Sneško bez nosa osta...

Sneško Belić teške suze roni,
nariče i zapomaže, plače i urliče
što bez nosa, jadan, ostade.
- A da znate kako je bio dugačak i lep,
moj nos od šargarepe napravljen.
Njime sam mraz mirisao
i pahulje hvatao,
a onda dođe ona lopuža čupava
i zubima mi ga iz lica iščupa.
Pobeže nesreća u kućicu svoju,
da od mog nosa napravi gozbu.
- Keru jedan nevaljali,-
prekori ga moj graditelj mali.
Sa usana uzme ugalj crni
i od njega mi nov nos napravi,
da mogu mraz ledeni mirisati. 



Pesma je objavljena u 4. broju e-časopisa za umetnost i kulturu Zvezdani kolodvor.

Autor Dana Hill
Fotografija pixgood.com









Priča o lutalicama

Žuti pas ulicama trči 
sa svojom braćom seoske mačke juri,
kante prevrće, u prolaznike reži,
nada se da će njegov gazda 
već jednom da se vrati.
Imao je on doma svog
a onda nekim čudom se našao u polju tom,
bez hrane u činiji svakog dana,
bez svoje kućice da se odmori glava,
al’ njegova nesreća ne beše dugog veka
našao je braću bez doma 
sa kojоm okolo luta.

Jedna dobra devojčica ponekad ga hrani
sažali se nad njim i ostatke svoje užine mu baci,
a on, kao kavaljer pravi, prati je kući, 
i čuva od dečurlije bezobrazne,
koja se podsmehom hrani.
Možda jeste krezuba, možda čak i ružna,
al’ je zato veoma dobra duša. 
Dovela ga jednom kući,
- Od sada će ovo biti tvoj dom,
al’ je dobila batine od oca svog.
- Šta će ti šugava džukela, kad imaš mačke,
reče besan i istera ga napolje.

Namrštena žena, pomalo krivog nosa, 
mnogo voli da trača, i dosta priča, 
i pita, i veoma voli okolo da skita.
Od komšinice do drugarice, kafu za kafom u sebe sliva,
o seoskim dogodovštinama okolo pripoveda.
ko je šta jeo, kuvao, kupio, 
i sreo, i rekao, varao, 
sve to ona zna, jedino što ne zna, 
je da vodeći brigu o ljudima drugim
tvoj život se zbog toga isprazni, 
ljudi te ne vole i ništa pred tobom ne govore,
jer znaju da ćeš kod prve komšinice 
dobro da ih opereš.

Žalila se žena okolo pred praznike zimske,
da ničega nema, niko je ne voli, 
niko se na nju ne seti.
Sažali se krezubo devojče nad komšinicom starom
i za Božić joj iznenađenje pripremi,
ništa veliko ili skupo, 
jedna čestitka koju je nacrtala
i žuti pas da komšinica više ne bude sama.
- Iju dete, vikne iznenađeno žena, šta će meni pas? 
Šta s njim da radim?
- Hranite ga a on će da vas čuva,
više nećete biti sami i on će mnogo da vas voli.

Tako se rodi ljubav čudna
između stvorenja dva,
koja su dosta okolo lutala.
Čuvaju se i paze, maze i vole,
zahvaljujući krezuboj, naizgled ružnoj devojčici,
ali veoma lepoj u duši.
A nju, još uvek iz škole lutalice prate,
jer im baca ostatke užine svoje,
možda i njima doma nađe 
nekoga koga će da usreće,
kad već ne mogu nju,
zato što kod kuće ima jednu komšijsku mačku.




Pesma je objavljena u 4. broju e-časopisa za umetnost i kulturu Zvezdani kolodvor

Autor: Dana Hill
Fotografija english.cri.cn

Tražim Čoveka

Kao Diogen fenjer palim 
među ljudima Čoveka tražim.
Ne učenog, koji zna ko je Ćoćo San,
već, onako, običnog što ume reći dobar dan.
Što se tuđoj sreći raduje, 
a u svojoj nesreći sam tuguje.
Što su mu draži osmesi tuđi
od onog šta je na komšijskoj trpezi.
Čoveka tražim među ljudima
koji se ne hvali dobrim delima.
Nije moguće da takvog Čoveka nema,
možda se samo sakrio među neljudima.



Autor D.Hill
Fotografija junelantern.tumblr.com

Zemlja nade 11