Odlomak iz 20 poglavlja

Kratak odlomak iz 20 poglavlja iz romana Četiri elementa - Majčini darovi.



...Ljudi su uvek bili previše teritorijalni. Nikad neće shvatiti da je cela Zemlja njihova. Imaju potrebu za podelom Zemlje, umesto da je zajednički koriste i poštuju, ali takvi su, vole da se dele... Na crne i bele, na one koji pričaju ovim ili onim jezikom a onda su tu još i religije i samo se cepkaju i cepkaju, na grupice a grupice na još manje grupice, neshvatajući da su zapravo svi isti, svi jednaki i svi polažu jednako pravo na Zemlju i nemaju potrebu za podelom, ali to, izgleda, nikad neće shvatiti... 



Autor D.Hill
fotografija: newlife.id.au

Gost bloga

Gost bloga Dušan Dojčinović i njegov

Bliski susret s Heseom



- Hajde dosta s tim džonjanje, dremaš hrčeš, otvorenih očiju... Misliš li ti išta vredno uraditi u životu? – reče Herman Hese sa šeširom poput pčelara, naočarama - piksla dioptrija, vidno fizički propao, dok mu izbija dim cigarete iz usta.
S mesečarenjem sam odavno prestao, još od dečjih dana, da haluciniram još manje. Začuđen sam ovom pojavom, a još više intrigantošću moje ličnosti, kao da je doba moje adolescentne krize i puberteta prepisivao od stručnjaka - Okeja! Kako sam ga zbog uzrečice, iz milošte zvao. 
- I ja sam u tvojim godinama zaglavio, ali u ustanovu zatvorenog tipa, zbog pokušaja samoubistva. Pu, pu, pu. 
- Šta pljuckaš kao nekakva baba!? 
- Lečili su te i nisu te izlečili, jer nisu znali za tehniku samoizlečenja koju sam razradio s kolegom Karlom Gustavom Jungom. Tada sam i napisao Demijana.
- Čuo sam. 
- A nisi pročitao. 
- Pa, tada sam pisao poeziju i domaće zadatke, nisam imao kada. Pio sam lozu u maniru iskusnog alkoholičara. Pio sam mnogo, gajbe piva, dragi Hese, pušio i krdžu i kvalitetan duvan. Ipak sam stigao poput tebe da pišem. 
- Pa, gde su ti te pesme? 
- Gospodin Botko i gospođa Zorica su mi zaturili fasciklu s brdo pesama, iz perioda, adolescencije. Dan danas ne mogu se iskajati zbog njih. Komunjarski krug jednih te istih kvazi pisaca. Bednih, matorih piskarala!?
- Znam kako ti je, u jednom periodu svog života, i ja sam kritikovao, nemačku javnost pa me proglasiše ludakom, alkosom i narkosom, i to me beše dugo pratilo. 
- Baš kao i mene. 
- Nemaš dece? 
- Pa, da naslede neku bolest genetski. 
- Nisi se ženio? 
- Pa, nisam, baš toliko lud, da nađem neku šizofreničarku. Kao što si ti imao. Izvini nemoj da se ljutiš, ali to sad sve visi na četu, blaga šizofrenija, blage veze s mozgom i stvarnošću. 
- A stvarnost je? - pita me Herman Hese. 
- Pa, to što si dobio Nobelovu nagradu za književnost 1946. godine. 
- I ti ćeš? 
- I ja ću? 
- Pa, imaš vremena do četrdeset šeste godine života. Osim ako uspeš da se skineš sa četa, razradiš staru pisaću mašinu, iz srednje škole na kojoj si spavao na času opijen od alkohola, a tvrda je. Zagreješ sto i stolicu i odviknu te od olovke.
- Kao Žan Pol Sartra! 
- Vidiš kako znaš Dojčo!
- Kako ti je otac? Živ je?
- Živ je, boluje i on od šećera. 
- Znam, dijabetes je ozbiljna bolest. Znam i ti si ozbiljan čovek Hermen Hese! Nego, mnogo si se povukao? 
- Jesam baš, evo skoro jedanaesto leto od 2004. godine. Jel’ postoji još knjižara gde je radio Noce. “Nolit”? 
- Ne. Tu me je otac dovodio da s poslednjim danima leta, kupi mi udžbenike za osnovnu školu i sve je mirisalo na novo! 
- Znam, tu je dugo stajala u izlogu moja knjiga Narcis i zlatousti. Dok je nije prodao. Polovna je kod tebe? 
- Kako znaš? 
- Pa, pokušao si da je prodaš na bulevaru! Pročitaj je ponovo! 
- Hoću Hese. Sa zadovoljstvom. 


Autor Dušan Dojčinović
Fotografija: germany.info

Dušanovu prozu i poeziju možete naći na http://www.avlija.me

San iz kog se rodio San

Često se zapitam, šta mi je sve ovo trebalo, uzeti tastaturu u ruke i početi sa pisanjem. Uvek sam previše maštala, izmišljala priče, ali ih skoro nikad nisam zapisivala. Nisam stigla. Misli su uvek bile brže od ruke koja je to trebala zapisati. Pa zašto onda... Odgovor je san.
Iz jednog sna je nastala kratka priča. U priči se pojavila jedna devojčica a sa njom se rodio ceo jedan svet.
A ovo je Ta kratka priča koja je sada prvo poglavlje romana Srebrni vladar a koji možete kupiti preko Amazona ili potpisan primerak naručiti ovde






Zver



Polako se približavao svojoj žrtvi, misleći… „da, da. Ona je sledeća”. Iako bi znatno više uživao u ovom trenutku kad bi se tresla od straha... možda pokoja suza u očima… panično odmahivanje glavom i vrisak. Ne, ono, vrištanje koje probija zidove, već tih, bezglasni, vrisak okupan strahom. Da, te je najviše voleo. U tim žrtvama je najviše uživao. Strah daje poseban ukus mesu. Voli taj ledeni miris strave koji se oseti u svakom komadu mesa a tek glodanje tih kostiju „...hm”. Već je mogao osetiti njen ukus, samo kad bi se samo malo uplašila, kako bi koske bolje krckale pod zubima... Ali ovo sitno žensko stvorenje se nije plašilo, posmatrala ga je nezainteresovanim pogledom i delovala je kao da se dosađuje.
„Ovo će je uplašiti.” 
Iscerio je zube, ali njen izraz se nije promenio, nije se ni trznula pri pogledu na njegove velike, oštre očnjake, niz koje se cedila smrdljiva slina.
„Zašto se ne trese od straha? Zašto ne beži?... Beži mala devojčice… Beži… Vrišti.”
Sada joj je već prišao dovoljno blizu i kupao se u njenom slasnom mirisu. Voda u ustima je počela da peni, ali zlatokosa devojčica je i dalje stajala u ćošku sobe i čekala da joj se približi.
Nadvio se nad njeno sićušno telo i taman kad ju je hteo okusiti zacvrkutala je, „molim te, pođi sa mnom.”
Onako malecka se provukla pored sive, smrdljive, zveri i sigurnim korakom pošla napolje.
Zver ju je zbunjeno sledila. Njegove žrtve se ovako ne ponašaju. Trebala bi se plašiti, trebala bi vrištati, bežati a ne okrenuti mu leđa. Još se i osvrnula ne bi li proverila da li je sledi.
Izvela ga je napolje iz prazne, stare, kuće u koju ju je saterao „...ili me je ona, zapravo, dovela ovamo?” zapitao se. „Ovde definitivno nešto nije u redu,” shvatio je prekasno.
I dok je zver preispitivala svoju odluku da poslušno prati zapovedi svoje večere, promaklo joj je kratko „škljoc – škljoc”, ali joj nije promakao vruć pritisak cevi na čelo.
Kao hipnotisan se zagledao u tananu ručicu devojčice. Čvrsto je stezala revolver koji se presijavao pod belim svetlom njegovog vladara.
„Niste pametni... a ni oprezni,” rekla je širokog belog osmeha. „Uvek, ali uvek, se više uzdate u svoju snagu, nego u instinkte. Čudno za jednu zver, zar ne? Pa, dragi moj, sad ćeš mi reći gde ću naći N'Ogrua.”
„Zašto ovo žensko stvorenje pita za našeg kralja?” pomislio je. „N'Ogrua… ne videti,” mucao je.
Teško je govorio u vučjem obliku i obično ga ljudi nisu razumeli. Tako je bilo bolje, zato što ima naviku da priča svojim žrtvama dok im kida meso, ali ovo dete je bilo drugačije.
„U ovom detetu se nešto skriva, nešto zbog čega razume vučji govor.”
„Nemoj me lagati. Gde ću naći N'Ogrua?” pitala je glasnije.
„Ne znati,” zarežao je i zagledao se u njenu ruku. Mogao bi je slomiti kao grančicu kad bi hteo, ali manjak straha kod nje je izazvao poštovanje u njemu. Sada je već znao ko je ona, ili bolje rečeno, šta je ona. Još nikad nije naleteo na lovca i nikad ne bi pomislio da dolaze u ovakvom obliku.
„Pitaću te još jednom... gde mogu naći N'Ogrua?” povlačenje oroza mu je zaparalo uši. Dete se nije šalilo a on je kao odgovor pritisnuo glavu o srebrnu cev koja mu je zapekla kožu.
„Ne znati… gde i… da li… živeti... nikad ga ne upoznati,” režao je a zatim zatvorio umorne oči, spreman oprostiti se od svog prokletstva. Trista dvadeset tri godine je sasvim dovoljno. Zaslužio je ovu kaznu. Nikad nije okusio ljudsku mladunčad iako su bili lak plen on je više voleo zrelije i mirišljavije zalogaje, ali neka ovo ljudsko dete bude njegov sudija i dželat. Spreman je.
„Kako ti volja... Ovo će da boli,” bilo je zadnje što je čuo.
Usledio je prasak, pucketanje lobanje i vrelina koja se prvo proširila glavom, zatim celim njegovim telom a onda ju je hladnoća zamenila. Hladnoća od koje su se njegove kosti promenile na staklo, kao kad je, onomad, zaspao na brdu trofeja u davnoj staljingradskoj noći. I tada se srebrni mesec, njegov vladar, njegov demon, osmehivao, isto kao i sada.
Sklopio je oči i prizvao mrak.

„Slobodan, napokon.”

Autor Dana Hill
Fotografija otpok.com

Zemlja nade 11