svaki put kad me pogleda zelenim očima. To sam shvatio tek posle, kad sam svaku devojku počeo upoređivati s njom, ženom mog brata. Neko bi rekao da su sve bile lepše od nje, možda nekome, ali meni ne. Nema lepše žene od Mare a ni bolje. Kad sam to shvatio šta sam mogao učiniti? Uraditi neko sranje ili pobeći. Otišao sam u Nemačku nadajući se da će daljina učiniti svoje. Kažu, daleko od očiju daleko od srca. Samo što je meni Mara bila uvek pred očima i uvek u srcu.
„Nije Sandra razlog mojih ljubavnih jadi.“ Smrmljao sam u bradu, ni sam ne znam zašto i nisam ni siguran da me je čula. Ali čula me je, samo je bila posvećena seckanju zelja za supu.
„Ajde pričuvaj ovo, da ne zagori, idem da se presvučem.“ Kao i uvek prvo stavi ručak, tek posle trči da se presvuče, ali sada je bežala od mene. Zna ona da ja nju volim. Čovek to oseća. Mora da oseća i ja osećam da ona mene voli, možda to nije ista ljubav, ali me voli. Promešao sam luk i podlio ga spremljenom čašom vode i seo na stolicu preko puta sudopere, gde uvek sedim. Vratila se kosom vezanom u rep, u starim farmericama i razvučenom, izbledelom bratovom duksu. Nemarno i namerno neprivlačno obučena i odmah nastavila sa pripremom ručka.
„Jel' ti znaš, Maro, da je tebe volim?“ pitao sam.
„I ja tebe volim, dušice. Ajde, donesi sir za gibanicu iz frižidera,“ zatražila je, ali ja se nisam pomerio.
„Ne, Maro, ja tebe volim.“ Bacila je ljutito ljuske od jaja u koš.
„Dobro Milane, gde si sad našao da mi to kažeš? U redu, voliš me. Idi po sir.“ Naredila je glasnije i sama pošla, ali sam je preduhitrio, stavio ga na sto i namerno stao blizu nje naljutivši i sebe i nju, „žurim, sad nemam vremena za ovo,“ brecnula se, „deca treba da stignu svakog časa. Želim da ručaju toplo a posle imaju balet.“ Izašao sam napolje zapitavši se, kog đavola mi je ovo trebalo, ali morao sam joj reći.
Završila je ručak na vreme. Kao i uvek. Nahranila devojčice, ispratila ih i došla do mene sa gibanicom složenom na tanjiru. Stavila je na sto i sela u fotelju zagledavši se u televizor rekla, „znam da me voliš, Milanče. To je jedini razlog zašto trpim tvog brata, jer barem od nekog ovde osećam ljubav.“
„Ne moraš da ga trpiš? Voli mene. Ja ti ne bih pravio sramotu po selu, ne bih hvatao klinke po kafićima, niti muvao kelnerice u kafani. Ne bih ti dolazio pijan svakog petka. Ne bih te ostavljao samu u krevetu svake nedelje zbog lova. Ne bih ti prebacivao što si mi rodila devojčice, niti što si izgubila sina. Nosio bih te na rukama da ne bi morala da hodaš... Ovo možda ne bih, volim tvoje korake, Maro, ali bi sigurno imala bolji život sa mnom. Ja nikad ne bih digao ruku na tebe zato što si se usudila pomenuti novog kolegu.“ Da, znao sam za to, mama mi je javila da ju je toliko izlemao da nedelju dana nije izlazila iz kuće. Sreća njegova što tada nisam bio tu.
„E moj Milane, sama sam si kriva što sam pogrešnu ružu ubrala. Bio je tamo pored, jedan lep pupoljak, ali tada još uvek zatvoren i neprimetan. Šta ćeš, sad je, kako je,“ rekla je jedva čujno.
„Ne mora tako biti.“ Obrisala je suze, prišla mi i preko naslona fotelje šapnula, „mora Milanče. Mora.“
Da, mora. Neće ona sebi sramotu u selu praviti, niti mužu, iako to zalužuje.
Sledećeg dana je bilo kao da ništa bilo nije, kao da si dušu nismo otvorili jedan drugom. Samo ponekad, u njenom osmehu, u njenom pogledu znam da jesmo.

Autor Daniela Vrškova a.k.a Dana Hill
Fotografija prettyequalsperfect.tumblr.com

On je pravi VIP-i

Njega svi "vole", njemu svako tapše.
Kad njegova krila dolazak najave
Sva svetla pozornice se u trenu pale.
Zbog njegovih poljubaca kreme se prave
zbog njega izmisliše razne aparate i sprejeve,
ponekad mu škode, ali brzo se on navikne.
Njemu čak i eskadrile u susret lete.
On je pravi VIP-i, za njega znaju svi,
o njegovim noćnim pohodima 
svako ujutro zbori
a i on nas voli,
voli, do zadnje kapi naše krvi, 
da to je on
Zvezda svake letnje noći 
Culicidae ili te Komarac obični.



Autor: Dana Hill
Fotografija abolishpestcontrol.com

Nije svaki blog - blog i nije svaki bloger - bloger

Ima nas raznih blogera i "blogera", a ima i raznih blogova. Recimo, ovaj moj je, nešto kao, stvaralački dnevnik i objave na njemu zavise od moje muze, od inspiracije kako nadođe i koja dođe. 
Ima dana kad stihovi pršte iz mene, tada čak i sa okolinom razgovaram u stihovima a ima dana, onih za mene loših i tužnih, kad ne mogu sastaviti dve rime. Ima dana kad se ideje za priče smenjuju kao na proizvodnoj traci i u jednom dahu napišem nekoliko priča, (čuvam ih za konkurse, a objavim ih na blogu tek posle), a opet, postoje dani kad gledam u prazan papir i nemam šta na njega baciti. Zato i objave na ovom blogu zavise ne toliko od mene, koliko od inspiracije, zato što pisanje na silu tako i izgleda. 
Pričati samo da bi se pričalo i da bi se čuo svoj glas, to jednostavno nije moj stil. Ako nemaš šta pametno reći bolje ćuti (nije da je ono što pišem previše pametno). 
Tako i ovaj moj blog, kad nemam inspiraciju on ćuti.

Dana Hill

Prvo poglavlje

Uvodnu legendu iz romana Četiri elementa možete pročitati ovde: legenda




Postoje nevidljive sile, koje imaju moć nad nama. Okrenu naopačke naše živote, naša osećanja, ali otvore nova vrata i izvuku iz nas ono što nismo ni znali da nosimo u sebi. Neko to naziva sudbinom, neko spletom okolnosti a neko božjim uplivom.

U mom kratkom životu ta se nevidljiva sila par puta nemilosrdno poigrala sa mnom i oduzimala mi najbliže jednog za drugim.

Prvi put se to desilo kad mi je bilo jedanaest i kad je mama nakon telefonskog razgovora jedva protisnula, „Tata je poginuo.“ Drugi put je bilo, kad me je razredna izvukla sa časa i sa očima punim suza saopštila da mi je mama umrla od aneurizme.

Događaji koji su usledili ostali su u magli.

Rodbine nemam, ne one koja bi marila za mene. Mama je odrasla u domu za nezbrinutu decu, sa njene strane nemam nikoga. Sa  tatine strane, baka je umrla nekoliko dana pre njegove pogibije, starija sestra po ocu me mrzi, a stric nije odgovarao na pisma i pozive Centra za socijalni rad.

Tako sam se našla u Petrovcu, kod hranitelja, Vladimira i Anke, bračnog para koji nije povlašćen vlastitom decom. Umesto toga, svu svoju dobrotu i ljubav poklanjaju tuđoj. Prihvatili su me i poštuju granice koje sam postavila.

Zatekla sam se u školi koju nisam planirala upisati, u malom nepoznatom mestu, koje nije daleko od rodne Kamenice, ali ipak nije moje. Život prolazi pored mene, pored mog zida samoočuvanja, već pune dve godine, devet meseci i osam dana... ali nije da brojim.

Nemam nikoga.

...ali zato imam ovu prokletu tetovažu na levoj ruci, za koju ne znam kako sam je dobila. Da li sam mesečarila do nekog tatoo majstora ili je to samo priviđenje? Ne, ne priviđa mi se. I drugi su je danas primetili, buljili, provocirali i podsmevali se, kao mnogo puta pre toga, ali tako je kad sami sebi nametnete ulogu dežurnog čudaka.

Zagledala sam se u plavi trougao okrenut oštrim uglom prema dlanu. Donja strana se provlači celom širinom ruke. Prokletinja mi zauzima celu donju polovinu podlaktice i jutros je tamo bio samo trokut. Par sati kasnije u njemu se pojavila spirala koja simbolizira plamen.

Tata je imao istu takvu tetovažu, ali na gornjem delu desne podlaktice i još tri slične njoj. Po dve na svakoj ruci. Simboli četiri elementa.

Baka ih je imala, isto. To je simbol njihove vere, koju nikad nisam shvatila, iako mi je tata jednom pokušao objasniti o čemu se radi. Verovali su u Majku Zemlju a baka je navodno nosila njen duh ili nešto tome slično.

Jutros sam mislila da sam u snu nacrtala očevu tetovažu, međutim, niti sapun, niti krema, niti losion, alkohol, nisu skinuli tintu.

Možda sam podvojena ličnost pa se ona druga otišla tetovirati, javilo se u jednom trenu „razumno“ objašnjenje, koje nije objašnjavalo postepeno pojavljivanje tetovaže.

Iz misli me je izvuklo zvono i uskoro sam začula tiho kucanje. Na vratima sobe pojavila se Anka i naterala me da na tren zaboravim na muku.

„Lili, siđi dole”, rekla je niska crnka. To su nam zajedničke crte, obe smo sitne i crnokose. „Došla je Mirjana”, obavestila me je tihim glasom o onome što sam već i sama znala. Radnica Centra za socijalni rad je došla u  redovnu kontrolu. Iako za time nije bilo potrebe. Kod Anke i Vlade je sve savršeno. Kuća, dvorište, domaćinstvo. Kad bih im dozvolila, verujem da bi i naš odnos bio savršen.

Navukla sam omiljenu teget duksericu. Poslednji poklon koji sam dobila od mame. Povukla sam rukave dole, kako bih sprečila onu prokletinju da slučajno izviri i sišla do prizemlja. Već u hodniku sam začula poznati piskutavi glas. Ušla sam u dnevnu sobu i tiho se pozdravila.

Sem ljudi, u toj sobi nije bilo ničeg posebnog. Obična dnevna soba.

„Kako si Lili? Kako škola?”, pitala me je čim sam se smestila na udaljeniji deo ugaone. Uvek biram najudaljeniji deo bilo čega. Što dalje od ostatka sveta. Tamo se osećam najprijatnije.

„Dobro sam a i škola je dobro.”

„Da, da. Kod tebe je sa školom uvek više nego dobro. Školski mangupi ti još uvek prave probleme?” Razredna joj je komšinica i kućna prijateljica, tako da zna sve i ako je razredna čula za tetovažu, i Mirjana je čula.

„Ne, sa vršnjacima nemam problema, oni ga imaju sa mnom.” Pogledala me je prekorno sitnim plavim očima. „Zar se moram uklopiti? Mislim da se to ne bi promenilo gde god bi me smestili. Uostalom, pravo svakog tinejdžera je da bude neshvaćen i da se ne uklapa.” Najveći strah je da će me premestiti kod drugih hranitelja ili u dom, ali crvenokosoj ženi je zatitrao osmeh na usnama.

„Nećemo mi tebe nigde premeštati, to sam ti već rekla i nadalje ću se praviti da si se sasvim uspešno uklopila u sredinu.” Zaustila sam da joj objasnim da sam se odlično uklopila, ali podigla je kratki debeli kažiprst i prekinula me. „Nego da mi pređemo na ono drugo. Ako imaš domaći, slobodna si.”

Vratila sam se u sobu i ostatak dana provela u pretraživanju interneta tražeći podatke o iznenadnim pojavama tetovaža. Bezuspešno, naravno. Strahovala sam da ova na levoj ruci nije i poslednja. Zajedno sa strahom rasla je i panika.


Drugo poglavlje možete pročitati ovde: link


Autor Dana Hill


Odlomak iz 20 poglavlja

Kratak odlomak iz 20 poglavlja romana Četiri elementa.

Priča o gardi


„Bratstvo. Pričaj mi o Bratstvu. Objasni mi. Molim te... Ako se sećaš.“
„Ako se sećam?“ Uzdahnuo je i glasom teškim kao sama zemlja rekao, „Lili, ja ništa ne zaboravljam, samo se nekih stvari nerado prisećam a ovo je upravo nešto, što sam mislio da nikad neću prizvati u sećanje.“ 
Pokazao mi je na pali grab i poslušno sam sela a on se zagledao u daljinu, u neka davna vremena i počeo svoje pripovedanje. 
„Bratstvo je osnovao Horas, najmlađi brat Majke Matis. Druge Majke po redu. Bila su to drugačija vremena od ovih, ali kao i sada, tako i tada, ljudi su bili previše teritorijalni. Nikad neće shvatiti da je cela Zemlja njihova. Imaju potrebu za njenom podelom, umesto da je zajednički koriste i poštuju, ali takvi su, vole se deliti po svim mogućim kriterijumima. Po boji kože, po jeziku kojim govore, po Bogu kojem se mole i samo se cepkaju i cepkaju, na grupice, ne shvatajući da su svi isti, svi jednaki i svi polažu jednako pravo na Zemlju i da ne postoji potreba za podelom, ali to izgleda nikad neće shvatiti. Zbog te teritorijalnosti uvek su postojali sukobi i koliko god da smo se držali po strani i koliko god da smo je čuvali, Matis je ubijena,“ rekao je sa osetnim bolom u glasu. „To nas je pogodilo i iznenadilo a Horas je bio taj koji ju je pronašao. U izlivu besa i tuge umočio je svoj amulet u njenu krv i prislonio ga na grudi zaklinjući se nad sestrinim telom da se njena smrt više neće ponoviti, da će od sada pa do kraja sveta njegova krv štititi Majčinu krv i u tom trenu mu je na grudima ostao žig ujedinjenih simbola a pojavio se i na njegovoj krvi... na njegovoj deci i deci njegove dece.“ 
Moj san, prisetih se. 
„Sedam Horasovih sinova, sedam Horasovih unuka i sam Horas, kao njihov vođa. Bilo ih je petnaest i tako je nastala Majčina garda. Tako su se u početku zvali. Bili su više nego korisni, odani i ponosni na ono ko su i šta su, i potpuno posvećeni zaštiti Majke. Ponosno su nosili oznaku ujedinjenih simbola na sred grudi. Njihov moto i pozdrav je bio ’Za Majku zauvek’ i uvek su ga ponosno uzvikivali.“ Tiho sam ponovila te reči i zapitala se, šta li je značio taj san, ali iz nekog razloga se nisam usudila pitati Rišara. Prekinuo je na trenutak svoje pripovedanje i lice mu je poprimilo sasvim drugačiji, gnevniji, izraz, ali samo na trenutak, pre nego što se ponovo izgubio u prošlosti. „Postala je to nasledna uloga Horasovih potomaka a kao i kod prve Garde, njihov broj se održao do kraja, uvek ih je bilo petnaest. Zakletvi Garde ili Bratstva, kako su kasnije nazvani, iz razloga što su ga, uglavnom, činila krvna braća..." objasnio je. "Inicijaciji nikad nisam prisustvovao, bilo je to nešto striktno između Majke i njih. Niko nije imao pristup zavetovanju Majci koje je vršio gardista kandidat. Možda je, upravo, to razlog onome što je usledilo. Da sam istrajao na tome da mi se omogući pristup gardistima, možda bih na vreme osetio da nam od njih preti opasnost. Uvek su se držali po strani, ali bili su joj odani i zato nisam insistirao. I tako dolazimo čak do kraja trinaestog veka kad je započeo rat.“ Lice mu se stvrdnulo i izobličilo u neku bolnu grimasu. „Lord Gabrijel Temid,“ rekao je to ime s toliko prezira, kao da je upravo zaprljao jezik izgovarajući ga. „Bio je to jedan beskrupulozan, moći željan... čovek. Videla si kakvi mogu biti Majčini darovi. Nisu to samo simboli i manipulacija elementima, u njima leži velika moć stvaranja, ali i razaranja a Temid je eksperimentisao sa okultizmom. Sećaš se onih sestara, onih veštica?“ klimnula sam i prisetila se umilnih glasova kojih se Demi uplašila, „Temid je bio oženjen jednom od sestara.“
„Vešticom?“
„Da, one potiču od Matisine starije sestre Zais i uvek su četiri, spremne uzeti u sebe po jedan Majčin duh. Zahira ga je zavela i okrenula protiv Majke. Njena moć iluzije je bila zastrašujuća a ujedno i zadivljujuća. Ubedila ga je da ako se pobije Matisin rod a to su svi Telusi, moć Majke će preći u njihovu porodicu... U početku nismo znali šta se dešava, činilo se da su u pitanju bili obični nesrećni slučajevi, pad sa konja, pad sa litice, bolest i tome slično. Kad je otrovana Majčina sestra saznalo se da Temid stoji iza toga i da koristi Bratstvo za svoje prljave poslove. Naš narod se podelio na one verne Majci i one koje je Temid uspeo zavesti na svoju stranu. Prvi put smo bili suočeni sa ratom i sukobom unutar naše vere. Sve je izmaklo kontroli. Bila su to mračna vremena. Siguran sam da bi se sam Horas gnušao toga. On je voleo svoje sestre i osnovao je Gardu kako bi ih zaštitio a ne preuzeo moć.“ Stavio je ruke na bokove i duboku udahnuo. „Usledio je ceo vek krvne osvete i divljaštva. Sa obe strane. Sve do Majke Beatrix. Na strani Temida se tada našao Anton Temid i zatražio je oprost. Uspeli su uspostaviti dogovor i mir je zapečaćen na...“ pogledao me je nečitljivim pogledom, „činilo se na trajan način. Sukobi su ugušeni, Garda se vratila pod okrilje Majke i uselila u njen zamak. Nije prošlo ni godinu dana a Beatrix je otrovana. Naravno da je sumnja odmah pala na Bratstvo. Njena sestra Ignacia je ustoličena i istog dana je izvršila saslušanje gardista. Predočeni su joj dokazi, ali i očevici. Jedan od slugu je svedočio i rekao da je video kako pripadnik Bratstva sipa neku tekućinu u vino Majke Beatrix. Ignacia je tada bila u blaženom stanju, od porođaja ju je delilo par dana i kao danas se sećam i razgovora i dogovora sa njom. Neka zla slutnja se uvukla u nas i odlučili smo završiti s njima jednom za svagda. U tronskoj dvorani je okupila celu Gardu, oduzela je amulet Antonu Temidu i izjavila da je ovim činom Garda i zvanično rasformirana a zatim je samo nestala. Osetio sam da je otišla na mesto gde je položena prva zakletva i znam da je uništila i sam amulet, zato što je gardistima nestao žig sa grudi. Garda je prinuđena napustiti zamak i Ignacia je te večeri rodila blizance, sina i ćerku. Čim su deca rođena, ćerku sam uzeo i sklonio na najsigurnije mesto na planeti... u to vreme. U jedno pleme Čeroki Indijanaca, daleko od svih ratova i evropske civilizacije. Majka priroda je tamo još uvek bila poštovana. Mislio sam da će tamo biti najsigurnija a Ignacia se složila sa mnom. Te noći gardisti su se vratili u zamak. Izbio je sukob. Bio je to pravi pokolj u kojem su pobijena sva deca. Sklonio sam ju na livadu... ali uzalud. Poludela je, doslovno... Vratila se i...“ utihnuo je na trenutak, seo do mene i zagnjurio glavu u ruke i verujem preskočio jedan deo priče. Gnušao se sam sebe i bilo mi je žao što sam ga naterala na ovu priču. Za mene je to bila strašna istorijska priča, ali njemu su to bila mučna sećanja koja su zatrpana u njemu i kojih se, pre svega, stideo. „Ubili su i nju. Proboli je kopljem, sa bebom na grudima.“ Prošaptao je napokon a meni su suze skliznule niz obraz. Tišina je zalegla na šumu, kao da je i ona osetila iznenadan nalet tuge i bola koji me je obuzeo. „Posle sam se dao u uništavanje svega što je imalo vezu sa Bratstvom. Hteo sam ih uništiti jednom za svagda. Izbrisati ih kao da nikad nisu postojali. Sve knjige, sve spise gde se iole pominjala Garda ili Bratstvo sam lično spalio a Horacio, Ignaciin odabranik je, za to vreme vodio istrebljenje Bratstva. Nije ni znao da ima još jednu živu ćerku a ja mu to nisam hteo reći, zato što bi omekšao. Našao je sve pripadnike bratstva i sve ih pobio, nije ostao ni jedan jedini gardista, niti član njegove porodice. Niko, ko bi mogao obnoviti Bratstvo. Umro je i ne znajući za Tes,“ tiho, sa bolom u glasu, je završio priču, „i zaista mi je žao zbog toga.“


Autor D.Hill
Fotografija pixgood.com

Zemlja nade 11